‘Rađa se nova globalna supersila! I ne, nije ona na koju mislite... ovako nešto još nismo imali!‘

Tko upravlja svijetom? Prije je bilo lako odgovoriti na ovo pitanje, piše Foreign Policy.

Ako imate više od 45 godina, odrasli ste u svijetu kojim dominiraju dvije supersile. Sjedinjene Države i njihovi saveznici određivali su pravila s jedne strane Berlinskog zida, dok je Sovjetski Savez upravljao s druge strane. Gotovo svaka druga država morala je svoje političke, ekonomske i sigurnosne sustave uskladiti s jednom ili drugom stranom. Bio je to bipolarni svijet.

Zatim, 1991., Sovjetski Savez se raspao, ostavljajući Sjedinjene Države kao jedinu svjetsku supersilu. SAD je diktirao ishode svojom dominantnom ulogom u međunarodnim organizacijama i korištenjem sirove moći. Bio je to unipolarni svijet.

Prije otprilike 15 godina svijet se ponovno promijenio — i postao je kompliciraniji. Sjedinjene Države postale su manje zainteresirane da budu svjetski policajac, arhitekt globalne trgovine ili utemeljitelj globalnih vrijednosti. Druge zemlje, koje su postajale sve moćnije, bile su sve više u mogućnosti ignorirati pravila koja im se nisu sviđala, a povremeno su ih i same postavljale. To je "G-Zero" svijet: nepolarni svijet bez globalnih vođa.

Dogodile su se tri stvari koje su uzrokovale ovu geopolitičku recesiju.

Prvo, Rusija nije uvedena u međunarodni poredak koji vodi Zapad. Sada već bivša velika sila u ozbiljnom opadanju, Rusija je postala iznimno ljuta i Zapad vidi kao svog primarnog protivnika na globalnoj sceni. Bilo da većina krivnje za to leži na Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima ili na Rusiji, činjenica je da tu jesmo.

Drugo, Kina je uvedena u institucije pod vodstvom SAD-a - ali pod pretpostavkom da će Kinezi, kako budu postajali integriraniji, bogatiji i moćniji, također postati više kao Amerikanci. Kako se ispostavilo, oni su još uvijek Kinezi – a Sjedinjene Države to nisu spremne prihvatiti.

I treće, Sjedinjene Države i njihovi saveznici ignorirali su desetke milijuna vlastitih građana koji su se osjećali zaostalima zbog globalizacije. Njihove su pritužbe dodatno potaknute sve većom nejednakošću u prihodima i plaćama, promjenom demografskih podataka i politika identiteta te polarizacijom zbog novih medijskih tehnologija. Nakon desetljeća benignog zanemarivanja, većina tih građana postala je fundamentalno nepovjerljiva prema svojim vladama i samoj demokraciji.

Drugačije od svega do sad

Sve geopolitičke krize koje svaki dan vidite u naslovima? Rat u Ukrajini, sukob oko Tajvana, nuklearne napetosti s Iranom i Sjevernom Korejom, što god hoćete - 90 posto njih proizvod je jedne od nabrojane tri stvari.

Ipak, u dobru i zlu, geopolitičke recesije ne traju vječno. A nadolazeći globalni poredak je nešto vrlo, vrlo različito od onoga na što smo navikli.

Zašto? Zato što više nemamo višedimenzionalne supersile - kao u zemljama koje imaju globalnu moć u svim domenama. Tako je, Sjedinjene Države i Kina danas nisu supersile—barem ne na način na koji smo uvijek koristili taj izraz. A ako nema supersila znači da nema jedinstvenog globalnog poretka. Umjesto toga, ono što danas imamo je višestruki svjetski poredak, odvojen, ali se preklapa.

Prvo, imamo unipolarni sigurnosni poredak. Sjedinjene Države su jedina zemlja koja može poslati vojnike, mornare i vojnu opremu u svaki kutak svijeta. Nitko drugi nije ni blizu. Uloga Amerike u sigurnosnom poretku danas je bitnija — i, doista, dominantnija — nego što je bila prije deset godina.

Kina ubrzano povećava svoje vojne sposobnosti u Aziji, ali nigdje drugdje na značajan način. To sve više zabrinjava američke indo-pacifičke saveznike, koji se sada više nego prije oslanjaju na američki sigurnosni kišobran. Ruska invazija na Ukrajinu na sličan je način učinila Europu najovisnijom o NATO-u predvođenom SAD-om u posljednjih nekoliko desetljeća. U međuvremenu, ruska vojska je oslabljena gubitkom oko 200.000 vojnika i većim dijelom vojne opreme i naoružanja.

Da, Kina, Rusija i drugi imaju nuklearno oružje, ali zapravo je korištenje istog jednako samoubojstvu. Sjedinjene Države jedina su svjetska sigurnosna supersila — i to će ostati barem sljedeće desetljeće.

Ali vojna moć ne dopušta Washingtonu da postavlja pravila za globalnu ekonomiju, jer je ekonomski poredak multipolaran. SAD ima snažno i dinamično gospodarstvo, još uvijek najveće na svijetu, ali globalna moć ovdje je široko podijeljena.

Unatoč svim pričama o novom hladnom ratu, Sjedinjene Države i Kina previše su ekonomski međusobno ovisne da bi se odvojile jedna od druge. Bilateralna trgovina između njih dvoje neprestano raste, a druge zemlje žele pristup i američkim snagama i rastućem kineskom tržištu (koje će uskoro postati najveće na svijetu). Ne možete imati ekonomski hladni rat ako nema nikoga voljnog da ga vodi.

