PIŠE KARMELA DEVČIĆ

REPORTERKA JUTARNJEG NA GLAVNOM SJECIŠTU IZBJEGLIČKIH PUTOVA Žena koja je pobjegla iz ropstva: 'Nema ništa dobro u emigraciji, ali morala sam van'

EU je najveći donator razvojne pomoći u svijetu.Reportaža iz Etiopije, zemlje u kojoj EU donirajući oko 160 milijuna eura godišnje stvara poslove za ugrožene, potencijalne migrante te ulaže u osnaživanje žena, školstvo, zdravstvo, energetski sektor, poljoprivredu...
 Karmela Devčić

Prošlog je vikenda, prometno doduše kaotična, ali zapravo ne i odveć zakrčena, etiopska Adis Abeba preko noći postala nalik na one iscrpljujuće prijestolnice koje su ugušile same sebe, gdje u gradskom prometu automobili mile kilometar na sat. U gradu koji je, osim nacionalne, i politička prijestolnica čitavog afričkog kontinenta tih su dana, na redovnom summitu Afričke unije (AU), boravili predsjednici 55 afričkih zemalja članica AU. S njima je bio i Bill Gates, a glavni tajnik UN-a António Guterres na zasjedanju je podsjetio da je u Africi trećina izbjeglica svijeta. Iz Adis Abebe ostatku planeta poručio je da unatoč svim problemima koje ovaj kontinent ima “afričke vlasti i ljudi drže granice, vrata i srca otvorena izbjeglicama”.

Karmela Devčić

Baš Etiopija ima jedan od najprogresivnijih zakona o pravima izbjeglica, uveden doduše prošlog mjeseca. Po njemu ti ljudi (a ovdje ih je oko 900.000, uglavnom iz Južnog Sudana, Somalije, Sudana i Eritreje, nešto i iz Jemena i Sirije) mogu živjeti izvan izbjegličkih kampova, raditi, školovati se. Ovo je tranzitna zemlja, glavno središte za migrante i izbjeglice na rogu Afrike. Ovdje je i tri milijuna prognanika koje su od kuće otjerali lokalni etnički sukobi, humanitarne katastrofe, poplave, suše… ljudi žrtve klimatskih promjena.

Europljanima, naviklima na staro stanovništvo, već na aerodromu upada u uči koliko su Etiopljani - mladi. 103 milijuna ih je, a njih 70% nema još 35 godina, spadaju među najmlađe stanovništvo u Africi.

Karmela Devčić
Dawit Assefa Haile, profesor medicine: Imamo ultrazvuk ili aparat za magnetsku rezonancu, a nema ga tko popraviti. Ovdje obrazujemo domaće inženjere koji će to servisirati, jer nam sad popravak rade ljudi iz Njemačke i Amerike. Afrika se mora početi oslanjati na vlastito znanje.

Mlade žene u tvornicama

Dom, kakogod da skroman bio, ostavlja se jedino iz teške nužde. “Ako ovim ljudima date posao neće emigrirati, ostat će na svome”, govori Pierpaolo Bergamini, koordinator SINCE-a, jednog od brojnih razvojnih programa pomoći koji Etiopiji stižu iz Bruxellesa, financirani od EU. Gledajući i globalno, a ne samo u Etiopiji i Africi, EU je najveći financijer programa razvojne pomoći.

Povremeno Bergaminija slabije čujem, stojimo usred bučna pogona tvornice cipela Kangaro. Oko nas većinom su žene, pognute nad strojevima, repetitivno rade svaka svoj dio, kotačić u lancu proizvodnje. Kangaro je među 157 privatnih kompanija obuhvaćenih programom SINCE, napravljenim ne bi li smanjili ilegalne migracije iz sjeverne i središnje Etiopije, zapošljavaju one najugroženije koji ne nađu li posla ne vide izlaz nego li ilegalno otići u neizvjesnost tuđine. Najvećim dijelom u tvornici rade mlađe žene.

