PRVI SMO PROČITALI: FELJTON PREMA KNJIZI 'VATRA I BIJES' Američki predsjednik: 'Bijelo smeće su ljudi poput mene, samo što su siromašni'

- Želite li biti predsjednik? - pitao je svojedobno bivši savjetnik Sam Nunberg Donalda Trumpa, tada još kandidata na američkim predsjedničkim izborima. Trump nije odgovorio. Nije ni trebao. Bio je uvjeren da neće biti predsjednik.

Živopisan je to detalj, samo jedan od stotina nanizanih u knjizi za kojom je svijet poludio ovih dana. Uradak Michaela Wolffa “Fire and Fury: Inside the Trump White House”, koji se temelji na više od 200 intervjua koje je vodio s insajderima u Bijeloj kući dok je imao, kako sam tvrdi “nešto poput polutrajnog mjesta na kauču u Zapadnom krilu”, svojevrsni je rezime mjeseca i mjeseca uvida koji su počeli prvim razgovorom s Trumpom još u svibnju 2016. godine.

Knjiga donosi detaljan prikaz kandidata i predsjednika Trumpa, detalje iz obiteljske dinamike i opisuje tešku borbu unutar administracije. Slika predsjednika Trumpa koju Wolff ocrtava otužna je: politički neobrazovan čovjek prepun sebe, nesposoban prihvatiti savjet i fokusirati se, stati na loptu, obuzet samim sobom, “energično dijete”, “bog Sunca”, nedokučiva “proročica iz Delfa”.

Naslov instantnog bestsellera na kraju nije mogao biti prikladniji. Bijela je kuća, pogotovo Trump, reagirala bijesno i prijetnjama da će zaustaviti objavu knjige (prema planu, trebala je izaći 9. siječnja, no izdavač i autor požurili su s objavom, i izašla je u petak) te najavom tužbe Steveu Bannonu, bivšem strategu Bijele kuće i Trumpovu duhovnom vođi, zbog njegovih eksplozivnih izjava i činjenice da je omogućio Wolffu da dobije pristup Bijeloj kući. U pokušaju marginalizacije, nekad moćnu “sivu eminenciju” Bijele kuće Trumpov tabor pokušava svesti na “tek jednog od suradnika” koji je u kolovozu, osim svog posla, izgubio i razum. Knjiga je, tvrde, prepuna laži.

Jutarnji list, u feljtonu od tri nastavka, donosi neke od najzanimljivijih detalja iz knjige koji odaju tajne aktualne Bijele kuće.

Sretni poraz koji to nije

Wolff piše da osim Trumpa, u pobjedu nisu vjerovali ni njegovi suradnici. Svi su dijelili isto mišljenje: “On neće biti predsjednik, a vjerojatno ne bi ni trebao biti”. Uživali su u osjećaju unaprijed zacrtanog, sretnog poraza. On im je donosio neviđenu slavu, priliku da poguraju vlastite karijere ili, u slučaju Trumpovih, obiteljski brend. Sve je ubrzo, u studenome 2016. godine, trebalo završiti, a očekivani poraz u njihovim je glavama, pogotovo u onoj Donalda Trumpa, bio apsolutna pobjeda.

- Ne razmišljam o porazu jer to nije poraz. Mi smo pobijedili - prenosi Wolff Trumpove riječi.

Jedini koji nije gubio vjeru bio je neorganizirani, kaotični, za mnoge teško probavljivi Steve Bannon, predvodnik alternativne desnice i jahač desničarskog Breitbarta, koji se pridružio Trumpovoj kampanji u kolovozu, nakon što ga je tamo instalirala, s Kellyanne Conway, obitelj Mercer, bogati republikanski donatori. Dvojac je došao u paketu s milijunskom financijskom injekcijom.

Trump je svoju kampanju - neorganizirani plod rada male grupice ljudi koja je mislila da ne treba raditi ništa drugo nego biti to što jesu (jer će ionako izgubiti), a kamoli razmišljala o tranzicijsko-birokracijskim planovima u slučaju pobjede (koja se neće dogoditi) - smatrao lošom.

