PRVI GRAD KOJI JE U ŠIREM CENTRU POTPUNO ZABRANIO AUTOMOBILE Ukinuo sam parkirna mjesta i zabranio promet. Tvrdili su da sam lud, sad me zovu vizionar

Ako se neki par poželi vjenčati u staroj gradskoj jezgri, nema problema, mlada i mladoženja se mogu dovesti u automobilu, a ostali će se lijepo došetati za njima. Isto vrijedi i za sprovode, rekao je Miguel Anxo Fernández Lores u razgovoru za The Guardian.

Lores je gradonačelnik Pontevedre, grada u španjolskoj pokrajini Galiciji koji je proveo jedinstvenu mjeru u svijetu: zabranio je automobile u širem središtu grada. I to ne poput nekih drugih europskih gradova, pa i Zagreba, gdje postoje posebne dozvole za stanare i VIP-ovce.

Nagrada

I u kojima političari cijelo vrijeme vrište kako su pod stalnim pritiskom raznih skupina koje od njih traže da se sačuva mogućnost pristupa vozilima primarno za osobe s posebnim potrebama, što se onda zlorabi. Španjolska udruga osoba s posebnim potrebama (Cermi) je 2007. godine Pontevedri dodijelila nagradu jer je grad učinila izuzetno dostupnim njihovim članovima. Bez automobila u gradu. Lores, član lijevog Galicijskog nacionalističkog bloka, došao je na vlast 1999. nakon dugih 12 godina u opoziciji, kako kaže.

U prvih mjesec dana za pješake je oslobodio 300.000 četvornih metara srednjovjekovnog gradskog središta čije je ulice popločio granitnim kockama. “Povijesno je središte bilo mrtvo. Onuda su se motali preprodavači i kupci droge, ulice su bile zakrčene automobilima.

Uvjeti vožnje

Grad koji srlja u propast, zagađen ispušnim plinovima, s brojnim prometnim nesrećama”, opisao je tadašnje stanje. I rekao da su pokušali donijeti plan kojim bi se poboljšali uvjeti vožnje, ali niti jedan plan nije bio izvediv.

“Odlučili smo odustati od te ideje jer se među nama otvorilo pitanje koje nas je povelo u novom smjeru: kako to da privatno vlasništvo, automobil, smije zauzeti javni prostor? Pa da djeca i stariji izgube svoje pravo korištenja tog javnog, njima namijenjenog prostora. Stoga smo odlučili osloboditi cjelokupni javni prostor građanima, a za to je bilo potrebno otjerati automobile”, priča.

Postavili su znakove zabrane prometa, istodobno ukidajući mjesta za parkiranje. Jer, kako pokazuju brojne studije, najveću prometnu gužvu u gradovima izazivaju vozači koji traže mjesto za parkiranje.

Ako parkirnih mjesta nema, tada neće postojati ni vozači koji ih traže. Sljedeći je korak bilo otvaranje podzemne garaže i niza garaža na periferiji, s ukupno 1686 mjesta. Ali, sva su besplatna. Umjesto semafora su napravili rotore pa su zatim pomicali zonu potpune zabrane prometa prema novom dijelu grada. I smanjili dopuštenu brzinu u gradskoj zoni na 30 kilometara na sat.

Manje nesreća

O uspješnosti projekta govore brojke. Na prostoru na kojem je zabranjen promet od 1996. do 2006. godine u prometnim je nesrećama poginulo 30 ljudi. Od 2006. do 2016. poginulo ih je samo troje, i to do 2009. godine.

Emisija ugljikova dioksida smanjila se za 70 posto, a u centar grada, onaj dio koji je 1999. bio gotovo mrtav, doselilo se 12.000 ljudi (grad ima oko 82.000 stanovnika). Budući da su zaustavili planove gradnje novih šoping-centara, očuvani su mali trgovci koji su i zbog toga puno lakše preživjeli tešku španjolsku financijsku krizu. Interesantno je da su upravo oni bili među najglasnijim protivnicima ideje zabrane prometa, postavljajući pitanje - a kako će kupci doći do nas. Gradonačelnikov je odgovor bio jednostavan: pješice. Bilo je i onih koji su se pozivali na svoje pravo da voze automobil, na što im je Lores opet jednostavno odgovorio:

“To nije pravo, to je privilegij, koji vam ukidamo”.

Jasno, kako priča arhitekt Rogelio Carballo Soler, riječ je o gradu koji je uistinu stvoren da bude pješačka zona jer je tako građen da ga se može s jednog na drugi kraj prijeći pješice za oko pola sata.

Građani su se navikli i tvrde da ne bi mijenjali sadašnji sustav. Jedan od njih je novinaru Guardiana ispričao kako je problem što nema javnog prijevoza od periferije do centra, ali je odmah dodao da je živio u Valenciji i da se ne bi vratio u taj model funkcioniranja grada. Jedan otac kaže kako je sada “kao u raju”.

“A kako je tek dobro za djecu. Navikli smo se i na kišu, iako pada - mi hodamo.” Njihove se priče mogu svesti na sljedeće: navikli su se i sada automobil više i ne koriste u gradu, samo za put izvan grada.