Puno je i onih koje su se, nakon što su preživjele pakao po najčešće zemljama Arapskog zaljeva, gdje su više bile robinje negoli zaposlenice, vratile se kući. SINCE program zapošljava ljude u tvrtke koje se bave proizvodnjom kožnih predmeta, građevinskim radovima, metalurgijom, tekstilom, poljoprivredom, cilj je stvoriti 10.000 radnih mjesta. Prosječna plaća u Kangarou je 1400 ovdašnjih biira, oko 45 eura. 400 zaposlenih radnika dnevno napravi 1600 cipela.

Karmela Devčić

Etiopijac, Yoseph Behabetu, jedan od vlasnika, vodi nas kroz pogon. Radnici dva tri mjeseca prolaze obuku, ako zadovolje dobiju ugovor.

“Mi investiramo, ali vlasnik ima obavezu slijediti standarde: od uvjeta rada, opremanja i kvalitete prostora u kojima rade radnici, sigurnosti, ljudi moraju imati ugovor. Jer, mnogi radnici u Etiopiji ugovor nemaju, sve se bazira samo na verbalnom dogovoru. U Kangarou rade osam sati dnevno, imaju pravo na porodiljni dopust, godišnji odmor, zajamčenu povišicu nakon godinu dana, imaju sindikat…”, nabraja Pierpaolo Bergamini, koordinator programa.

Veliki broj Etiopljanki migrirajući u zemlje Arapskog zaljeva prođe godine nezamislive patnje, svaka osobna priča djeluje kao filmski scenarij. Migrante regrutiraju krijumčari, obilaze sela, obećavaju posao, a obitelj i susjedi dugo štede ne bi li jednog među njima poslali u migraciju, u bolji život.

Kad konačno krene na put u koji je investirala čitava zajednica, diler migrantici oduzme putovnicu ili je pak u svojim rukama drži i ucjenjuje obitelj kod koje radi. Te žene u gorem su položaju nego li građevinski i drugi radnici, također najčešće brutalno iskorištavani imigranti, jer one nemaju nikakva kontakta sa svijetom, time se teže i izvuku iz sužanjstva. Rade kao pomoć u kući, ne smiju nogom stupiti izvan četiri zida, ostavljene ukućanina na milost i nemilost.

Karmela Devčić

Birtokan Shiferaw u visokoj je trudnoći. Za mašinom obrubljuje potplate za cipele, kvalitetne, 20% onoga što tvornica napravi odlazi za izvoz, najvećim dijelom u Ameriku i Njemačku; dizajnom odlične, kolegica s talijanskog RAI-a kupuje par za ponijeti sa sobom u Rim.

Posao, kaže, Shiferaw nije težak. Doduše, jutarnje je doba, temperatura će se za sat-dva popeti za desetak i više stupnjeva, sveprisutni miris kože i ljepila za podnevne vrućine postat će teži, zrak ustajaliji. Prije no što se zaposlila u Kangaro tvornici prošla je iznurujuće siromaštvo, iskusila nasilje u emigraciji, borbu za goli život. Preko Džibutija, hodajući kroz pustinju, potom morskim putem, domogla se Dubaija. Trinaest je mjeseci radila u jednoj obitelji bez da su joj platili i sata. Uspjela je pobjeći, potom završila u sličnim, robovskim, uvjetima u Omanu.

“Nema ništa dobro u emigraciji. Baš ništa. Ali, nismo imali nikakvu perspektivu, bili smo gladni, morala sam van”, nemirne ruke gura u džepove tvorničke kute. Napaćena, ostala je u Omanu, sve dok nisu stigle vijesti da joj je, u pokušaju da dođe do Saudijske Arabije, poginuo brat, skupa s još petnaestero migranata.