Svima je spočitavao, piše Wolff, da su idioti i toliko je malo vjerovao u taj projekt da u njega čak nije želio uložiti ni svoj vlastiti novac. Na kraju je pristao dati pozajmicu od 10 milijuna dolara, ali pod uvjetom da mu se novac vrati čim prikupe sredstva iz drugih izvora. Do zadnjeg se trena strahovalo da bi se mogao predomisliti. No Bannon je imao vjere. U Trumpu je vidio priliku, on je bio prazno platno na kojem je mogao oslikati svoje ideološke boje, ideje koje je svijet, smatrao je, konačno spreman čuti: ponovno dizanje granica i povratak dobu “Velike Amerike”. Razumije li to Trump, pitali su neki Bannona. “Shvaća, ili shvaća ono što želi”, glasio je odgovor.

Vjerovala je i samozatajna Melania. Upravo je ona smatrala da može pobijediti. No istodobno se toga i užasavala. Njezin suprug, neumorni ženskaroš koji je, među ostalim, smatrao, piše Wolff, da je jedna stvar za koju se isplati živjeti odvlačenje žena svojih prijatelja u krevet (pa bi ih čak zvao u ured i ispitivao imaju li ljubavnice te bi im nudio dobar provod dok bi njihove žene bile na spikerfonu), uvjeravao ju je da se nema zašto brinuti. Ona je mislila suprotno.

Njezina svakodnevica je bila ugrožena, mediji su je razapinjali i ispitivala je Trumpa hoće li tako izgledati budućnost, dodajući da ona to ne može. Tužit ćemo ih, izdrži još malo, neću biti predsjednik jer nema šanse da bih mogao pobijediti, obećavao joj je. Vodili su inače odvojene živote, no Trump je često govorio o njoj kad je ne bi bilo, divio se njezinu izgledu i ponosno je nazivao “trofejnom ženom”.

Trebao je njezino odobravanje i volio ju je razmaziti. “Sretna žena znači sretan život”, bilo je jedno od njegovih načela, kao i uvjerenje da, što je žena mlađa od svog starijeg supruga, ona manje osobno shvaća njegovu prevaru.

REUTERS

Duboko uvjereni u poraz, Trumpu i njegovim suradnicima nisu bile potrebne neke druge stvari, primjerice organizacija ili iskustvo. Njegovi najbliži suradnici nisu ozbiljno radili u politici, a kamoli Trump, koji je, kad su mu objašnjavali Ustav, zakolutao očima već na četvrtom amandmanu. Mnogo njih imalo je prtljagu, ogromnu i sumnjivu. Michael Flynn (kratko savjetnik za nacionalnu sigurnost) uzeo je 45.000 dolara za govor u Rusiji unatoč uvjeravanju prijatelja da bi to, kako se i ispostavilo, mogao biti problem.

- Mogao bi biti problem samo ako pobijedimo - uvjeravao ih je. Paul Manafort, bivši šef kampanje, pak, desetljećima je zastupao sporne lidere i ruski oligarh Oleg Deripaska ga je optužio da mu je ovaj ukrao 17 milijuna dolara. Trump je znao samo građevinu. Nije se zamarao istraživanjem svojih slabosti koje bi politički oponenti mogli iskoristiti ni traženjem rješenja za to. To je smatrao gubitkom vremena jer - ponovno - neće pobijediti.

Kad je postalo jasno da će se dogoditi upravo suprotno, Trump je izgledao kao duh, a Melania je plakala, i to ne od sreće, piše Wolff, navodeći Bannonove riječi o Trumpovoj metamorfozi. “Trump u nevjerici” pretvarao se u “užasnutog Trumpa”, a naposljetku “u čovjeka koji je vjerovao da zaslužuje i da je sposoban biti predsjednik”.

Bila je to nova realnost s kojim su se trebali pomiriti ne samo utjecajni moćnici duboka džepa (primjerice medijski mogul Rupert Murdoch, koji ga nije baš cijenio te ga je čak nazvao... idiotom), nego i Trumpovi suradnici. Donald je bio Donald, bili su vrlo svjesni, i trebali su pronaći način kako da tog neobičnog, čudnog i nekvalificiranog čovjeka te predmet medijske sprdnje, počnu gledati kroz drukčiju prizmu. I oni će doživjeti metamorfozu - počeli su razmišljati da bi to moglo funkcionirati.

Majmun toplog srca

Trump je sam po sebi, i oko sebe, bio optimist. Izbliza nije bio ni agresivan ni loš ni ljut, bio je, kako ga opisuje Bannon, “veliki majmun toplog srca”. Isto tako, bio je energičan. Nije znao ništa, no u pokušaju da se nekako pomire s tom činjenicom, počeli su ga karakterizirati kao “instinktivnog”, osobu koja je mogla natjerati ljude da joj vjeruju. O sebi je govorio u trećem licu.

