PRAGMATIČNA KANCELARKA NA TESTU Angela Merkel može biti spokojna: ona se već upisala u povijest

Rječnik kaže da je ekvivokator ispitanik koji izbjegava izravne i jasne odgovore. Ako postoji riječ koja opisuje Angelu Merkel, onda je to riječ: ekvivokator. Pragmatična političarka Merkel uvijek je u svojim izjavama odmjerena. Stoga je njena rečenica ‘Ako se sada počnemo ispričavati za pokazivanje prijateljskog lica u ovakvoj kriznoj situaciji, onda to više neće biti moja zemlja’ izazvala nemalo čuđenje: je li u jesen svoje karijere, poput Schmidta, Kohla ili Schrödera, i Merkel počela javno govoriti s manje inhibicija? Moguće, ali ja bih prije kazao da je Angela Merkel, baš kao i nesuđeni Kohlov nasljednik Schäuble, naprosto u poziciji da bude sve više odana političkom idealu Europe, sve manje opterećena bilo kakvom političkom ambicijom; ona je, naime, svoje mjesto u povijesti već osigurala.

Iako ćete već i u časopisima njemačkih aviokompanija naići na esej o postmerkelovskoj Njemačkoj, iako se naveliko nagađa je li njena naglašeno humana izbjeglička politika rizik karijere, iako bavarski šparni Horst Seehofer opominje da ‘Njemačka ne može biti socijalna služba svijeta’, a njegov ministar financija Markus Söder glasno govori ono što nemali dio Nijemaca misli, da će ovaj migracijski val nepovratno promijeniti kulturalnu sliku društva, kancelarka Merkel može biti spokojna: ona je najmoćnija žena svijeta na čelu države koja je začela još jednu veliku povijesnu promjenu kakve se već cijelo stoljeće prelamaju preko Berlina.

Opasan razvoj događaja

Kad sam prvi puta došao u Berlin, na jednom uobičajenom partyju bratić Rudija Dutschkea, Frieder, danas ugledni profesor glumačke akademije, u ležernom razgovoru kazao mi je da bez odnosa Berlin – Moskva nema Europe. Ostao sam osupnut. Ono što nam se danas odvija pred očima, iako vidu sviklom na ideološko a ne geopolitičko viđenje stvari to nije vidljivo, redefinicija je tog odnosa, o čemu, ne ostavljajući mjesta nikakvoj sumnji, govori u svom komentaru napisanom u povodu 25 godina ujedinjenja Njemačke Hans-Dietrich Genscher: “Njemačka istočna politika otvorila je šansu za novi početak Zapada i Istoka.

To je mogla i morala biti zadaća svih država s obje strane. Forum je bio oblikovan u Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju koja je u Helsinkiju 1975. predstavila politički master-plan za prostor od Vancouvera do Vladivostoka. Pomislite samo: od sjevernoameričkih demokracija pa sve do Sovjetskog Saveza s njegovim azijskim dijelom! Rezultat je bio nadvladavanje podjela, ne samo u Njemačkoj, nego i u Europi. Ali, je li zaista bilo tako? To se s pravom može pitati kada se danas pogleda politički krajolik. Izgleda kao da neki uopće ne žele nadvladavanje podjela, već samo pomicanje crte razgraničavanja dalje na istok. To bi bio povijesni nesporazum”. Može li to biti kazano nedvosmislenije?

Nije li to presmiono kazati za Njemačku kojoj je kancelarka ‘Kohlova djevojčica’, ista ona Merkel koja je prije dvanaest godina inzistirajući na jačanju njemačko-američkih veza i, unatoč otporu javnosti, podržavajući američku invaziju na Irak Schrödera optužila za antiamerikanizam, a predan transatlancionist Schäuble spekulacije o osovini Berlin – Moskva naziva opasnim razvojem događaja, naglasivši da su dobre relacije s Rusijom neophodne, ali “da se ne želi da budu krivo razumljene”?

Izbjeglički val

Nažalost, neke su dobre relacije, kao ona povezanost baltičkim plinovodom, sasvim točno razumljene, pa je sva zgoda da se afere poput recentne oko VW-a mogu tumačiti i filmskim naslovima: Imperij uzvraća udarac. Jer, vidimo, čak i hrvatski premijer u Londonu govori o tome da se boji da Njemačku očekuje nova runda pregovora s Atenom, jasno dovodeći u vezu dva ogromna ekscesa koja su potresla EU: problem Grexita i problem privremene suspenzije Schengena. Zanimljivo, riječ je upravo o integrativnim momentima EU: o euru i Schengenu. Zanimljivo, oba su dovedena u pitanje upravo u vrijeme Cameronovih napora da reformira EU kao zajednicu nacionalnih država povezanih jedino slobodnim tržištem. Zanimljivo, oba su impulsa krenula iz – Grčke.

Ovaj dolazak imigranata nije započeo, kako se promišljeno lažno tjednima tvrdilo, nikakvim pozivom Angele Merkel. Migrantski val počeo je tamo gdje i prethodni atak na Njemačku i federativnu viziju EU: u Grčkoj. Ne Merkel svojom rečenicom o svakom Sirijcu koji dođe u Njemačku, koja je uslijedila nakon što su nesretni ljudi već dobrano krenuli u pravcu Njemačke – zemlje koja je u par desetljeća imala dva ogromna migracijska vala, šezdesetih onaj Turaka i devedesetih onaj naroda s prostora bivše Jugoslavije, pa danas od 80 milijuna stanovnika 20 milijuna čine useljenici - nego je Grčka i opet protagonist ove tragedije ili farse: Grčka je pokrenula izbjeglički val prema Europi. Je li to učinila na svoju ruku, drugo je pitanje.

