‘Rat nije ni završio, a u Europi se već sve promijenilo. No ključno pitanje svi izbjegavaju‘

Utjecajni portal Politico u ponedjeljak je objavio analitički članak Andrewa A. Michte, dekana Fakulteta za međunarodne i sigurnosne studije pri Europskom centru za sigurnost George C. Marshall i višeg suradnika u Scowcroft centru za strategiju i sigurnost Atlantskog vijeća o značaju rata u Ukrajini za budućnost Europe.

Michta u članku ističe da rat u Ukrajini označava tektonski pomak u evoluciji europskog kontinenta, uzrokovan povijesnom pogrešnom procjenom ruskog predsjednika Vladimira Putina, ali i otporom ukrajinskog naroda. A brz, gotovo instinktivan odgovor Sjedinjenih Država da pruže vojnu i gospodarsku pomoć Kijevu, samo je ubrzao ovu promjenu.

To je, ističe, rat koji transformira sustav jer je razotkrio okoštali sustav raspodjele moći u Europi, naizgled podređen institucijama stvorenim tijekom višedesetljetnog ‘nadnacionalizma‘ kako bi se neutralizirala vojna slabost kontinenta nakon 1945. godine. Također je otkrio suprotstavljene unutareuropske interese i svrstavanja, dok je u prvi plan postavio pitanje jesu li postojeće institucije još uvijek dorasle svom zadatku.

Pitanje je, navodi, jesu li NATO i Europska unija sposobni potaknuti Europu da se suprotstavi Rusiji i naplatiti razornu cijenu za početak rata kakav kontinent nije vidio od 1945. godine ili će Putin uspjeti u svojem imperijalnom osvajanju Ukrajine, ponovno uspostaviti sferu utjecaja u Istočnoj Europi i – kada se jednom njegova vojska reorganizira za nekoliko godina - možda čak izravno izazvati NATO.

Nova sigurnosna arhitektura

Do sada je odgovor Zapada na rusku invaziju na Ukrajinu poznat i po svojoj velikodušnosti i po svojoj neplaniranoj prirodi. Također je definiran političkim "mišićnim pamćenjem" (mišićno pamćenje je sposobnost reproduciranja određenog pokreta bez svjesnog razmišljanja, stečena kao rezultat čestog ponavljanja tog pokreta, op.a.) o tome gdje je središte Europe, a gdje počinje i završava njezina periferija.

Europska politička rasprava u vezi Ukrajine kreće se oko toga kako bi trebao izgledati završetak cijele situacije ili, bolje rečeno, je li još uvijek moguć završetak koji bi bio u skladu s prethodno postojećim stanjem stvari nakon što borbe prestanu. To je djelomično razlog zašto je razgovor o budućnosti Ukrajine vođen dobro poznatim nedostatkom proširenja Europske unije i zašto su ključna teška sigurnosna pitanja, poput članstva Ukrajine u NATO-u, uglavnom izbjegavana do sada.

Kad je u pitanju NATO, radi se u konačnici o čvrstoj moći i kolektivnoj obrani, a poslijeratna raspodjela čvrste moći će potaknuti institucionalno uokvirivanje i definirati novu arhitekturu buduće Europe. Upravo kao što se dogodilo na početku ‘Hladnog rata‘, u Europi će se pojaviti novi centar zbivanja oko kojeg će se sve vrtjeti, a on će se sve više premještati na sjeveroistok. Odluka Finske i Švedske da zatraže pristup NATO-u, samo je najočitiji primjer te promjene koja se odvija.

No, povijesno gledajući, institucionalna rješenja sigurnosnih dilema okrenuta su prošlosti, iako se tvrdi da nude rješenja za budućnost. Naravno, institucionalni sigurnosni aranžmani mogu poduprijeti saveze, ali samo kada te institucije odražavaju stvarnu moć i interese, a nova stvarnost je nastala upravo tijekom ovog rata.

No, dok je opasnost od ruskog revanšizma u Europi ponovno politički ojačala NATO, bez stvarnog europskog ponovnog naoružavanja, vojni savez će biti degradiran do točke irelevantnosti. Danas je Europa na prekretnici jer je i dalje vezana za "institucionalno razmišljanje“, koje sve manje veze ima s tvrdom stvarnosti na terenu. U isto vrijeme, politički čelnici europskog kontinenta osjećaju da će ono što se događa u Ukrajini - te, u konačnici, gdje će ona završiti na europskoj političkoj karti - definirati tijek europske evolucije i, šire, transatlantskih odnosa.

Trajne posljedice

Bez obzira na sve, jedno je sigurno - postojat će stvarne i trajne posljedice za budućnost Europe. Kada jedna zemlja izbori svoju slobodu užasnom i krvavom žrtvom, braneći pritom druge zemlje na kontinentu, ne može se za nju reći da je periferna država. Pobjednička Ukrajina bi stoga tražila svoje mjesto u Europi već zbog same veličine svoje žrtve, dok će i SAD i europske zemlje koje su odigrale ključnu ulogu u njezinoj pobjedi - posebno one duž istočnog krila NATO-a - postati mnogo utjecajnije.

Kako se navodi dalje, Putinova glupost da ide svim silama protiv Ukrajine, pokrenula je proces koji se ne može preokrenuti. I ne radi se samo o tome da će se europsko ‘gravitacijsko‘ središte pomaknuti na sjeveroistok, već i o tome da je nekoć maglovit koncept istočne Europe kao ‘slijepog crijeva‘ Zapada - slika koju su ojačali balkanski ratovi 90-ih – gotovo pa posve demontiran.

Istočna Europa sada je u potpunosti ‘europska‘, njezina se povijest i nasljeđe svaki dan iznova otkrivaju na američkim sveučilištima i think tankovima, a prizori Rige, Varšave i Kijeva ispunjavaju zapadne monitore i ekrane. Svjedoči se kako političari iz istočne Europe pokazuju vodstvo i hrabrost u trenutku potrebe, jasno artikulirajući svoje nacionalne sigurnosne imperative i prioritete, stavljajući kožu na kocku i preuzimajući stvarne rizike kako bi zaustavili Rusiju te pomogli Ukrajini u njezinoj borbi za slobodu i nacionalni suverenitet.

Rat u Ukrajini još nije završio, ali Europa se već promijenila - i njezini čelnici to prepoznaju. Samo će trebati više vremena da svi uključeni to priznaju jer će to pokopati - možda i trajno - okoštali sustav, što je ono kako je kontinent donedavno izgledao, stoji u zaključku analize.