VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Rat se nastavlja na novim bojišnicama, a sve su češći i ukrajinski napadi duboko u pozadini

Uz napade na fronti i iza nje, raketama po širem zaleđu Ukrajine, itekako se ratuje i drugim sredstvima

Igor Tabak i raketni sustav HIMARS kojim Ukrajinci gađaju ruske položaje u oblasti Zaporižje

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Petak 8. srpnja obilježio je 135. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, pa iako su zadnjih dana neki zapadni izvori najavljivali ovakvu ili onakvu veliku „operativnu pauzu“ za ruske snage, do nje je tek uvjetno došlo. Naime, tu sad nakon dužeg vremena nema većih terenskih pomaka crte bojišta, iako se ona itekako koleba kada se detaljnije pogleda. Posebno tu treba istaknuti (1) nastavak agresorskih nastojanja za prilaskom Slovjansku sa sjeverozapada, te borbe na granicama Donjecke i Luhanske oblasti – kako (2) istočno od Siverska, gdje se uspostavljaju nove borbene crte nakon ukrajinskog napuštanja zadnjih većih dijelova Luhanske oblati u ukrajinskim rukama u subotu 2. srpnja, tako i (3) jugoistočno od Bahmuta. Veliki potezi ostatka ukrajinskoga bojišta ipak su nešto mirniji, bilo zbog neuspjeha ruskih napada (sjeverno od Harkiva), ili zbog teškog napredovanja ograničenih ukrajinskih napada (Zaporižje i zona od Hersona sjeverno prema Krivome Rihu).

Međunarodna situacija je jednako turbulentna. Što se tiče susjedstva Ruske Federacije, izgleda da su Norveška i Turska ovoga tjedna odlučile povući konkretne poteze za deeskalaciju barem dijela svojih odnosa prema Rusiji. Norveška je tako 5. srpnja ipak odlučila propustiti brodski prijevoz kontejnera s opskrbom za rusko stanovništvo Barentsburga na Svalbardu, a Turska je izgleda 6. srpnja navečer ipak dopustila uplovljavanje broda „Zhibek Zholy“ koji je nekoliko dana bio usidren pred lukom Karasu. Iako je time barem privremeno opet pokrenut i čitav lanac ruskog izvoza ukradenog ukrajinskoga žita, bilo s okupiranih područja same Ukrajine ili iz Sevastopolja na Krimu – na ove novosti su se Ukrajinci jučer, 7. srpnja, i službeno žalili. Ne bi čudilo da ova čitava epizoda postane samo dio u pregovaračkom postupku o otvaranju ukrajinskog pomorskog prometa u Crnom moru, gdje Turska intenzivno nastoji postati posrednikom u postizanju nekog sustavnog rješenja između Ukrajine i Ruske Federacije, gdje se sada ipak i ruskoj strani pokazalo da u slučaju izostanka kompromisa nije teško blokirati i njihov promet baš kao što Rusija blokira onaj iz Ukrajine.

Dodatni element u čitavoj toj žitnoj priči predstavlja činjenica da je brod „Zhibek Zholy“ zapravo kazahstanski, što je i tu državu dodatno dovelo na čistinu usred političkih prijepora Ruske Federacije s jedne strane i Ukrajine i njenih saveznika na drugoj strani. Naime, Kazahstan, u kojem je Ruska Federacija kratkotrajno intervenirala sredinom siječnja ove godine u korist tamošnje aktualne vlasti – ipak nastoji poštovati međunarodno pravo, te se ne svrstavati u ovome ratu. Zato je 5. srpnja objavio i da razmatra mogućnost onemogućavanja daljnjeg korištenja svoga broda u sporne svrhe, što će ovisiti o turskome izvidu situacije. Nije to prvi put posljednjih tjedana da se službeni Nur-Sultan (bivša Astana) raziđe s Moskvom oko šireg pitanja Ukrajine.

