‘Postoji nešto čega se Putin boji čak i više od drskog šefa plaćenika. Zato je Prigožin još živ‘

Zašto ruski predsjednik Vladimir Putin tolerira Jevgenija Prigožina, drskog šefa zloglasne privatne vojske Wagner? To je pitanje često tematizirano među promatračima događanja u Kremlju, no kako je pristup informacijama krajnje ograničen, a ono što objavljuju čak i neovisni ruski mediji koji djeluju iz inozemstva, unatoč njihovim izvorima koje nazivaju pouzdanim, ipak su neprovjerljive i nepouzdane informacije i interpretacije događanja.

Posljednjih mjeseci, kako je sve više pojačavao pritisak na Kremlj, odnosno na svoje glavne mete - ministra obrane Sergeja Šojgua i generala Valerija Gerasimova, načelnika ruskog Glavnog stožera i zapovjednik ruskih snaga u Ukrajini - sve je manje birao riječi i počeo je s izravnim uvredama, a to je pitanje postajalo sve intrigantnije.

U svojoj analizi, Bloomberg donosi najnoviju procjenu situacije - kolumnist Andreas Kluth navodi procjenu da se za Putina, kada je šef grupe Wagner u pitanju, radi o egzistencijalnom pitanju. Jevgenij Prigožin, navodi autor, nije trebao izreći riječ "djed". Ali mu se omaknulo. To se dogodilo prošlog mjeseca, tijekom jednog od njegovih vulgarnih i prijetećih istupa protiv ruskog vrha. Prigožin je tada, kao i obično uostalom, pozirao u ratničkoj opremi kao neki slavenski Rambo, hodajući između leševa svojih poginulih boraca sipajući psovke u kameru.

Iznova je zahtijevao je streljivo od ruske vojske za svoje plaćenike - naime, mjesecima je uporno tvrdio da njegove postrojbe ne dobivaju dovoljno streljiva i za to otvoreno i oštro prozivao ruski vojni vrh - kako bi mogao završiti krvavu opsadu ukrajinskog grada Bahmuta. Raskrinkao je cjelokupnu ratnu strategiju Rusije. A onda se, očito ponesen bijesom, obrušio na "sretnog djeda" koji "misli da je dobar".

Teorija Putinova straha od vojske

"Postoje ljudi koji se bore, a postoje i ljudi koji su u nekom trenutku svog života naučili da trebaju imati rezerve - i gomilaju, gomilaju, gomilaju te rezerve. I umjesto da potroše granatu, ubiju neprijatelja, spase život našem vojniku, oni ubijaju naše vojnike. U međuvremenu, sretni djed misli da mu je dobro. I što bi država trebala sljedeće učiniti? Ako se pokaže da je u pravu, Bog blagoslovio sve. Ali što da radi država, što da rade naša djeca, naši unuci, budućnost Rusije i kako ćemo dobiti ovaj rat, ako se odjednom - a ja ovdje samo nagađam - pokaže da je ovaj djed potpuni seronja?", rekao je, da podsjetimo, Prigožin tada, optužujući jednu jedinicu ruske vojske da je napustila svoje položaje u Bahmutu i izložila njegove borce pogibelji.

Do tog trenutka, navodi Bloombergov kolumnist, njegova publika u Rusiji pretpostavljala je da je Prigožin u svojem megalomanskom stilu tek ponovno vrijeđao Šojgua i vrhovne generale. No, "djed" je zvučalo kao da se odnosi na Vladimira Putina, ruskog predsjednika i de facto ruskog cara. A izazoveš li Putina ili mu zaprijetiš, gotov si. Pa ipak, Prigožin je još tu. Nakon što je odnio pobjedu u razorenom Bahmutu, sada se čini da pregrupira svoje plaćenike.

Čini se da Putin i dalje tolerira postojanje šefa Wagnera, unatoč svemu, a pitanje je zašto. Pa nudi odgovor Andreja Soldatova i Irine Borogan iz Centra za analizu europske politike u Washingtonu, koji vjeruju da Putin želi zadržati Prigožina u igri kao protutežu nečemu čega se ruski vođa boji čak i više od drskog šefa plaćenika - ruske vojske.

U svojim ranim godinama na vlasti, kako objašnjavaju Soldatov i Borogan, Putin se borio da uspostavi kontrolu nad ruskom vrhuškom. A kao bivši funkcioner KGB-a koji razmišlja isključivo o potencijalnim prijetnjama, sada strahuje da, kako se njegov rat protiv Ukrajine odugovlači, vojni puč postaje sve vjerojatniji. Dobro je, dakle, imati Prigožina u blizini da sramoti vojsku i drži ih u stroju.

No, Andras Racz, mađarski znanstvenik pri Njemačkom vijeću za vanjske odnose u Berlinu, koji već dugo proučava grupu Wagner i općenito privatne vojne organizacije - uključujući američku Academi, prije poznatu kao Blackwater - situaciju tumači drugačije. U prvom redu, kako se navodi, Putin nije toliko zabrinut zbog lojalnosti vlastite vojske, kao što to impliciraju Soldatov i Borogan, smatra Racz.