U očima Shiferaw koja je dotad kratko odgovarala na pitanja zacakle se suze. Teško je sastaviti jasne konture, kamo li detalje jedne imigrantske priče. Žene govore amharski, prevoditeljica prevodi njihove ljubazne no suzdržane, vrlo škrte, krnje, rečenice. O traumatičnoj prošlosti teško je pripovijedati i najrođenijem, kamo li strankinji, novinarki.

Kolegica do nje zove se Tsehay Bifa, također je povratnica u Etiopiju, nekad spremačica u jednoj libanonskoj kući u Beirutu. Dvije je godine kod njih praktički bila robinja, ni ona nije dobila baš nikakvu naknadu za ono što je odradila. A radila je, priča, “toliko da nije stizala spavati više od dva-tri sata dnevno”. Dokumente su joj oduzeli, nikome se nije mogla obratiti za pomoć. Naposljetku je uspjela pobjeći, (ne)sretnom okolnošću tek kad se u kući dogodio požar. Jer, vlasnica je nekoliko dana držala povremeno otvorena vrata, vjetrila stan.

Karmela Devčić

Za prvog pokušaja bijega gazdarica ju je napala nožem, pokazuje ožiljke, i danas vidljive. Tu ušuti, stisne usnice i zagleda se u daljinu. Mnoge od tih žena, makar u tuđem svijetu prožive pakao, jednom kad se vrate u Etiopiju nerijetko iznova napuste kuću, jer obitelj i zajednica ih stigmatizira, gledaju ih i tretiraju kao gubitnike, one koji nisu uspjeli.

Povratak među svoje je nelak, kao i opstanak u kući. Osim osuda sredine često su, kao mnoge žene ovdje, izložene i obiteljskom nasilju.

Svega minutu-dvije nakon što izlazimo iz tvorničkog kruga opet smo u prometnom kaosu grada u kojem zasjedaju lideri afričkih zemalja.

Te je subote, prije sedam dana, za vrijeme summita pred zgradom Afričke unije (AU) otkriven i spomenik Haileu Selassieju, posljednjem etiopskom caru, jednom od pokretača AU.

S prijestolja ga je 1974. svrgnula vojna hunta, nastala iz komunističke skupine Derg koja je zemljom vladala do 1987. Godine Derga mnogi Etiopljani pamte kao godine terora. Car je pak za svoje vlasti ukinuo ropstvo, uveo Etiopiju u Ligu naroda, suprotstavio se talijanskoj okupaciji (1935.-1941.), pokušao provesti reforme, makar je zapravo vladao željeznom, autokratskom rukom i puno je onih koji o njemu nemaju gotovo ništa dobro za kazati. Jedino što mu ne osporavaju je zasluga za stvaranje organizacije koja bi jednog dana, nadaju se, mogla ujediniti kontinent, operacionalizirati ideju panafrikanizam, sveafričkog povezivanja.

Karmela Devčić

Prvi panafrički summit

1960-ih Haile Selassie tvrdoglavo je radio na ujedinjenju Afrike koja tad izlazi iz vremena kolonijalizma. Etiopija, neopterećena kolonijalnom prošlošću, jedina afrička zemlja koja nikada nije bila kolonizirana, učinila je korak k povezivanju kontinenta, tad podijeljena na dvije od kolonijalnog nasljeđa dominante grupe, frankofonu i anglofonu Afriku.

Etiopski car je 1963. u Adis Abebi sazvao prvi afrički summit, skupa s Kwame Nekrumahom, predsjednikom Gane te kenijskim i tanzanijskim vođama, Jomom Kenyattom i Juliusom Kambarageom Nyererom koji su odigrali vodeće uloge u osnivanju Organizacije afričkog jedinstva iz koje je nastala današnja AU. Nekrumah je spomenik ovdje dobio kad je 2012. otvorena novosagrađena zgrada AU, i mnogi su Etiopljani s nestrpljenjem čekali da i Selassie dobije svoj, polemizirajući tko je od tadašnjih lidera zaslužniji za AU, pitajući zašto uz Nekrumaha ne stoji i spomenik caru koji je htio ujediniti Afriku.