Naime, još je na tradicionalnom međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu sredinom lipnja Kazahstan - na iznenađenje mnogih - odbio čak i primisli o međunarodnom priznanju tzv. „Narodnih Republika“, osnovanih na separatističkim područjima Ukrajine ili nekih drugih tamošnjih marionetskih tvorevina Ruske Federacije. Na to se nadovezalo i pitanje osiguranja nastavka izvoza kazahstanske nafte u Europsku uniju – o čemu je tamošnji predsjednik Tokajev 5. srpnja razgovarao i s predsjednikom Europskoga vijeća Charlesom Michelom. Naime, samo dan nakon što je Kazahstan pokazao volju ojačati svoj izvoz nafte u EU, ruski je sud na 30 dana zatvorio naftni terminal u Novorusijsku na Crnom moru, preko kojega godišnje prolazi 67 milijuna tona kazahstanske nafte u Europu. Na to, već treće zatvaranje ovog terminala od početka rata u Ukrajini, iz službenog Nur-Sultana se odgovorilo naznakama diverzifikacije kazahstanskih izvoznih pravaca, prioritetno Transkaspijskom rutom, što je ipak upitno provedivo i trajalo bi godinama, tvrde ruski izvori.

Za to vrijeme neke druge države, makar u EU, itekako plešu na crti podrške Ruskoj Federaciji. Posebno je to vidljivo kod Savezne Republike Njemačke, koja navodno pritišće Kanadu da ruskom Gazpromu, sankcijama usprkos, isporuči dvije turbine koje su bile na remontu u tamošnjoj podružnici Siemens Energy. Njih Rusi potražuju za „Sjeverni tok 1“, a iz Njemačke se danas čulo da su dobili „pozitivne signale“ o njihovom povratku u Njemačku prije isporuke Rusiji – na što je službena Moskva odmah reagirala najavama jačanja isporuka plina u Europu ako ta oprema stvarno bude vraćena. Slična se koplja lome i oko Litve, koju se stišće da preko svog državnog teritorija dopusti uspostavu nekakvih transportnih koridora do ruskog Kalinjingrada – također radi prijevoza roba bez primjene već uvedenih EU sankcija. U isto vrijeme su u njemačkom Bundestagu baš danas glasovanjem odbijeni oporbeni prijedlozi o slanju u Ukrajinu 200 oklopnjaka tipa TPz Fuchs, koji navodno Bundeswehru neizostavno trebaju, dok se opet spominjalo razne planove o kružnoj zamjeni vojne opreme širom kontinenta – prema kojoj bi Ukrajina opet na kraju kruga trebala završiti s nekakvim antikvitetima, iako do sada ni jedan od takvih poslova zapravo nije zaživio u praksi.

No, podjele oko konkretne pomoći Ukrajini nisu i jedine, što se dobro vidjelo i jučer te danas na sastanku zemalja G20 na otoku Baliju u Indoneziji. Ondje pozvani ruski ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov navodno je rekao svoje i onda bojkotirao većinu ostalog sadržaja skupa, dok je velik broj preostalih sudionika operativno bojkotirao njega – tako da se čak nije uspjelo organizirati ni zajedničko slikanje sudionika skupa. Jednak je to pristup stvarima kao i kod Poljske, koja je prije desetak dana dovršila oko 186 km ograde na granicama prema ruskom ratnom savezniku Bjelorusiji – što sad kao recept za graničnu kontrolu prema samoj Ruskoj Federaciji planira raditi i Finska. Naime, zid će osvanuti barem na dijelovima oko 1.300 km duge granice koju ova predstojeća NATO članica ima s Rusijom kao dio mjera jačanja tamošnje nacionalne sigurnosti vezanih uz ulazak te države i Švedske u NATO. Inače, da podsjetimo – Finska i Švedska svoje su Pristupne protokole potpisale u utorak 5. srpnja, koje je aktualno ratificiralo već 9 država (Njemačka baš danas).

