Sve priče iz Kurska su slične: "Domove smo napustili bez ikakve pomoći, često pod kišom neprijateljskih metaka, država nam nije pomogla. I, što je najvažnije, nisu nas na vrijeme upozorili da trebamo ići."
Dio stanovnika zato je završio pod ukrajinskom okupacijom i ne može otići. Pogranično područje oko tog poteza rusko-ukrajinske granice velika je ratna zona već nekoliko tjedana. Za one koji su uspjeli, sami uzimajući stvar u ruke, postoje 84 privremena skloništa, uspostavljena u drugim dijelovima oblasti. U njima je smješteno gotovo 7000 ljudi, kažu službene statistike, ali sveukupno ih je iz Kurske oblasti pred ratnim operacijama moralo pobjeći najmanje 120.000.
Napuste li oblast, neće dobiti 10.000 ruskih rubalja pomoći od vlasti u Kremlju. Riječ je o svoti približnoj stotinu eura. Sljedeće priče stanovnici su ispričali za The Insider, istraživački portal koji je dobio niz inozemnih nagrada za svoj rad, uključujući i priznanja Vijeća Europe.
Autorica članka Marija Aleksejeva iznosi priče stanovnika ruske oblasti čiji su dijelovi pali pod kontrolu ukrajinskih oružanih snaga. "Mnogi otvoreno psuju lokalne vlasti tvrdeći da su se evakuirale ostavljajući ljude na cjedilu, a federalnu vladu optužuju za rat zbog kojeg su postali beskućnici i prosjaci", piše Insiderova dopisnica koja je posjetila neke od 84 punkta za podjelu pomoći. "Ukrajinci napadaju naša kola hitne pomoći, zato su kamuflirana kao vojna", kaže joj Pjotr. Na opasku da to možda rade jer misle da su vojna, Pjotr komentira "duboku mržnju Ukrajinaca prema Rusima" dodajući da je "razumljivo što udaraju na sve što vide jer mi smo prvi počeli".
U međuvremenu, u Kursku život naizgled ide kao i obično. Sve radi, trgovine su otvorene, a da je rat se vidi po tome što lokalna podružnica proizvođača mesa rasprodaje ostatke zaliha. Novih pošiljki neće biti jer su Ukrajinci zauzeli pogone.
"Moj sin ima sedam prijatelja. Jedini nije bio unovačen u njihovu jedinicu. Na granici su naišli na protivnike u trenutku kad je počeo upad. Svih sedam smo pokopali. Bili su ročnici, 18-godišnji mladići. Dobili su uniforme i puške i ušli ravno u borbe. Sve nas je šokirao ukrajinski proboj. Neki tvrde da je uprava Sudže tri dana prije ofenzive napustila područje. Da su imali informacije što će se dogoditi", govori joj Pjotr. Na pitanje što sad, odgovara: "Prvo se moramo obračunati s vanjskim neprijateljem jer je na našem teritoriju, a onda se okrenuti unutarnjem neprijatelju." "Unutarnji neprijatelj kriv je što ne pobjeđujemo", ubacuje se u razgovor čovjek koji čeka u redu za humanitarnu pomoć.
U redovima su, piše, nervozni, ljutiti građani koji su često bježali samo s najnužnijim. "Na suncu, na vrućini, stojimo u redu i čekamo od 6 ujutro na madrac, donje rublje, čarape i pelene za dijete. I dijete je s nama jer ga morate dovesti ako želite dobiti novčanu pomoć za njega", objašnjava Sergej, iz sela sto kilometara udaljenog od Kurska. "Trebali bi nam dati vreću stvari za djecu s obzirom na to da je naša država najbolja na svijetu. Ovo je sramota", rekao je. Nije jedini s istom pričom. "Prvi dan smo došli tražiti pomoć za moju majku i čekali smo preko devet sati u redu, a onda se punkt zatvorio. Drugi dan smo stajali od 11 ujutro do 20 navečer. Lako za mene i mog supruga, ali moja baka je na štakama, a moramo je dovesti osobno ako i ona želi dobiti pomoć", rekla je mlada žena u redu za pomoć.
Dvojica starijih muškaraca ljutito odgovaraju na pitanja. "Što želite da vam kažemo? Pitajte Putina kako smo pobjegli. Evakuacije nije bilo. Dabogda cijeli Kremlj umro, gadovi", viče jedan od njih dodajući: "Ionako to nećete napisati!" Iako su mnogi ljutiti i dijele svoje priče, uglavnom ne daju da im se objavi prezime, a ponekad ni odakle su.
Mnogi ruski izbjeglice iz zauzetih dijelova Kurska žive kod obitelji; po tuce osoba stisnulo se u jednosobne stanove. Što dalje i kako su uspjeli pobjeći s glavom na ramenu, glavna im je tema razgovora. U drugu oblast ne smiju jer gube državnu pomoć. Većina je napustila jedinu nekretninu koju posjeduju, a od nečega će trebati i živjeti, pa neki od njih već razmišljaju gdje da nađu posao. No sjećanja na bijeg još su najživlja tema. "Vozili smo autocestom iz Sudže. Stisnuo sam gas i samo vozio. U glavi mi je bilo: Samo da nas ne pogode. Samo da nas auto ne izda. Često vidim aute s rupama od metaka u gradu", priča jedan sugovornik.
Što dalje, dakako, nitko ne zna. "Ali važno da je sve pod kontrolom, već tri godine", dobacuje sarkastično drugi izbjeglica.