Subota 30. studenog ujedno je 1011. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje je vrijeme oblačno i hladno, te do sredine tjedna i sve hladnije na bojištima (noćne temperature kreću prema -3 stupnja Celzijusa). Naravno, ovakvo vrijeme bi i samo po sebi tražilo pojačano grijanje (veća potrošnja struje) – što znači da je novi val ruskih napada na ukrajinsku energetsku infrastrukturu u noći na četvrtak 28. studenog, 11. po redu od početka opće ruske agresije u veljači 2022. godine, imao i posebno neugodne učinke. Radi njega već danima čitava Ukrajina ima oštar režim redukcija struje, ne samo za gospodarstvo već i za šire građanstvo.
Nažalost, usprkos intenzivnim radovima na popravku pojedinih oštećenih centrala, te posebno i većih nacionalnih trafostanica – tek će postupno biti moguće nanovo na mrežu uključivati i ukrajinske nuklearne elektrane koje su po drugi put u dva tjedna ispale iz proizvodnje usprkos činjenici da same nisu bile metom napada. Posebna karakteristika ovog vala napada, sastavljenog od oko 100 kamikaza-dronova i preko 90 raznih vrsta raketa, bila je i korištenje raketa 3M-54 Kalibr s kasetnim bojnim glavama – gdje su brojne zaostale bombice završile raspršene po energetskim objektima otežavajući njihovo temeljito čišćenje i onda popravke. Sve se to događa u vrijeme kada eskaliraju i ruski kopneni napadi, kako na prostoru ruske regije Kursk, tako i na glavnim borbenim zonama u samoj Ukrajini – dok se s ukrajinske strane bilježe do sada rekordne brojke navodnih ruskih borbenih gubitaka.
S druge strane, dok Rusi navode kako su iz zraka bili napadani „isključivo ciljevi povezani s radom ukrajinskog vojno-industrijskog kompleksa“, Ukrajinci su opet krenuli u masovnu uspostavu „točaka nepobjedivosti“ na kojima se građani mogu ugrijati i napuniti strujom telefone ili baterije, a čitava ova situacija iskorištena je i za ponovne apele saveznicima da pomognu isporukom dodatnih protuzračnih sustava ne bi li se moglo bolje braniti ukrajinsku infrastrukturu od budućih ovakvih ruskih napada.
No dok još nisu u potpunosti ispunjena ni saveznička obećanja dana povodom ljetošnjeg NATO summita u Washingtonu – zadnjih se dana moglo čuti o nizozemskom slanju tri lansera za PZO sustav MIM-104 Patriot (nije uspjelo pribavljanje dodatnih radara i zapovjednog središta koje bi to pretvorilo u punu bitnicu ovog sustava) – dok Njemačka navodno planira jednim od svojih sustava Patriot pojačati obranu grada Rzeszow na istoku Poljske, koji doduše predstavlja važno NATO logističko središte za opskrbu susjedne države, ali nije pod napadom gotovo svake noći kao svi bitniji gradovi i industrijski kompleksi Ukrajine.
Međunarodna sfera
Koliko Ruska Federacija zapravo uživa nad svakim spomenom svog nuklearnog arsenala na Zapadu vidjelo se ne samo po izjavama iz Moskve, već i temeljem govora koje je ruski predsjednik Putin održao u susjednom Kazahstanu u okviru summita Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO). Iako Rusija nije tražila pomoć partnera iz CSTO povodom ukrajinskih napada taktičkim raketama ATACMS, tijekom svog dvodnevnog boravka u Astani Putin se potrudio svijetu objasniti kako strateških raketa tipa „Orešnik“ njegova država ima još, da takvih oružja proizvode bitno više nego čitav NATO zajedno, te će ih i nadalje „borbeno testirati“ kao odgovor na neprijateljske akcije.
