POVIJESNO SPAŠAVANJE

Prošlo je deset godina otkako su 33 zatočena rudara iz čileanske Atacame izašla na površinu

Kad se prvi spasilac spustio na dno, kaže kako se osjećao slično kao kad su mu se rodila djeca - sretno i nervozno
rudar Juan Illanes snimljen nakon spašavanja 2010. godine
 Martin BERNETTI/AFP

Deset je godina prošlo od sretnog završetka najdulje operacije spašavanja u povijesti rudarstva - izvlačenja na površinu 33 rudara koji su punih 69 dana bili zarobljeni u 600 metara dubokom oknu rudnika bakra i zlata u čileanskoj pustinji Atacami.

Okno rudnika zbog eksplozije se urušilo 5. kolovoza 2010., a rudari su spas čekali do 13. listopada.

Prvi spasilac koji se spustio u rudnik San Jose, tvrtke San Esteban Mining Co., i posljednji koji je iz njega izašao bio je Manuel Gonzales. On se u noći s 12. na 13 listopada spustio kroz bušotinu široku 66 centimetara do zatrpanih rudara, 32 Čileanaca i jednog Bolivijca. Do njih mu je trebalo 17 minuta. Iz okna je posljednji i izašao, u spasilačkoj kapsuli Phoenix 2, koju je projektirala NASA.

'Navala adrenalina'

On i danas kad o tome priča proživljava osjećaje koji su ga tad preplavili: "Veliku napetost i navalu adrenalina".

Kad se spustio na dno osjećao se slično kao kad su mu se rodila djeca - sretno i nervozno. Rudari su ga dočekali vidno uzbuđeni, mnogi u suzama.

"Zahvaljivali su mi, većina se spustila na koljena i molili su", izjavio je Gonzales.

Za njega je to, kako je iz svog doma u Rancagui, 80 kilometara južno od Santiaga ispričao za AFP, također bilo vrlo dramatično i kao uspomenu na tu akciju spašavanja čuva kacigu i rukavice.

Sjeća se i da je prilikom početka akcije došlo do novog urušavanja što je operaciju, koju je u televizijskom prijenosu pratilo milijardu ljudi, učinilo dodatno dramatičnom.

Svjetlo dana

Ukupno se u rudnik spustilo šestero spasilaca kako bi procijenili fizičko i mentalno stanje rudara te kako bi koordinirali spasilačku akciju.

Vani je oko 3000 ljudi, među kojima 2000 novinara iz cijeloga svijeta, čekalo na povratak rudara kako bi prenijeli njihove priče o preživljavanju u polumraku, gladni i žedni, u velikoj vlazi i na temperaturi od 35 stupnjeva Celzija.

Kako bi se svi ti ljudi smjestili, obližnji "Kamp nade", prvotno podignut za obitelji rudara, naposljetku je postao malo selo s restoranom, školom i čak "gradonačelnicom", Marijom Segovijom, sestrom rudara Darija Segovije, koja je među prvima stigla na mjesto nesreće i ustrajno tražila da se učini sve što je moguće za spas ljudi.

Deset godina kasnije, Maria se prisjeća tih događaja listajući knjigu koja u detalje opisuje događaj i po kojoj je snimljen film "Trideset trojica".

Čelična kapsula "Phoenix 2" bila je široka svega 50 centimetara, taman toliko da u nju stane jedan čovjek. Čeličnim užetom je spuštana do zatrpanih rudara koji su potom izvlačeni jedan po jedan na površinu. Vožnja u kapsuli natrag u život trajala je petnaestak minuta. Na izlasku iz cijevi spašene rudare čekali su njihovi najbliži.

Posljednji je svjetlo dana ugledao šef smjene Luis Urzua.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 12:41