Konačno, i etiopska je televizija, priča mi etiopski kolega dok pokušavamo prići zgradi AU, osnovana uoči panafričkog summita 1963., baš u svrhu toga da prenese sliku i izvještava o prvom susretu predsjednika tad od kolonijalizma netom oslobođenih afričkih zemalja.

Danas Etiopija, nakon što je posljednjih desetljeća preživjela glad, građanski rat i rat s Eritrejom, ima drugo po redu najbrže rastuće gospodarstvo Afrike. Ovdašnja ekonomija bilježi godišnji rast od 10%, očekuje se da će se u sljedećih sedam godina udvostručiti.

Novi premijer Abiy Ahmed, izabran lanjskog proljeća, donio je i novo doba. U zemlji ga slave kao reformatora. Njegove slike uz portrete rastafarijanca Boba Marleyja polijepljene su po mini autobusima u kojima se nagurani voze stanovnici Adis Abebe.

Ovo je jedina afrička zemlja kojoj je predsjednica žena, doduše pozicija koju obnaša Sahle-Work Zewde tek je protokolarna, ali premijer je i pola vladinih portfelja stavio u ruke žena. Do jučer brutalna policijska država odnedavno, pod novom vlašću, svjedoči puštanju političkih zatvorenika. Makar zemlja se i dalje hrva s povremenim etničkim nemirima. 1990-ih organizirana je u federaciju. Do prije 30 godina Etiopljani uopće, kazuje Etiopljanin Girum Tariku, “nisu ni razmišljali o svojem etničkom podrijetlu. Nismo imali pojma tko je tko.

Sve dok na vlast nije došao EPRDF, stranka koja i danas vlada, ali premijer je nastoji reformirati. Oni su zemlju organizirali kao federaciju, podijelili je po etničkim regijama. Tu su počeli problemi, odjednom su svi počeli gledati tko pripada kojem plemenu. Abiy, novi premijer, zalaže se za jedinstvo, podsjeća nas da smo svi Etiopljani, bježi od toga da naglašava etničke razlike jer one su nas i odvele u rat. Nakon dugo godina na osobnim iskaznicama više nije obavezno imati istaknuto kojoj etničkoj skupini pripadaš”.

U Etiopiji je minulog tjedna boravio i europski povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj, Neven Mimica. Na press konferenciji, nakon sastanaka koje je imao s etiopskim premijerom, okupljenim je europskim i afričkim novinarima EU povjerenik optimistično poručio da je ovo doba velikog razvoja Etiopije.

Ulaganje u ceste

Ova je zemlja glavni partner EU na rogu Afrike, ti odnosi su stari više od 40 godina. EU je jedan od vodećih trgovinskih partnera Etiopije, na europsko tržište stiže najveći dio etiopskog izvoza. Bruxelles ovamo godišnje šalje oko milijun eura razvojne pomoći. Svake godine na etiopsko tržište rada dolazi novih dva do tri milijuna ljudi, pa je fokus na stvaranju poslova i osposobljavanju za rad. Razvojnim programima EU pokušava premrežiti zemlju koja je po iznosima koje za razvoj prima od EU na samom vrhu liste afričkih zemalja, ulaže se u raznu infrastrukturu, ceste, zdravstvo, energetski sektor, poljoprivredu …

U selu sat-dva vožnje od Adis Abebe, Addisu Geletu (45) pokazuje nam kako proizvodi betonsko-glinene peći. Posao je pokrenuo kroz program EU. Radi u dvorištu, u nevelikoj garaži zemljana poda, limena krova. S njim radi 14 ljudi, cijela obitelj. Te peći, koliko god rudimentarno izgledale, ovdje su - revolucija.