- Trump je učinio ovo. Trumpster je napravio ono. Tako je moćna bila ta persona ili uloga da se činio nevoljkim ili nesposobnim da je se odrekne u korist toga da bude predsjednik ili predsjednički - piše Wolff. Zanimljiva je bila i Trumpova definicija sebe samoga. “Bijelo smeće su ljudi poput mene, samo što su siromašni”, rekao je jednom. Oni koji su ga okruživali, sad kad je postao predsjednik, zaključili su da mora da Trump ima nešto, ipak zna nešto, i počeli njegove mane gledati kao prednost.

Nisu bili spremni za pobjedu, pa tako ni za tranziciju, čije je sjedište bilo u Trumpovu tornju, daleko od omražene “močvare”, piše Wolff. Bila je to Trumpova poruka, način da nabije svoj uspjeh u lice svima koji ga dotad nisu smatrali vrijedim. Kandidati za pozicije su dolazili njemu, prolazeći kroz njegova ulazna vrata, no on je - neobučen - imao problema s kadrovskom križaljkom.

Nije shvaćao važnost uloge šefa kabineta, osobe koja omogućava rad vlade. Unatoč savjetima da trebaju profesionalce, ljude koji znaju Washington, Trump se vodio onim što je bilo blisko njegovu srcu. Šef kabineta će biti, razmišljao je, njegov dugogodišnji prijatelj Thomas Barrack (odbio ga je, znajući da je prebogat i premrežen da bi prošao etičku provjeru), pa Kushner, kojeg je bivši šef kampanje Lewandowski zvao batlerom, pa Chris Christie (koji je strpao Kushnerova oca u zatvor zbog utaje poreza i čije je imenovanje prema jednoj teoriji navodno spriječila sama Ivanka “jer bi to bilo teško za njezinu obitelj”), pa Bannon (sad, nakon pobjede, hvaljen zbog svojih magičnih moći).

Na kraju je pristao na Reincea Priebusa, predstavnika republikanskog establišmenta i vezu s Kongresom, prema predviđanjima slabog šefa kabineta kojeg bi Barrack, Bannon i Kushner mogli bez problema zaobilaziti.

No metamorfozirani Trump, sada - prema svom mišljenju - legitimni pobjednik, nije nužno dobio što je očekivao. Želio je udvaranje, no pohvala medija nije dolazila. Za razliku od savjeta.

- Ne dopustite mu da ljuti medije, republikansku stranku, ne prijetite kongresnicima jer će vas sje.... ako to napravite, prije svega ne dopustite mu da razljuti obavještajnu zajednicu. Ako ćete dirati u njih, oni će naći način kako da se osvete i imat ćete dvije ili tri godine ruske istrage i svaki će dan nešto drugo iscuriti - govorio je Kushneru jedan republikanac. Trump nije slušao. To mu nije bilo u krvi.

Ratna soba

Na dan inauguracije bio je namrgođen, ljut, nije uživao. Zvijezde su odbile doći, nije mogao spavati u svom hotelu i svađao se s Melanijom, koja je bila na rubu suza. Bilo je to, piše Wolff, savršeno raspoloženje za Bannonov mračni inauguracijski govor. No Trump je idući dan tražio potvrdu.

Upravo tu je na vidjelo izašla njegova sklonost izvrtanju ustavnosti. Nije odustajao od broja ljudi na inauguraciji, natjerao je glasnogovornika Seana Spicera na presicu koja će ga obilježiti do kraja života. Bila je to jedna od brojnih Trumpovih neistina. Svi su ga nutkali da smanji doživljaj. Ispitivali su ga ima li nekoga s kim bi mogao pričati i nešto napraviti, a on im je odgovarao da ima sebe. “Razgovaram sa sobom”, rekao je. U biti, nije ga uopće bila briga za te stvari.

- Mogli ste mu reći što god ste htjeli, ali on je znao što je znao, i ako ste se bili u kontradikciji s onim što je znao, jednostavno vam nije vjerovao - piše Wolff. Idući dan skovan je termin alternativne činjenice. Doznalo se isto tako da Trump ne misli smiriti strasti na Twitteru, no suradnici su vjerovali da je njegova neposrednost i improvizacija njegova vrlina kojom je nadoknađivao neznanje, probleme s čitanjem i pisanjem, fokusom ili mogućnošću da se pridržava scenarija.

