Reportaža iz bjeloruskog grada koji je prvi put iskusio slobodu: Potrajalo je samo dva dana...

Na dva ovotjedna dana, stanovnici zapadnog dijela Bjelorusije imali su jedinstvenu priliku okusiti slobodu.

U Grodnu, radnici državne tvornice mineralnih gnojiva započeli su štrajk, protivnici diktature Aleksandra Lukašenka izašli su na ceste i slobodno demonstrirali, a lokalna policija učinila je nezamislivo: ispričali su se zbog prošlotjednog nasilja nad prosvjednicima.

A onda se strah vratio, piše New York Times.

Povratak straha mogao se osjetiti u četvrtak, kada je umirovljena vrtička odgajateljica Natalia P. Antonova apelirala na radnike da nastave sa štrajkom i pridruže se prosvjednim skupovima. Većina ih je molbu potiho ignorirala.

- Ljudi trpe pritisak na radnim mjestima, prijeti im se oduzimanjem plaća, a svi imamo kredite koje treba otplaćivati. Svi se boje da će izgubiti primanja, živimo u strahu - kaže prosvjednica Olga A. Lebedevič.

Diljem bivše istočnoeuropske sovjetske republike predsjednik Lukašenko uspio je, čini se, uspostaviti kontrolu zahvaljujući svojim brutalnim metodama da zadrži vlast nakon izborne pobjede 9. kolovoza, za koju mnogi vjeruju da je lažirana. Nezadovoljan narod izišao je na ulice, a prosvjedi su se pretvorili u krvavi obračun s policijom koja je prosvjednike tukla, u njih ispaljivala gumene metke i vršila masovna pritvaranja.

Zastrašujuća poruka

No, Lukašenko je sada, piše Times, pribjegao sofisticiranijim metodama da se održi na vlasti.

Njegova administracija organizirala je masovne skupove potpore, a Lukašenko je organizirao turneju po državnim tvrtkama i tvornicama kako bi ojačao tamošnju političku bazu. Radnike je uspio ustrašiti govorima kako će, u slučaju štrajka, mnogi ostati bez posla, a kada su u štrajk stupili zaposlenici državne televizije, Lukašenko im je poručio da će ih bez problema zamijeniti s novinarima iz - Rusije.

A onda je u petak opet poslao zastrašujuću poruku iz koje se dade zaključiti da policijska represija nad prosvjednicima nije stvar prošlosti.

- Ovo je moj problem i ja ću ga riješiti. Vjerujte mi, u nekoliko dana ćemo ovo riješiti - rekao je nakon sastanka s čelnicima policijskih postrojbi za razbijanje nereda.

Zapadni grad Grodno, koji broji oko 370.000 duša, jedno je od ključnih uporišta protivnika režima. prošle nedjelje deseci tisuća stanovnika izašli su na ceste mašući bjeloruskim zastavama te crvenobijelim zastavama, simbolom opozicije. Eksplodirala je bomba godinama nakupljenih frustracija i nezadovoljstva ekonomijom i kršenjem ljudskih prava, a sve su dodatno potpirile dramatične snimke nasilnog obračuna policije s prosvjednicima, koje su se počele širiti društvenim mrežama. Lukašenko je Grodno prglasio "najmanje pouzdanim mjestom u zemlji", tvrdeći da je situacija u tom gradu dokaz da su nemiri potaknuti sa Zapada.

- Ljudi su mahali poljskim zastavama, rekao je Lukašenko predstavnicima lokalnih vlasti, tvrdeći da se radi o nastojanju zapadnih vlasti da destabiliziraju Grodno čak i više nego u Minsku.

Policija se za prekomjerno nasilje ispričala dva dana kasnije, te je većina prosvjednika puštena iz pritvora, a gradske vlasti obećale su za buduće skupove osigurati razglas. Već u četvrtak obećanja su pala u vodu i gradske vlasti prestale su pomagati organizatorima prosvjeda. Radnici u tvornici prekinuli su štrajk nakon što im je u tvornicu upala naoružana vojska, a vodstvo kompanije vršilo je neviđen pritisak na njih da se vrate na posao.

'Imam pravo izraziti mišljenje'

- Samo dva dana ranije situacija je bila drugačija. Vlasti su nam bacile kosti da žvačemo i da se malo smirimo - kaže Antonova.

Grodno je nekada bio poljski grad i vrlo je blizu poljskoj granici, no poljske zastave na prosvjedima su rijetkost, uočene su tek možda dvije, kažu svjedoci. U Grodnom živi mnogo Poljaka koji, zahvaljujući rođacima u Poljskoj, imaju priliku biti mnogo informiraniji od ostalih stanovnika Bjelorusije pa mogu vidjeti kako se u svijetu može legalno i mirno prosvjedovati.

- Mnogi moji priajtelji rade u Poljskoj. Zarađuju viđe novca i uživaju u slobodi. Ja radim cijeli život, a i dalje živim u radničkom domu. Plaćam poreze, imam svoja prava, zašto ne bih mogao izraziti svoje mišljenje - rekao je za NY Times jedan od prosvjednika Sergej S. Demenko.

Hoće li prevladati strah ili građanski neposluh pitanje je koje će odrediti sudbinu bjeloruskog diktatora. Ipak, zasad prevladava druga opcija, jer se u Minsku prošle nedjelje okupilo više od 200 tisuća ljudi, što je najveći skup u postsovjetskoj eri.

Novi skup, za koji mnogi strahuju da bi nakon Lukašenkovih prijetnji mogao prerasti u krvoproliće, održava se u ovu nedjelju u Minsku.