Umro je William Laws Calley Jr. Tiho, mirno, gotovo zaboravljen. Prekrili su ga prašina, snjegovi i šaš u nekom hospicijskom centru na Floridi. William Calley doživio je solidnu starost - čak 80 godina. Reći ćemo - na žalost je tako dugo poživio. Umro je, doduše, još 28. travnja 2024. godine, ali tek su sada, puna tri mjeseca kasnije, na kraju srpnja, čak i svemogući američki mediji usred informatičke ere doznali za njegovu smrt. I tada su se podsjetili tko je taj William Laws Calley Jr. A on je monstruozni ratni zločinac. I, da apsurd bude veći - jedini američki časnik osuđen za ratni zločin!
Za stravičan masakr u zabačenom, tada južnovijetnamskom selu My Lai, 16. ožujka 1968. godine, koji se dogodio istog onog dana kada je Robert F. Kennedy, brat u atentatu ubijenog američkog predsjednika Johnna F. Kennedyja, koji je započeo vijetnamski rat, ušao u trku za demokratsku nominaciju na izborima 1968. godine. Tog dana, u ranim jutarnjim satima, stotinjak vojnika satnije Charlie 1. bojne 20. pješačke regimente 11. brigade 23. divizije kopnenih oružanih snaga Sjedinjenih Država, pod zapovjedništvom Williama Calleyja, poubijali su najmanje 347 osoba u selu My Lai.
Prema vijetnamskim izvorima, radi se o najmanje 504 žrtve (ubrojeni su i pobijeni u zaseoku My Khe). U okolici My Laija nije bilo nikakvih borbi, nije bilo ni gerilaca Vietkonga, niti regularnih snaga Sjevernog Vijetnama. Selo nije imalo nikakvo vojno ni strateško značenje, a u njemu su uglavnom bili žene, djeca i starci. Vojnici su ušli u selo pucajući, premda nisu bili ni napadnuti niti je itko pružao otpor. Ubijeni seljani (prema popisu na spomen-ploču u čast žrtvama My Laija i My Khea) bili su u rasponu od jedne do 80 godina života. Smaknuto je čak 173 djece, 282 žena, od kojih 17 trudnica, a 24 obitelji u tih nekoliko sati ludila su nestale s lica zemlje - pobijene su sve generacije.
Mnogi su bili seksualno zlostavljani i mučeni. Za ovakav krvavi postupak nije bilo nikakvog razloga. No, tko zna kakav bi taj pokolj bio i koliko bi trajao da nije bilo trojice jedne helikopterske posade, koja je uvijek išla s pješaštvom kao pomoć i logistika, koji su reagirali kada su vidjeli što se događa te su uspjeli zaustaviti podivljale vojnike te tako spasili dio seljana, koji bi doživjeli istu sudbinu. Bili su to Hugh Thompson, Glenn Andreotti i Lawrence Colburn, kasnije zaboravljeni, premda odlikovani. Iako je zločin bio prijavljen nadležnom zapovjedništvu, moralo je proći gotovo pola godine da američka javnost sazna za ovaj pokolj.
Novinari New Yorkera Seymour Hersh i Wayne Greenhow u studenom 1969. objavili su stravično otkriće. Njegovo saznanje šokiralo je Ameriku. Iako se nastojalo sve, po običaju (znamo to iz iskustva Hrvatske te ratova s naših prostora) zataškati, omalovažiti zločin, skrenuti pozornost, na kraju je pronađen "Pedro". William Calley "platio je za sve", ali "žrtva" nije bila žrtva kakvom su je desna domoljubna javnost i političari željeli prikazati. Daleko od toga. "Žrtva" je bio hladni ubojica i zločinac. Svjedoci su potvrdili da je i on pucao u "zarobljene" civile. Prema "vojnom kartonu", za koji će se kasnije doznati, bio je prosječne naobrazbe i inteligencije - svjedoci kažu da nije znao čitati vojne karte, pa ni koristiti kompas, ali je znao ubijati nedužne i, kako je govorio, "izvršavao sam naređenja".
Tko mu ih je za My Lai dao, nikad se nije doznalo. Na suđenju 1970. godine dobio je doživotnu kaznu za ubojstvo 109 civila, ali odmah nakon toga zakotrljala se, i nama ovdje poznata, mašinerija - "naši momci", "heroj, a ne zločinac", pa je tadašnji guverner Georgie, kasniji američki predsjednik Jimmy Carter, tražio od građana iskazivanje solidarnost s osuđenim "vojnikom koji se borio za domovinu" (paliti svjetla na autima po danu), a tadašnji predsjednik Richard Nixon, samo par dana nakon presude, promijenio mu je zatvor u "kućni pritvor", da bi nakon tri i pol godine bio oslobođen.
Nečasno je otpušten iz vojske, a u njegovoj smrtovnici stajat će da "nije služio vojsku". No, kako to biva s "domovinskim zločincima - herojima" William Calley se našao u pjesmi Terryja Nelsona "Battle Hymn of Lt. Calley" - "Moje ime je William Calley, ja sam vojnik ove zemlje, Pokušao sam izvršiti svoju dužnost i dobiti prednost, Ali od mene su napravili zlikovca, žigosali su me, Dok marširamo dalje, Ja sam samo još jedan vojnik s obala SAD-a".
No, folk pjevač Peter Seeger spustit će taj zanos prema zlotvoru u svojoj pjesmi "Last train to Nürnberg". Calley je govorio da nema grižnju svijesti, ali je s protekom vremena u rijetkim istupima znao reći da ju je otkrio. "Jako mi je žao zbog My Laija", reći će 2009. u Kiwanis Club of Greater Columbus. Nabij si Willy to u neku stvar.