Pa ipak, dok se međunarodna politika vije i koleba po svome, treba napomenuti da i u samoj Ukrajini rat ne bjesni samo na crtama bojišta. Naime, uz ruske napade na fronti i iza nje, raketama po širem zaleđu Ukrajine, itekako se ratuje i drugim sredstvima. Dok nije jasno koliko istine ima u ukrajinskim navodima o hvatanju ovih ili onih špijuna te protivničkih izviđača širom gradova u pozadini – ipak je jasno da se ozbiljan dio borbe vodi i širenjem raznih informacija i dezinformacija. Dosta je tu materijala i problematičnih situacija iz domaćih izvora – bilo da se radilo o glasinama o predstojećem regrutiranju svih žena, što se onda s više razina ukrajinskih vlasti demantiralo (uz objašnjenje kako se namjerava popisati samo žene u pojedinim vojno bitnim specijalnostima) ili o administrativnom nesporazumu koji je eksplodirao ovoga tjedna po pitanju uvođenja posebnih dozvola za kretanje po državi muških vojnih obveznika. Za to se pitanje u hodu pokazalo da stvarno postoji kao zakonska odredba još iz 1992. godine, a vjerojatno i iz sovjetskoga doba – koju se sada pokušalo provesti, bez razmišljanja o potrebnoj administraciji za izdavanje samih dozvola ili nedorečenosti staroga propisa, te mogućem zadiranju u osnovna ljudska prava.

Uglavnom, kada se digla prašina oko svih potencijalnih problema ove odredbe (koja bi inače možda i bila korisno pomoćno sredstvo u koordinaciji sustava ratne mobilizacije vojnih obveznika) – spomenuti je propis došao na repertoar koordinacije civilnih i vojnih vlasti Ukrajine, a njegova je primjena odgođena do daljnjega. Naravno, čitavu ovu spornu situaciju glasine su odmah uklopile u već postojeći kontekst „sukoba vojnog i civilnog vrha“ – kojeg se zadnje vrijeme učestalo spominje. Uz to, dio glasina i problematičnih tvrdnji dolazi i iz inozemstva – bila to nova priča o ukrajinskoj prodaji ključnih topničkih sustava dobivenih iz Francuske protivniku u bescjenje, koja je izgleda krenula iz Bugarske - ili iz ruskih redova poput novog nastavka priča o razvoju bioloških oružja i biološkom ratovanju SAD i pojedinih drugih zemalja u Ukrajini. Pa ipak, posebno su tu interesantna ruska službena izvješća o događanjima u „Specijalnoj operaciji“ u Ukrajini. Kao što su početkom makar najava isporuke američkih haubica M777 na ukrajinska bojišta odmah krenuli ruski navodi o uništavanju takvih oružja – čak i prije isporuke prvih konkretnih primjeraka ovog oružja – tako su posljednjih dana na dnevni red došle tvrdnje o uništenju u Ukrajinu isporučenih američkih preciznih višecijevnih lansera raketa HIMARS, za koje Rusija tvrdi da ih je uništila 2 komada. No, jednako su tako, s malo konkretnih dokaza, tvrdili i da su raketnim udarima pobili Ukrajince koji su proteklih dana osvanuli na Zmijskom otoku te ondje postavili ukrajinske zastave – dok vlasti iz Kijeva gubitak ijednog sustava HIMARS niječu, tako za Zmijski otok tvrde da su njihovi specijalci te inženjerci otok odavno napustili, nakon provođenja uviđaja na poprištu ruskog povlačenja i prije raketnog udara agresora.