Kao i predsjednik, kao i kampanja i tranzicija, i Bijela je kuća bila kaotična.

Bannon se uselio u ured nasuprot onome šefa kabineta. Iselio je iz njega namještaj - sugovornici su tamo trebali biti što kraće, trebalo im je biti što neugodnije jer nije želio rasprave, i počeo useljavati bijele ploče na kojima je popisao Trumpova predizborna obećanja.

To je bila, tvrdi Wolff, ratna soba, a Bannon se povukao, fokusirao na ideologiju. Htio je, kao i Murdoch kojeg inače nije volio, da administracija djeluje što brže. No Trump je pokušavao usporiti stvari. Smanjivao je dnevni raspored i sastanke, želio je igrati golf kao i inače.

Bannonova strategija bile su predsjednički ukazi. Sastavio je listu od njih više od 200 koje su trebali izdati u prvih 100 dana. Prvi je bila imigracija. Problem je bio taj što nisu znali pravila ni zakone, nije se znalo tko bi što trebao raditi. No glavno da se radi, bila je mantra, pa čak, kao u Bannonovu slučaju, bez kompjutora.

Ulazak u Bijelu kuću za Jareda i Ivanku, s druge strane, bio je posao. Svi su mu savjetovali da ne ide tamo. Za razliku od toga zdanja, obiteljski stol davao je imunitet, neizloženost, no za njega je ovo bila prilika koja se ne propušta. Jarvanka, termin koji je za njih sklepao Bannon, čak je napravio tihi pakt - bude li prilike, Ivanka će biti ta koja će se kandidirati. Barem prva koja će pokušati. Uostalom, bio je tu i praktični razlog. Trumpu si, ako želiš utjecati na njega, trebao biti blizu.

- Poklonjenom se konju ne gleda u zube. I sve što je loše oko trumpizma, uvjerio je sam sebe, on će moći popraviti - navodi Wolff, dodajući da su Kushner i Trump imali dosta sličnosti - bili su godinama neprihvaćeni autsajderi, predmet medijske sprdnje. Ni Ivanki nije bilo lako. Preselila ih je, praktički sama, Jared se na početku mučio s tim gdje djeca idu u školu.

No ocu je pristupala s lakoćom, ironijom, ponekad čak sprdnjom (opisivala bi prijateljima njegov način češljanja). Bila je odvojena od njega, njihov odnos bila je transakcija.

Proročica iz Delfa

Trump se pak ponašao, piše Wolff, kao proročica iz Delfa, energično dijete ili bog Sunca. Njegov fokus i ideje mijenjale su se sa svakim telefonskim pozivom, nije imao disciplinu. Nije ni slušao tko mu što govori. Kad bi, opisuje, nešto trebao, bio bi oštar i tražio pažnju, a kad bi od njega netko nešto tražio, postajao bi nervozan i gubio zanimanje.

Tražila su se objašnjenja za njegovo hektično ponašanje. Jedno od njih je bilo da mu se izokrenuo svijet. Živio je u zlatnoj krletci, a Bijela je kuća imala žohare i glodavce, bila je - kako je govorio - rupa, smatrao ju je pomalo uznemirujućom i strašnom. Spavao je sam u sobi (Melania ima svoju) u koju je odmah na početku instalirao još dva dodatna televizora i bravu. Grdio je čistače jer su mu pokupili košulju s poda.

- Ako je na podu, tamo je jer ja želim da bude tamo - govorio je, i rekao koja su nova pravila: nitko ne dira ništa, pogotovo ne njegovu četkicu za zube. Trump je već dugo strahovao da će ga otrovati i zato je, navodi Wolff, volio jesti u McDonald’su. Nije se znalo da dolazi i hrana je bila sigurna. Ako nije večerao u 18.30 s Bannonom, onda je bio u krevetu s cheeseburgerom, gledao u svoja tri ekrana i telefonirao prijateljima. Suradnici su mu pokušavali udovoljiti, učiniti da se osjeća ugodnije. Sastanci u Ovalnom uredu s prilikom za fotografiranje bili su ono u čemu je dobro plivao.