Jer, većina obitelji kuha uz otvoreni plamen, dim se širi cijelom kućom. Zatvorena peć znači manje respiratornih problema. Jedna od žena u selu pokazuje kako na sad zatvorenom plamenu sprema injeru, etiopski kruh nalik palačinki koji je podloga gotovo svakog objeda. Peć u kući znači pomak prvenstveno u životu žena koje manje vremena provode skupljajući drva za ogrjev, djevojčicama pak, kazuje, ostane više vremena za odlazak u školu.

Puno programa razvojne pomoći okrenuto je upravo osnaživanju i edukaciji žena, mijenjanju društvene klime; ženama se šalje poruka da, donedavno u ekonomskom smislu ovisne o muškarcima, same mogu zaraditi novac.

Kad Woyneshet Ceyessa (41) na sastanku grupe žena kaže da je došla do toga da zapošljava vlastitog muža mnogi zadivljeno plješću. Takvih primjera ovdje donedavno gotovo da nije bilo. Dapače, bili su nezamislivi. Nekad je na ulici, priča, prodavala ručni rad. Kroz grupu ženske solidarnosti naučila je štedjeti, napraviti poslovni plan, dobila i pravno savjetovanje, pa je Ceyessa sad vlasnica malog krojačkog obrta.

Nelijepo gradilište

Adis Abeba veliko je, nelijepo gradilište. Kineska ulaganja vidljiva su na sve strane. “Oni grade brzo, kad krenu rade po 16-20 sati na dan. Prvo smo mislili da je odlično da stižu sve te kineske investicije, ali sad smo shvatili da je kvaliteta loša. Sve je više EtioKine…”, vrti glavom Girum Tariku.

EtioKina? “To su djeca rođena iz etiopsko-kineskih veza, mekane kosa i tamne boje kože”, pokazuje prstima, u pokušaju da dočara “mekanu kosu”, Etiopljanima egzotičnu. Nije rijetkost da ljudi u zabačenom selu, tek sat vremena od Adis Abebe, i Europljanina upitaju - je li Kinez.

Kinezi su, među ostalim, obnovili i željeznicu, koju su davno gradili Francuzi i koja dugo nije korištena. Danas radi, ali tek djelomice, vozi prema granici s Džibutijem.

Zdravstveno osiguranje ovdje je još uvijek daleko od toga da pokriva cijelu zemlju, kod doktora se ide u nuždi, ljudi se više oslanjaju na prirodne lijekove i ljekare, Etiopljani što u šali, što zaozbiljno kažu: živimo milošću Božjom, a ne medicini zahvaljujući.

Profesor na Fakultetu za biomedicinu, dr. Dawit Assefa Haile, nakon obrazovanja na zapadu i 11 godina života u Kanadi vratio se u Adis Abebu. Vodi program, također financiran od EU, namijenjen postdiplomcima, biomedicinski inženjering. Ovdje studiraju studenti iz Egipta, Južne Afrike, Nigerije, Ugande …

Karmela Devčić
Woyneshet Ceyessa, poduzetnica: Nekad sam na ulici prodavala ručni rad. Kroz grupu ženske solidarnosti naučila sam štedjeti, napravila poslovni plan... U malom krojačkom obrtu koji sam osnovala zapošljavam vlastitog muža...

“Ako odete u naše najveće bolnice naći ćete ponešto medicinske opreme i gomile ljudi koji čekaju na pretrage. To još nekako i funkcionira dok se stroj ne pokvari. Recimo, imamo ultrazvuk ili aparat za magnetsku rezonancu, a nema ga tko popraviti. Ovdje obrazujemo domaće inženjere koji će to servisirati, jer nam sad popravak rade ljudi iz Njemačke, Amerike. Afrika se mora početi oslanjati na vlastito znanje. Etiopija je velika, bolnica u mnogim dijelovima nema, tehnologiji zahvaljujući mogli bismo pružiti medicinski servis i u nekim zabačenim dijelovima zemlje, ovdje stvaramo stručnjake koji će napraviti okvir za telemedicinu.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 18:32