U travnju mjesecu ove godine nakon kriznog sastanka s premijerom Aleksisom Ciprasom jedno je priopćenje glasnogovornika vlade Sakelaridisa izazvalo pažnju javnosti: “Svi koji u Grčkoj traže azil iz Sirije odmah će dobiti putne isprave predviđene zakonom kako bi mogli nastaviti put u zemlju kamo su željeli otići”, objasnio je povjerenik premijera. Time se čini da se ispunjavaju prijetnje koje smo prije toga čuli od političara grčke ljevice kako će jednostavno otvoriti granice i pustiti stotine tisuća izbjeglica u druge zemlje EU ako one same nisu spremne prihvatiti njihov veći broj.

Dokumentarci o Putinu

Dakle, nevjerojatno je da ama baš nitko ne spominje ovaj moment: prijetnju grčke ljevice koja je išla za tim da se sruši Schengen. Cui bono? Za čije dobro? Zašto je sada ta grčka prijetnja ostvarena? Je li taj val izbjeglica u svojoj nesreći sasvim instrumentaliziran e da bi, nakon dovođenja u pitanje eurozone, definitivno pokazao krhkost ovakvog koncepta EU, EU zamišljene kao federacije europskih država: umjesto Europe koja je laboratorij jedinstva, kako to vide Nijemci, Europa je u rasapu. I svemu je tome za nevjerojatan broj atlantskih medija bila kriva Angela Merkel, dočim se Ciprasova prijetnja iz travnja prešućuje.

Nekako istovremeno, baš u vrijeme kad su Rusi krenuli s avionima nadlijetati Siriju a Merkel ponudila razgovor s Asadom, počeli smo na televiziji gledati dokumentarce o Putinovu tajnom bogatstvu, odjednom VW ima software koji lažira podatke o ispušnim plinovima, Njemačka biva nacistička u grčkim grafitima i britanskim tabloidima, pa se ustrajno dokazuje da Njemačka ne može biti politički protagonist današnje Europe i njenog jedinstva, jer dvije temeljne poveznice današnje “njemačke” Europske unije ne funkcioniraju.

Problemi kod kuće

Da, Merkel ima problema u vlastitoj kući. Njemačku ekonomiju valja rekonceptualizirati. U svijetu usporenih ekonomija ordoliberalni model danas dovode u pitanje mnogi: Marcel Fratzscher, novi savjetnik Sigmara Gabriela, i bivši čelnik njemačkog Instituta za ekonomska istraživanja (DIW) upozorava na najveći “investicijski jaz” u Europi.

Njemačka prodaje kvalitetne automobile i strojeve u svijetu, ali kada se žbuka počne urušavati u osnovnoj školi, roditelji moraju prikupiti novac za popravak fasade. Tvrtke sjede na trilijunima u imovini, ali polovica svih autocesta i mostova žurno traži popravak. Njemačka izvozi više no druge europske zemlje, a ipak se njezini građani osjećaju iskorišteni od Bruxellesa. Njemačku ordoliberalnu politiku napada i Peter Bofinger, jedan od pet eksperata savjetničkog vijeća vlade. No, ta rekonceptualizacija, okretanje domaćoj potrošnji, očigledno seže u paleoslojeve njemačke pravne, političke i gospodarske povijesti, ako već ne do u nacionalni karakter.

Ali to što gospođa Merkel nema afiniteta za kejnzijansku doktrinu, činjenica da danas i ljevica usvaja kontroverzni Tibijev pojam ‘Leitkultur’ u susretu s neminovnim kulturalnim preobrazbama pod pritiskom novog vala izbjeglica, kao i problem Volkswagena, ne znače ništa u jukstapoziciji tektonskim promjenama koje su nam pred očima: “izgleda kao da neki uopće ne žele nadvladavanje podjela, već samo pomicanje crte razgraničavanja dalje na istok”, i sukob dvaju koncepata EU, njemačke koncepcije federalne EU i britanske kao zajednice nacionalnih država, samo je odraz sukoba ideološke i geopolitičke razine problema u kojem se našla današnja Europa.

Za Washington i London, Berlin je preblizu Moskvi, i geopolitički je ta relacija onome što smo naučili nazivati Zapad neprihvatljiva, što se ideološki alibira.

‘Treba zabiti klin’

Refleks toga nalazimo čak i u hrvatskoj vanjskopolitičkoj novotariji “uspravnice”, zapravo remakeu stoljeća stare ideje Intermariuma, Józefa Piłsudskog: između Rusije i Europe valja zabiti klin, ma bio to i provizorij slabašnih međumorskih zemalja između Baltika i Jadrana.

Zanimljivost više je u tome da naša predsjednica tu uspravnicu zove Pravom Srednjom Europom, valjda zato jer joj stara dobra Mitteleuropa kao naziv za središnju Europu pregermanski zvuči. Važno je, hoću kazati, da nekako izbjegnemo Nijemce, razmišlja bivša tajnica NATO-a, osjetivši se u Genscherovoj opasci nekako i osobno povrijeđena. I upravo u tome će biti povijesni domet Angele Merkel: u pokušaju nadvladavanja podjela. Ako i ne uspije, a uz ovoliku energiju atlantske politike teško da će uspjeti, ipak joj se plemenitost ambicije mora jednom zauvijek honorirati. Ako preživimo taj neuspjeh, naravno.