REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA KOJI JE EUROPU ZAVIO U CRNO ‘Osjećam kako ljudi ustaju i pogođeni padaju. Je li sljedeći metak za mene?’

Koncert je trajao već oko sat vremena. Atmosfera u Bataclanu bila je luda, uzavrela. Eagles of Death Metal upravo su odsvirali pjesmu “Save the Prayer”, poručili svojim fanovima da ih vole i krenuli na iduću stvar, “Kiss the Devil”. Svjetla su zablještala, bubnjar Julian Dorio podignuo je svoje palice u zrak, a gotovo istodobno - u čudnom, tragičnom spletu okolnosti, dok su počeli odzvanjati stihovi “Tko će voljeti vraga? Tko će pjevati njegovu pjesmu”, dvoranom su se prolomili prvi hici.

U tom trenutku u dvorani Bataclan 1500 ljudi, koji su uživali u pariškoj večeri, glazbi i druženju s prijateljima, uskoro će saznati odgovor na to mračno pitanje. Gomila isprva nije shvatila što se događa. Naivno su mislili da je riječ o pirotehničkom triku, dijelu showa, pa čak i kad su im se pred očima ukazala trojica do zuba naoružanih muškaraca. Čak i u tom trenutku pomisao na opasnost činila se nevjerojatnom.

Gitarist ostao stajati

No, Julian Dorio, bubnjar, znao je bolje od toga. Sklonio se iza svojih bubnjeva, zaslijepljen svjetlima, dok su se preostala trojica članova benda bacila na pod. Jedino je gitarist ostao stajati pokraj mikrofona - piše Daily Mail u svojoj rekonstrukciji događaja u koncertnoj dvorani - potpuno sleđen, paraliziran stravičnim prizorom koji se odvijao pred njegovim očima.

Bilo je 21.40 sati kad je razvikani Bataclan postao mjesto bez milosti, na kojem će se životi stotina ljudi nepovratno promijeniti i na kojem će se odvijati noćna mora u režiji u crno odjevenog trojca nepokrivenih lica - znaka da su spremni umrijeti u ime neke izopačene, neshvatljive ideologije.

Dva sata i 40 minuta. Upravo toliko će trajati taj tek započeti pakao. Prvi na meti bili su ljudi kod šanka. U samo nekoliko sekundi dvorana se ispunila krikovima, dio pogođenih - a s njima i ostali - pao je poput domina. Drugi, stisnuti u gužvi relativno male dvorane, skončat će stojeći, pritisnuti tijelima svojih prijatelja ili, pak, potpunih stranaca čiju će odjeću natopiti svojom krvlju.

Ciljali najnemoćnije

Napadači su se rasporedili. Jedan na balkon, preostala dvojica dolje u parteru, nadvijajući se poput lešinara nad prestravljenu gomilu. Kada bi netko počeo bježati, ubili bi ga. Helen, djevojka Britanca Nicka Alexandera koji je izdahnuo na njezinim rukama dok je ona ranjena u obje noge, prepričala je jezive scene kojima je svjedočila, scene od kojih će se teško ikada oporaviti. Ciljali su sve, čak i one najnemoćnije, prikovane za kolica, koji su koncert pratili na posebnom prostoru kako bi imali bolji pogled.

- Otišli su u stražnju sobu gdje su bili ljudi u kolicima i samo počeli pucati po njima - ispričala je Helen. Njezina priča samo je jedna u nizu onih od kojih se ledi krv u žilama.

John Leader u Bataclan je poveo 12-godišnjeg sina Oscara kako bi mu pokazao svoj omiljeni bend. Prvo je čuo zvuk nalik na petarde, a zatim mu je metak prozujao kraj uha.

Groteskni položaj

- Jedan od napadača je gledao gomilu dok je drugi pucao u nju. Ljudi koji su im bili na vidiku nisu imali šanse preživjeti. Nije bilo prilike da budete junak jer su bili dobro organizirani - priča. U jednom od trenutaka kaosa on i njegov sin su se razdvojili. Mahnito je počeo vikati, zazivajući ga, riskirajući metak. Srećom, našli su se, ali osoba koja je bila pokraj Oscara je ubijena. Mali dječak je ležao ostatak vremena kraj tog mrtvog neznanca. Nikad prije u svom kratkom životu nije vidio mrtvu osobu.

No, možda najpotresniju sliku pokolja u Bataclanu dao je jedan od anonimnih preživjelih koji je svoje svjedočanstvo objavio kasnije na internetu. Bacio se, napisao je kasnije, na pod, kao i ostali. Ljudi su ležali “jedni na drugima u bolnim položajima, s licem na podu, glavom naslonjenom na što god, na primjer nogu, a sve povrh krvave kupke”. Stjeran u groteskni položaj, počeo je, tvrdi, igrati najgoru igru koju je ikada zaigrao: “zadržavanje daha, ostajući potpuno nepokretan i nadajući se da on nije idući koji će umrijeti”.

Povremeno bi groznu tišinu proparao zvuk pucnjave. Bili su to, priča, sporadični pucnjevi. “Pitali smo se je li idući metak za nas. Čekajući policiju da dođe, bez ikakve predodžbe o vremenu (nisam mogao do svog telefona), osjećajući kako ljudi ustaju i, zatim, pogođeni padaju. Ponovno... i opet iznova...”, napisao je.

Ciljajte na drugu stranu

Svi su bili toliko isprepleteni na podu dvorane kao da su zašiveni zajedno. Kada bi netko počeo plakati, napisao je, drugi bi ga počeli ušutkavati.

“Svaki mišić bio je tup. Bilo je nemoguće podignuti glavu i pogledati što se događa drugdje u dvorani kako ne bismo privukli pažnju. Tako smo čekali, kao da igramo lutriju s teroristima. A opet imate te grozne misli: ‘Molim vas, nemojte mene. Ciljajte na drugu stranu dvorane’. Te su misli prekidali pucnjevi”, napisao je.

‘Policija je ovdje’

Odjednom je u dvorani odjeknula eksplozija. Nastao je kaos. Telefoni su počeli zvoniti, uslijedilo je još pucnjeva i još veći strah. Oko 12.30 netko pokraj njega je prošaptao riječi za koje je mislio da ih nikad neće čuti: “Policija je ovdje”. Obračun je trajao pola sata. Zatim je sve bilo gotovo. Ljudi su se samo gledali, tresući se.

- Pao sam na pod u suzama, tresući se cijeli - priča jedan drugi preživjeli. U strahu da se među njima ne skriva neki od terorista, policija ih je počela pretraživati i zatim izvoditi van, na zrak, na pariške ulice, dalje od dvorane smrti.