U očekivanju potencijalnih takvih udara i na sam grad Kijev, ukrajinska Vrhovna rada je do daljnjeg svoje sjednice premjestila na novo „zaštićeno vladino područje“. Uz to je s ruske strane bio iskorišten i dodatni propagandni trik – dobar dio ukupnih ruskih reakcija prenesen je na teme o kojima na Zapadu praktično i nije bilo govora: na slanje velikog broja zapadnih vojnika u Ukrajinu (itekako sporno, malo vjerojatno), te na potencijalno davanje Ukrajini nekakvog zapadnog nuklearnog naoružanja (još bitno manje vjerojatno).
Uz istodobno kompletno zanemarivanje nedavnog ruskog slanja nuklearnog naoružanja u Bjelorusiju, time se dobilo prostora za Putina i službene glasove iz Moskve da pričaju o nekakvom dodatnom zapadnom eskaliranju situacije u Ukrajini, te dodatne prijetnje svim zamislivim užasima za slučaj nuklearizacije Ukrajine (koja ionako ima značajnu nuklearnu industriju, te dovoljno znanja i materijala da i sama u nekom srednjem roku proizvede nuklearno oružje ako to zaista odluči). Posebno se zanimljivim pokazao i put ruskog ministra obrane Andreja Belousova nakon CSTO summita u Astani – kada je on 29. studenog produžio u Sjevernu Koreju na razgovore o dodatnom širenju vojne suradnje Ruske Federacije s ovom državom.
Samo dva dana ranije, u Južnu Koreju stiglo je ukrajinsko izaslanstvo predvođeno ministrom obrane Rustemom Umerovim, koje je ondje imalo sastanke s predsjednikom Yoon Suk Yeolom te Shin Won-sikom, tamošnjim ministrom obrane i savjetnikom za nacionalnu sigurnost. Njih su Ukrajinci izvijestili o europskim aktivnostima vojnog kontingenta iz Sjeverne Koreje, te iskustvima koja bi oni mogli donijeti kući na štetu Južne Koreje.
Sve se to nadovezalo i na američke te ukrajinske informacije o množini streljiva (preko 18.000 kontejnera) te više od 100 balističkih raketa koje su iz Sjeverne Koreje stavili na raspolaganje Rusima, uz nove navode o topničkim sustavima kalibra 170 mm te višecijevnim raketnim sustavima kalibra 240 mm – za što se uzvratno dobilo gorivo te razne robe i tehnologije kojima će oslabiti međunarodni pritisak sankcija prema Sjevernoj Koreji.
U tom svjetlu nisu čudile ni ukrajinske molbe da im otvori mogućnost kupovina u Južnoj Koreji – ako već ne topništva i oklopne tehnike, a ono barem protuzračnih sustava te raznih radara i senzora. Kako se čulo iz tamošnjih medija, velik dio ovih zahtjeva Južna Koreja je odbila (bilo zbog nedostupnosti ili svoje pravne zabrane isporuke oružja u ratne zone), dok je stvar barem donekle popravljena prvim po redu paketom financijske pomoći (100 milijuna USD za socijalne potpore). Sve to dolazi u vrijeme kada po istraživanjima javnog mnijenja u Južnoj Koreji 82 posto građana ne podržava vojnu pomoć Ukrajini.
Nezaobilazna Amerika
Sjedinjene Američke Države navodno tešku muku muče s iskorištavanjem preostalih oko 6,5 milijardi USD za pomoć Ukrajini – bilo za isporuku vojnih roba iz vlastitih zaliha (što se uvjetuje kupovinama novijih istovrsnih stvari za naknadnu popunu ispražnjenih skladišta) ili za narudžbe novih proizvoda pri vlastitoj vojnoj industriji za kasnije slanje u Ukrajinu. Zato mediji nagađaju da bi odluka o barem dijelu tih novaca mogla na kraju završiti u rukama Donalda Trumpa kao novog predsjednika nakon njegove inauguracije 20. siječnja iduće godine.
