Ribari, penzioneri, jahtaši... Do danas nitko nije znao kako su ti junaci zagorčali život Rusima

Jednog maglovitog jutra prije nekoliko mjeseci, Valentin Dmitrovič Jermolenko, ostarjeli ukrajinski ribar s bolesnim leđima i užasnim koljenima, spustio se niz uski kanal rijeke Dnipro, dok se njegov gumenjak probijao kroz maglu. Njegov grad, Herson, zauzela je ruska vojska, a na podu svog čamca, ispod ribarske mreže u crnoj plastičnoj kadi, Jermolenko je sakrio tri rastavljene automatske puške. Dok je plovio po rijeci, naišao je ruski patrolni čamac. Zapovjednik koji je stajao na palubi oštrim je glasom zavikao: "Djede! Gdje ideš?"

Nakon što je gospodin Jermolenko promrmljao nešto o nabavi ribe za svoju ženu, zapovjednik je naredio pretragu čamca. Mladi vojnik ušao je u brod i otišao ravno do crne plastične kade. "Što je to?" upitao je. Šezdeset i četverogodišnji Jermolenko, bio je toliko uplašen da je smočio hlače kada je ruski vojnik otvorio plastičnu kadu i došao na deset centimetara od skrivenog oružja. Ali očito nije želio zaprljati ruke i nikada nije podignuo ribarsku mrežu. Da je vojnik pronašao oružje, Jermolenko bi bio ubijen na licu mjesta. Ovako je ostao živ poput brojnih stanovnika Hersona koji su organizirali pokret otpora u okupiranom gradu, a sve u suradnji s ukrajinskim sigurnosnim službama.

U desecima intervjua, stanovnici i ukrajinski dužnosnici, u razgovorima za The New York Times, opisali su kako su umirovljenici poput gospodina Jermolenka, zajedno sa studentima, mehaničarima, bakama, pa čak i bogatim parom koji je popravljao svoju jahtu i ostao zatočen u gradu veći dio godine - postali partizani hersonskog podzemlja. Bilo je to kao u špijunskom filmu. Snimali su tajne videozapise ruskih trupa i poslali ih ukrajinskim snagama zajedno s koordinatama na karti. Koristili su kodna imena i lozinke kako bi puštali oružje i eksploziv pravo pred nos Rusa, a neki su čak formirali male napadačke timove koji su noću napadali ruske vojnike, čineći strah i paranoju koji su zavladali gradom dvostranim.

‘Nisam se pitao što radimo‘

Kad se ruska vojska žurno povukla sredinom studenog, što je možda najveća sramota dosad za Putinove ratne napore, Herson je postao moćan simbol. Saveznicima koji su doveli u pitanje odlučnost Ukrajine, i samim Ukrajincima koji su pretrpjeli toliko jada i smrti i trebali su tračak nade, a Herson je pokazao što je sve moguće. Sada kada su ruske snage nestale, ljudi slobodno govore o tome što su učinili, pa čak se malo i hvale.

"Nikada se nisam pitao što radimo", rekao je Dmitro Jevminov, vlasnik jahte kojeg je Jermolenko regrutirao da skriva oružje i vreće s granatama u raznim brodogradilištima. "Nikad nisam znao da toliko volim svoju zemlju." Jermolenko i njegova žena, Olena, ne izgledaju kao pobunjenici. Upoznali su se u Hersonu 1978., ona je bila službenica u brodogradnji, a on je rođen u Bjelorusiji i upravo je izašao iz sovjetske vojske. Ugledao ju je kako se sunča na plaži uz rijeku Dnipro i ubrzo su se vjenčali, preselivši se u gradski kvart na obali rijeke koji se zove Otok, gdje ljudi na ovaj ili onaj način zarađuju za život od vode: pecaju, rade u brodogradilištima ili na servisiranju brodskih motora. Jermolenkovi su vodili posao s dimljenom ribom, i prije nekoliko godina otišli su u mirovinu. Nije prošlo dugo prije nego što su njihovi životi izokrenuti.

Dana 24. veljače, prvog dana invazije, tisuće ruskih vojnika slile su se u Herson, koji je prije rata imao oko 300.000 stanovnika. Kao i u mnogim drugim ukrajinskim gradovima, lokalni stanovnici, neki s vojnim iskustvom, udružili su se u skupinu poznatu kao snage teritorijalne obrane kako bi pokušali odbiti moskovsku vojsku. Jermolenko i njegov unuk teenager, koji se također zove Valentin, također su se prijavili. Dobrovoljci su imali su malo oružja, uglavnom stare lovačke puške, i što je još gore, ukrajinska vojska je donijela stratešku odluku da se povuče iz Hersona, ostavljajući lokalne borce same. Oni su ipak pokušali postaviti zasjedu ruskoj koloni nekoliko dana nakon invazije, ali su loše prošli, ostavivši najmanje 18 pripadnika milicije mrtvih na smrznutom tlu. Nakon toga hersonski otpor promijenio je taktiku. Otišlo se u podzemlje.

Pripadnici lokalnih obrambenih snaga i drugi civili počeli su špijunirati ruske trupe u gradu. Ukrajinske sigurnosne službe su to poticale - nekoliko dana nakon izbijanja rata, postavile su posebne kanale na Telegramu i drugim servisima za razmjenu poruka kako bi ljudi mogli slati strateške savjete. Jermolenkovi su se dobrovoljno javili da prikupljaju informacije iz svog susjedstva. Budući da su tako dugo živjeli na Otoku, poznavali su sve, a Jermolenko je održavao kontakte unutar ukrajinske vojske sa svojim vezama unutar snaga teritorijalne obrane. On i supruga su svakodnevno primali desetke video zapisa, audio datoteka i izvještaja o ruskim trupama koje se kreću kroz njihov grad - koliko ih je bilo, kakva su vozila koristila i njihov smjer kretanja.