Pri svemu tome nije čudno da ruska strana nastoji barem pričati o uništavanju već spomenutih sustava HIMARS, ako već ne mogu pokazati nedvojbene snimke njihova uništavanja ili njihovih olupina. Naime, potpuno je jasno da od pristizanja prvih komada tog oružja u Ukrajinu, negdje krajem lipnja, započinje i neugodno vidljiv niz redovitih ukrajinskih napada na skladišta streljiva i goriva, te zapovjedne centre agresora duboko u pozadini bojišnice. Ovi napadi, kojih je do sada bilo više desetaka – praktično barem po dva dnevno od 28. lipnja do danas – ciljali su mete uzduž čitave oko 1.100 kilometara duge bojišnice. Pri tome se uvelike radi o skladištima koja nisu ni mala ni nova, a donedavno su bila sigurna samom činjenicom da su od bojišnice udaljena više od maksimalnih dometa dosadašnjeg ukrajinskog vojnog arsenala – pa zato nisu bila ni dodatno maskirana ili posebno branjena. Gubitak ovećeg niza takvih logističkih točaka, uz spektakularne eksplozije velikih količina streljiva i goriva (od kojih su neke trajale danima i bile vidljive na desetke kilometara), itekako utječe na čitavu logistiku ruskog vojnog djelovanja u Ukrajini. Osim što je u eksplozijama stradao i određen broj ionako deficitarnih vojnih kamiona za opskrbu, takva će nova opasnost zasigurno tražiti i širu prilagodbu ruske vojne logistike u Ukrajini, s osloncem na distribuirano skladištenje streljiva i goriva s bitno više mjera maskiranja i zaštite. Sve to, zajedno s barem privremenim nestašicama roba iz takvih uništenih skladišta, poradit će na dodatnome usporavanju ionako ne baš bljeskovitog ritma tamošnjih aktualnih ruskih vojnih operacija. No, napomenimo kako oružja HIMARS nisu i jedini izvor aktualnih briga za Ruse u Ukrajini, budući da se posljednjih dana može vidjeti da i njihovi donedavno prilično učinkoviti raketni napadi na ukrajinske gradove sada imaju problema. Naime, što god da se gađa, zadnjih dana ukrajinska strana izgleda uspijeva rušiti sve veći dio raznih nadolazećih projektila – dio promatrača to povezuje s navodnim pristizanjem vojne pomoći iz Španjolske u obliku raketnih sustava zemlja-zrak Spada, koji koriste rakete Aspide, zasnovane na američkim projektilima AIM-7 Sparrow od Raytheona. Naravno, kakvo god stanje bilo po pitanju zaštite neba nad gradovima Ukrajine, ono bi se trebalo itekako promijeniti nabolje skorim pristizanjem protuzračnih raketnih sustava NASAMS, koje se već najavilo iz SAD i Norveške.

Što se stanja na ukrajinskim bojištima tiče, ono se nije mnogo mijenjalo oko grada Harkiva, gdje su ostali neuspješni brojni manji agresorski napadi. Jednako tako, usprkos koncentriranju ljudstva i dovođenju pojačanja, još nije zabilježen ni bitniji ruski pomak oko Izjuma, oko 125 km jugoistočno od Harkiva. Baš ondje se borbe vode na liniji Bogorodične-Dolina-Krasnopilja-Mazanivka-Ivanivka, a usprkos tome što su ruske snage na trenutke možda i ovladale mjestima Bogorodične, Dolina i Mazanivka, ukrajinski je otpor uspio zaustaviti ozbiljnija napredovanja, pa su te lokacije izgleda poprišta daljnjih borbi. Slična je situacija i dalje istočno od Slovjanska – gdje se ukrajinskim povlačenjem iz Lisičanska formirala nova linija fronte u Donjeckoj oblasti, na potezu južno od rijeke Siverski Donjec. Bojišnica ondje na grubo prati potez Siversk-Fedorivka, odnosno cestu T0513, dok je prava borbena crta na oko 7 kilometara istočno od ove prometnice, da bi se onda oko Berestove nastavila na prometnicu T1302 do Soledara i Bahmuta. Na sjevernom dijelu ovoga poteza zadnja tri dana borbe su se svele na kratkotrajno ukrajinsko oslobađanje Bilogorivke kod Siverskog Donjeca i sela Spirne – no, ta su mjesta izgleda jučer opet izgubljena usprkos naporima branitelja, te sada intenzivno prelaze iz ruke u ruku. Južnije od Bahmuta ruske su snage ponešto napredovale zapadno od vodnog rezervoara Vuglegirske, no ondje Ukrajinci i dalje izgleda drže termocentralu, a nejasan je status mjesta Novoluganske, koje je dugo bilo veliko uporište branitelja. Jednako tako, usprkos nastavku priča o ukrajinskim ofenzivnim potezima u Zaporižju – koje je zadnje vrijeme bilo vidljivo oslabljeno slanjem dijela postrojbi na sjeveroistok prema Lisičansku, i na jugozapad – kao i po pitanju borbi oko Hersona, mnogo je naznaka ali malo dokazanih borbenih pomaka. Pa ipak, u aktualnom postavu stvari baš je jugozapad Hersonske oblasti ona zona na koju vlasti iz Kijeva polažu najviše nade po pitanju ikakvih pozitivnih pomaka.


(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 19:54