Ne bi čudilo da slična sudbina zadesi i navodno Kongresu podnesen zahtjev za dodatnih 24 milijarde USD za vojnu pomoć Ukrajini, koje je aktualni predsjednik Joe Biden navodno otposlao prema Kongresu – o čemu bi se trebalo odlučiti u najskorije vrijeme, unutar okvira privremenog financiranja koje je nužno da bi se izbjeglo još jednu obustavu rada državnih službi SAD baš u vrijeme nadolazećih blagdana i onda tranzicije vlasti.
Od tih dodatnih 24 milijarde USD, čiji je zahtjev u Kongres navodno pristigao u ponedjeljak 25. studenog, oko 16 milijardi bi trebalo biti usmjereno za direktno nadomještanje robe poslane u Ukrajinu (Presidential Drawdown Authority), dok bi 8 milijardi trebalo biti usmjereno prema američkoj vojnoj industriji kroz program Inicijative za promicanje sigurnosti u Ukrajini (Ukraine Security Assistance Initiative). Ujedno, iz aktualnog Washingtona se redovito ponavljaju fraze o nastavku podrške za Ukrajinu, uz zgražanje nad novim ruskim napadima na tamošnju energetsku infrastrukturu – ali se ipak sve veći dio krivice za stanje stavlja i na pleća lokalnih ukrajinskih vlasti koje, recimo, ustrajno odbijaju za frontu mobilizirati i mlade od 18 do 25 godine (koje će se od 1. siječnja 2025. ipak krenuti sustavno vojno obučavati, ali bez mobilizacije).
Naravno, pri tome se ne obraća nimalo pažnje na upozorenja iz ureda samog ukrajinskog predsjednika Zelenskog – da nema baš mnogo smisla mobilizirati dodatne mlade kad radi kašnjenja razne obećane zapadne vojne pomoći jedva da ima opreme za naoružati i već dostupno ljudstvo. Jednako je tako upitna i budućnost američkih izjava o spremnosti širenja obuke tako dodatno mobiliziranog ljudstva – budući da je malo vjerojatno da će se budući predsjednik Trump već za nekoliko desetaka dana slagati s tom politikom prema Ukrajini koja i sada uvelike ovisi o vojnoj robi iz SAD (4 od 5 projektila zemlja-zemlja su iz SAD, kao i svaki drugi protuoklopni projektil te svaka treća PZO raketa).
Dok se ovih dana očekuju objave konkretnih dodatnih paketa pomoći za Ukrajinu iz ruku administracije predsjednika na odlasku – suradnik budućeg predsjednika Trumpa Elon Musk već je ocijenio Bidenov zahtjev za još 24 milijarde USD riječima „Ovo nije normalno“ na svojoj društvenoj mreži X/Twitter. Sličnu pažnju izazvalo je i imenovanje umirovljenog generala Keitha Kellogga za budućeg predsjedničkog izaslanika za Ukrajinu. Iako je riječ o čovjeku od gotovo 80 godina, radi se ipak o osobi koja se zadnje vrijeme ponešto i bavila pitanjem Ukrajine (jedan od autora dosadašnjih Trumpovih prijedloga za rješavanje ovog sukoba), te nije nepoznata u Kijevu.
S njim su navodno ukrajinske delegacije zadnje vrijeme održale i više sastanaka. Naravno, sasvim je drugo pitanje kako će na terenu, u Ukrajini ali i u Ruskoj Federaciji, biti dočekana praktična primjena njegovih ideja o okončanju sukoba – gdje bi razmjeri vojne potpore za Ukrajinu s jedne strane ovisili o spremnosti Kijeva da pregovara, ali s druge strane i o spremnosti Rusije da dođe za diplomatski stol. Dok bi se Moskvu tu navodno mamilo i ukidanjem sankcija ne bi li pristala na zamrzavanje bojišnice i uvođenje svojevrsne „demilitarizirane zone“ (možda uz kontrolu europskih mirovnih snaga), potpuno je nejasno koje bi to sigurnosne garancije mogle Ukrajinu potaknuti da kompletno odustane od perspektive NATO članstva, pristajanje na gubitak Krima te potencijalna dugotrajna diplomatska natezanja s Rusijom oko povratka ponešto od ostalih okupiranih prostora (uz trajnu perspektivu obnove ruskih vojnih resursa i onda nastavka oružane agresije).