‘Posvuda smi imali ljude‘

Sve je to bilo nevjerojatno opasno, ali je bezbroj ljudi bilo spremno to učiniti. "Imali smo baku u neboderu koja nas je hranila. Imali smo Dima i Oksanu na vodi u svojoj jedrilici promatrajući ruske riječne patrole. Posvuda smo imali ljude", ispričala je gospođa Jermolenko. Njihova je kuća postala "odašiljač", a uskoro će se razviti i pokret otpora. U sljedećih nekoliko tjedana, ukrajinski vojni zapovjednici i obavještajni agenti smješteni izvan grada tražili su od civila u koje vjeruju, uključujući Jermolenkove, da učine još više.

Ali život je postajao sumoran. U Hersonu je ponestajalo hrane, dućani su bili zatvoreni, a ljudi bez posla. Ruske trupe su tražile civile koji su ih špijunirali; mnogi stanovnici podijelili su uznemirujuće priče o sebi ili ljudima koje su poznavali kako su odvučeni u komore za mučenje i podvrgnuti elektrošokovima i sadističkim premlaćivanjima. Ali stanovnici su i dalje nalazili načine otpora. Sredinom travnja, golem broj žutih vrpci iscrtan je po cijelom Hersonu. Bio je to mali čin prkosa. No, ruski vojnici su bili toliko bijesni da su upali u trgovine željezarije i tražili da im se pokaže TV snimak zatvorenog kruga kako bi saznali tko je kupovao žutu boju.

Kako su tjedni odmicali, Jermolenko je postajao oprezniji kome se povjerava. Polako je sklopio prijateljstvo s Jevminovim, uspješnim poduzetnikom koji je u prošlosti s jedrilicom obišao svijet. Dvojica muškaraca našla su se uz obalu, pretvarajući se da zure u krugove od ribljih skokova ili razgovaraju o čamcima, a špijunirali su ruske patrole koje su vrebale rijekom. Jednog dana, Jermolenko, koji nije sklon izražavanju puno emocija, povukao je Jevminova u stranu i rekao: "Hoćete li nahraniti moje pse ako mi se nešto dogodi?"

Unuk Jermolenkovih, tada 18-godišnjak, žudio je da se uključi. Pridružio se ćeliji s još trojicom mladića koji su noću uhodili ruske vojnike. Ruske su trupe bile aljkave, često su šetale rivom u mraku provjeravajući svoje telefone, nesvjesne sjaja koji su bacale. Rekao je da je njegov tim ubio najmanje deset Rusa; njegovu tvrdnju nije bilo moguće neovisno potvrditi, ali razgovori s drugim pripadnicima lokalnih obrambenih snaga poduprli su njegovu tvrdnju da je ubio neprijateljske vojnike. "U početku bili smo prestravljeni. Jedan je prijatelj, prije svakog napada progutao čašu votke. Ali ubrzo su postali hrabri i pucali na ruske vojnike iz neposredne blizine pa uzimali oružje s njihovih još toplih tijela", ispričao je Valentin, unuk starog Jermolenka.

Rusifikacija i oslobođenje

Do ljeta je gospodin Jermolenko gledao kako se njegov grad rusificira. Propagandni jumbo plakati na najprometnijim bulevarima u Hersonu bili su ukrašeni bijelim, plavim i crvenim trakama, u duhu ruske zastave, koju su mnogi mještani podrugljivo nazivali "Aquafresh" jer ima boje poput poznate paste za zube. Činovi prkosa stalno su se pojavljivali. Kad je okupacijska vlada prekinula trgovačke veze s Ukrajinom, a potom dala upute prijevozničkim tvrtkama u Hersonu da ukradeno ukrajinsko žito prevezu u Rusiju, neki su to odbili, što nije bio mali rizik. "Napali su našu zemlju", rekao je Roman Denisenko, vlasnik autoprijevozničke tvrtke koji je kasnije otet. "Nisam namjeravao raditi s njima." Ruske obitelji počele su se useljavati u stanove koje su napustili izbjegli Ukrajinci. Ruska djeca, za koju su stanovnici rekli da su djeca obavještajnih agenata, postala su uobičajen prizor u parkovima i supermarketima u Hersonu. Ali vlast Moskve nad Hersonom postajala je sve nesigurnija.

Opremljena novim, snažnijim oružjem, ukrajinska vojska je pojačala pritisak. Digli su u zrak mostove preko rijeke Dnjepar. Kopnene snage napredovale su krajolikom i vršile pritisak na tri strane. Početkom studenog ruske su snage počele bježati. Jermolenkovi su smatrali da je važno prepoznati sve u susjedstvu koji su sudjelovali u otporu. Tako je nedavnog jutra, u razgovoru s Timesovim novinarima, u njihovom dvorištu stajalo dvadesetak donedavnih partizana, muškaraca i žena od ranih 20-ih do srednjih 70-ih godina, umotani u teške kapute i vunene kape. Vjetar se podigao s rijeke i šibao njihova rumena lica. Jermolenko je počeo govoriti. Mnogi ljudi ovdje, rekao je, doživjeli su opasne trenutke. Znao je nešto o tome iz svog susreta na rijeci u svibnju.

Očima je pratio lica ljudi koji su ga slušali - njegovih susjeda, drugih ribara veterana, vlasnika jahti. Često je osoran, čak i mrzovoljan, ali jutros je bio zamišljen. Zahvalio je svima poimenično i na kraju dodao: "I ja želim zahvaliti svima na Otoku koji nas nisu izdali." Potom je odšepesao u stan. Osvježenje nije bilo ponuđeno. Ljudi su polako izašli iz dvorišta na cestu i vratili se svojim uobičajenim životima.