Isto tako, fiksacija mu je bila osobno dostojanstvo. Nije se, otkriva Wolff, osjećao ugodno okružen ljudima koji ne nose odjela. Formalnost je bila dio njegova identiteta. Zato je priča iz New York Timesa od 5. veljače - da po noći hoda u ogrtaču i ne zna uključiti prekidače za svjetla - toliko boljela. Dva je dana sve uvjeravao da on nije osoba koja nosi ogrtač, ispitivao ih mogu li ga uopće takvog zamisliti. I, najvažnije, tko je to rekao medijima? Svi su postali osumnjičenici, svatko je mislio da netko drugi odaje informacije i svi su imali svoje liste potencijalnih krivaca.

Među onima kojima se nije vjerovalo bila je i v.d. ministrica pravosuđa Sally Yates koja je upozorava na Flynna. Njega je pak podržavala samo jedna osoba - Trump. Što su optužbe za dosluh s Rusima bile teže, on mu je postajao bliskiji. Nisu ga mogli uvjeriti da ga se riješi jer, prema Trumpu, to bi značilo da kažnjava prijatelja zbog urote koja ne postoji.

U svakom slučaju, u Bijeloj kući nije bilo nikakve organizacijske strukture. Na sastanke bi se gurali svi, spremni uskočiti i kontrolirati druge osobe. Svi su se borili za njegovu pažnju, a Trumpa nije zanimalo ako je nešto propustio. Nisu ga zanimala ni imenovanja.

Gosti bi, u nedostatku politički imenovanog recepcionara, sami bauljali po Bijeloj kući. Na Priebusa nitko nije obraćao pozornost, svi su znali da je samo pitanje dana kad će odletjeti. Bio je, tvrdi Wolff, Trumpova vreća za udaranje, tek figura na poziciji za koju su se borili svi. Ratovi su se prelamali na njegovoj zamjenici, radišnoj, organizacijski nastrojenoj Katie Walsh.

Kao i ostali, mučila se s tim što Trump zapravo želi i kako razabrati u njegovim tvitovima i izjavama neku misao vodilju i pretvoriti je u smislen program. “Bilo je kao da pokušavaš shvatiti što želi dijete”, rekla je.

Davanje sugestija Trumpu bilo je komplicirano. Nije procesuirao informacije u konvencionalnom smislu, nije čitao, čak ni površno. Spominjalo se da je disleksičan ili polupismen, bio je usmjeren na televiziju, a nije ni slušao. Preferirao je biti onaj kojeg se sluša. Ipak je pobijedio, razmišljali su svi, dakle, mora znati što radi.

No njegovo se samopouzdanje isprepletalo s paralizom. Jedino što je bilo tu uvijek bila je energija, bio je performer. “Nikad ne uzme pauzu od toga da je Donald Trump”, rekao je Bannon, svjestan da je riječ o “čovjeku koji je mrzio školu i koji je ni sad neće zavoljeti”.

Bijela kuća u paralizi

Walsh je brojala koliko još može izdržati. “Tri gospodina su vodila stvari”, rekla je misleći na Bannona, Priebusa i Kushnera koji su se borili, svaki u svom stilu, za utjecaj nad Trumpom: Bannon ideološkom agresijom, Kushner umjerenom biznis-pričom, Priebus zaleđem Kongresa.

Ubrzo je postalo jasno da je Bijela kuća u paralizi. Analize nisu značile ništa, nego tko je i kada što rekao Trumpu. A sva trojica su koristili medije i odavali informacije. Ni predsjednik nije znao šutjeti. Žalio se na suradnike u noćnim telefonskim razgovorima nakon što bi se oneraspoložio jer je vidio vijesti. “Priebus je bio slab, Kushner ulizica, Bannon nelojalan, Conway plačljivica, Jared i Ivanka nisu trebali doći u Bijelu kuću.”

“Mi smo svi grešnici, a on je bog”, bilo je jedno od mišljenja.

Oaza mira bio je ured potpredsjednika Mikea Pencea. Podređen Trumpu, držao se dalje od gadarija, otamo nisu curile informacije. Bio je, smatrali su mnogi, jedan od najslabijih potpredsjednika, koji ne može zauzdati Trumpa.

Walsh je krajem ožujka odlučila da joj je dosta. Bilo je to ni mjesec dana nakon što je pitala Kushnera da joj kaže koji su prioriteti Bijele kuće. Nije imao odgovor.

- Da, trebali bismo razgovarati o tome - rekao joj je.