Teorija Putinove igre

Prema ovom viđenju, Putin ne treba održavati protutežu te ni u kom slučaju ne doživljava Prigožina kao nešto takvo. Niti se, smatra Racz, Putin boji Prigožina, koji nema podršku u ruskoj eliti. Ruski predsjednik umjesto toga po potrebi uzdiže ili srozava status šefa Wagnera. A u posljednje vrijeme koristi ga kao prikladnog za određene zadaće.

Jedan od načina na koji je to činio je nova politika zapošljavanja zatvorenika. Prošle je jeseni Prigožin, koji je i sam u mladosti bio zatvorenik, posjećivao zatvore i regrutirao osuđenike za borbe na prvim linijama u Ukrajini, ukupno njih oko 50.000. Zatvorenike je koristio kao topovsko meso, kako u Bahmutu, tako i na drugim bojištima. To je za Putina značilo veliku pomoć jer je na taj način ‘outsourceao‘ smrt - u situaciji da bira između žrtvovanja redovnih vojnih obveznika i zatvorenika koji su postali plaćenici, Putin je preferirao potonje.

Ipak, u veljači je Putin, svim silama pokušavajući izbjeći još jednu nepopularnu masovnu mobilizaciju, zabranio Prigožinu novačenje novih zatvorenika - sada ih izravno angažira ruska vojska. Dakle, Putin je zapravo gušio opskrbu Wagnerovih snaga, upravo kao što je - ili možda nije - zadržao isporuku streljiva. U svakom slučaju, prema ovoj procjeni, Prigožin je i dalje potpuno ovisan o Putinu i obojica to znaju.

Drugi razlog zašto Putin ne strahuje od šefa Wagnera je motivacija plaćenika. Prigožin zapravo želi izvući svoje ljude iz Ukrajine, koja za njega predstavlja gubitak. Umjesto toga, on ih treba na unosnim područjima, poput Bliskog istoka i Afrike, gdje grupa Wagner prodaje svoju uslugu nasilja svakom vojskovođi koji to zatraži. Zauzvrat, plaćenička skupina dobiva prava eksploatacije lokalnih resursa, poput nafte u Siriji ili dijamanata i plemenitih metala u Africi. Putinu se sviđaju ove operacije zbog nuspojava koje proizvode - šireći kaos i nepodnošljivu ljudsku bijedu u regijama poput Sahela, grupa Wagner pokreće i masovnu migraciju u Europsku uniju, koju Prigožin i Putin žele destabilizirati.

Pravo pitanje, smatra Racz, stoga nije hoće li Prigožin ikada izazvati Putina na vlasti - jer neće - ili razmišlja li Putin o eliminaciji Prigožina - jer ne razmišlja. Ono o čemu se zapravo radi jest pitanje je li grupa Wagner kao resurs sada oštećena roba i treba li je zamijeniti drugom skupinom.

Politika korištenja usluga plaćenika

Jedan od razloga zašto države prepuštaju obavljanje dijela ratnih operacija privatnim tvrtkama je negiranje da same sudjeluju u njima. Plaćenici ispunjavaju naredbe države, ali vlada može tvrditi da nije odgovorna. No, u slučaju grupe Wagner, taj element odvojenosti od države je sada iščezao, budući da cijeli svijet zna da je Wagner produžena ruka Putinova režima.

Puno veća tragedija u ovom razvoju događaja je širenje uloge plaćenika u modernom ratovanju općenito. Veći dio povijesti plaćenički rat, koji se naziva drugom najstarijom profesijom, bio je norma. Bili su to vojnici koji su se borili za Kartagu u antici i Firencu tijekom renesanse i koji su silovali i pljačkali u srednjoj Europi tijekom Tridesetogodišnjeg rata. No, s porastom nacionalizma, države su na jedno stoljeće ‘monopolizirale‘ ratovanje.

Od Drugog svjetskog rata, a posebno od kraja ‘Hladnog rata‘, taj se trend ponovno preokrenuo, a daleko od toga da je Rusija tu jedini krivac. SAD je s gotovo jednakim entuzijazmom koristio privatne tvrtke u Iraku i Afganistanu, kao što to čine i narkokarteli, razni gospodari rata, ekstremisti i pobunjenici diljem svijeta.

Rat je uvijek pakao, no ratovi koje vode plaćenici - a što se protokolima Ženevske konvencije iz 1977. pokušalo zabraniti - često su još gori. U svome ultimativnom djelu "Vladar" (točnije "Princ" - Il Principe, op.a.), Machiavelli je opisao plaćenike kao "razjedinjene, ambiciozne, nedisciplinirane, nevjeran; ljubazan među prijateljima, odvratan među neprijateljima; nema straha od Boga, nema povjerenja prema ljudima". Mogao je Machiavelli, zaključuje autor, misliti pritom na Prigožina - ili, pak, bilo koga od zlih ljudi koji bi ga rado zamijenili.