U međuvremenu, Europska unija najveće je zajedničko tržište na svijetu i sposobna je postaviti pravila i standarde koje Amerikanci, Kinezi i drugi moraju prihvatiti kao cijenu poslovanja. Japan je još uvijek globalna gospodarska sila, iako jedva. Indijsko gospodarstvo ubrzano raste, a s njim i utjecaj na globalnoj sceni.

Relativna važnost ovih i drugih gospodarstava nastavit će se mijenjati tijekom nadolazećeg desetljeća, ali ono što je sigurno je da globalni ekonomski poredak jest i ostat će multipolarni poredak.

Između sigurnosnog i ekonomskog poretka postoje napetosti. Sjedinjene Države žele da sve više različitih gospodarskih grana budu definirane kao kritične za nacionalnu sigurnost i vrše pritisak na druge zemlje da usklade svoje politike u skladu s tim. Poluvodiči, kritični minerali, a možda uskoro i TikToku. Sa svoje strane, Kina želi iskoristiti svoju komercijalnu i trgovinsku moć kako bi povećala diplomatski utjecaj. Europa, Indija, Japan i druge zemlje žele osigurati da ni sigurnost ni ekonomski poredak ne dominiraju jedan nad drugima - i najvjerojatnije će u tome i uspjeti.

Treći poredak

To su dva svjetska poretka koja već vidimo. Ali postoji treći poredak koji se brzo razvija i koji će uskoro imati veći utjecaj od ostalih: digitalni poredak. Tamo, za razliku od svakog drugog geopolitičkog poretka u prošlosti i sadašnjosti, dominantni akteri koji postavljaju pravila i vrše moć nisu vlade već tehnološke tvrtke.

Čuli ste kako su oružje, obavještajne informacije i obuka NATO-a pomogli Ukrajincima da obrane svoju zemlju. Ali da zapadne tehnološke tvrtke nisu brzo priskočile u pomoć u prvim danima invazije – obranivši se od ruskih kibernetičkih napada i omogućivši ukrajinskim čelnicima da komuniciraju sa svojim vojnicima na prvim linijama – Rusija bi Ukrajinu potpuno izbacila iz interneta za nekoliko tjedana i efektivno okončala rat. Da nije bilo tehnoloških kompanija i njihove moći u novom digitalnom poretku ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski danas vjerojatno ne bi bio na vlasti.

Tehnološke tvrtke odlučuju može li bivši američki predsjednik Donald Trump govoriti bez filtera i u stvarnom vremenu stotinama milijuna ljudi. Bez društvenih medija i njihove sposobnosti promicanja teorija zavjere, nema pobune 6. siječnja na Capitol Hillu, nema pobune kamiondžija u Ottawi, nema pobune 8. siječnja u Brazilu.

Tehnološke tvrtke čak definiraju naše identitete. Pitali smo se je li ljudsko ponašanje primarno rezultat prirode ili odgoja. Više ne. Danas je to priroda, odgoj i algoritam. Digitalni poredak postaje ključna odrednica u tome kako živimo, u što vjerujemo, što želimo — i što smo spremni učiniti da to dobijemo.

To je nevjerojatna količina moći koju su tehnološke tvrtke skupile—toliko da su same po sebi postale geopolitički igrači. Ovi profitni akteri već kontroliraju aspekte društva, gospodarstva i nacionalne sigurnosti koji su dugo bili isključivi posjed države. Njihove privatne odluke izravno utječu na sredstva za život, interakcije, pa čak i na obrasce razmišljanja milijardi ljudi diljem svijeta. Oni također sve više oblikuju globalno okruženje u kojem same vlade djeluju.

Ali kako će tehnološke tvrtke iskoristiti svoju novostečenu moć? Tri su moguća scenarija.

Ako se američki i kineski politički čelnici nastave sve snažnije afirmirati u digitalnom prostoru i ako se tehnološke tvrtke pridruže svojim matičnim vladama, završit ćemo u tehnološkom hladnom ratu između SAD-a i Kine. Digitalni svijet bit će podijeljen na dva dijela, druge će zemlje biti prisiljene birati strane, a globalizacija će se rascjepkati.

Ako se tehnološke tvrtke drže globalnih strategija rasta, odbijajući uskladiti se s vladama i čuvajući postojeći jaz između fizičkog i digitalnog polja konkurencije, tada ćemo vidjeti novu globalizaciju: globalizirani digitalni poredak. Tehnološke tvrtke ostat će suverene u digitalnom prostoru, natječući se uglavnom jedna s drugom za profit—i s vladama za geopolitičku moć, otprilike na isti način na koji se glavni državni akteri trenutno bore za utjecaj u prostoru u kojem se ekonomski i sigurnosni poredak preklapaju.

Ali ako sam digitalni prostor postane najvažnija arena natjecanja velikih sila, s moći vlada koja nastavlja slabiti u odnosu na moć tehnoloških kompanija, tada će sam digitalni poredak postati dominantan globalni poredak. Ako se to dogodi, imat ćemo post-westfalski svijet — tehnopolarni poredak kojim dominiraju tehnološke tvrtke kao središnji igrači u geopolitici 21. stoljeća.

Sva tri scenarija su sasvim vjerojatna. Ništa nije neizbježno. U kojem ćemo završiti ovisit će o tome kako eksplozivna priroda umjetne inteligencije pokreće promjene u postojećim strukturama moći, jesu li vlade sposobne i voljne regulirati tehnološke tvrtke i – što je najvažnije – kako će tehnološki čelnici odlučiti da žele iskoristiti svoju novostečenu moć .