Sve to ostaje na dušu Michaela Walza, Trumpovog potencijalnog savjetnika za nacionalnu sigurnost, te spomenutog generala Kelloga – dok se već sada itekako vodi borba oko pitanja tko to svojim potezima aktivno otežava budući posao Trumpu i njegovoj administraciji – Joe Biden nastavljanjem slanja pomoći, Ukrajinci nastavljanjem otpora agresoru, ili Vladimir Putin svojim mahanjem strateškim naoružanjem koje gotovo da više prijeti Europskoj uniji nego vlastima u Kijevu.
Ukrajinske kadrovske promjene
Dok niz europskih država zadnjih dana izražava svoju podršku Ukrajini i njihovoj borbi protiv agresora, naravno da se iz Mađarske čulo razumijevanje za Putina i njegove nuklearne prijetnje, dok se slovački premijer Robert Fico pretplatio na mjesto na tribinama u Moskvi povodom proslave „Dana pobjede“ 9. svibnja sljedeće godine – što će biti prvi posjet Rusiji jednog slovačkog političara od početka ruske agresije na Ukrajinu 2022. godine.
No ipak, bitnije su se stvari zadnjih dana događale u samom Kijevu. Ne samo da je predsjednik Volodimir Zelenski razgovarao s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom (izgleda pretežito o njegovom nedavnom telefoniranju Vladimiru Putinu, a manje o izbornom programu stranke „Alternativa za Njemačku“ koji bi kompletno obnovio trgovinu s Rusijom i nabavu njihovog plina), već je tog istog petka objavio i dio neočekivanih kadrovskih promjena u vojnom sustavu te samom predsjedničkom uredu.
Kao prvo, došlo je do smjene na mjestu Zapovjednika kopnenih snaga – gdje je u veljači ove godine imenovanog generala Oleksandra Pavljuka zamijenio ugledan mlađi general-bojnik Mihailo Drapatij (iskusan ratnik te donedavni uspješni zapovjednik obrane sjevera Harkivske oblasti).
Zamjenik vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Oleksandra Sirskog posebno zadužen za obuku vojnika postao je brigadir Oleg Apostol, također iskusni donedavni zapovjednik 95. desantno-jurišne brigade, a donedavni zapovjednik 93. mehanizirane brigade „Holodnij Jar“ brigadir Pavlo Palisa postao je još jedan zamjenik načelnika Ureda predsjednika Ukrajine – valjda radi osiguravanja točnijeg uvida držanog vrha u stanje na bojišnici te ukupnu vojnu problematiku. Dok se sve ove poteze iz Moskve već karakterizira kao grozničave izraze nervoze i panike samog Zelenskog, u Ukrajini svi na prvu loptu hvale ove poteze – napominjući, doduše, da novi ljudi možda i neće moći mnogo mijenjati na bolje ako ih se samo uklopi u dosadašnju okoštalu vojnu te političku strukturu.
U svemu tome tek treba vidjeti kako će se ti novi kadrovi snaći i u kontekstu brojnih promjena obrambenog sustava koje su navodno u tijeku – eksperimentalno produljenje vojne obuke novog ljudstva, ustrojavanje korpusa/divizija kao zapovjednih struktura na bojištu, te aktivno pribavljanje novog ljudstva usprkos brojnim otporima te problemima.
Stanje na bojišnici – ruska regija Kursk
Usprkos oskudnim vijestima s ratišta na jugozapadu ruske regije Kursk, ondje se nedvojbeno i dalje vode izuzetno žestoke borbe. Pri tome, glavnina ruskog pritiska nadalje ide na zapadni te sjeverozapadni rub od Ukrajine okupirane zone – doduše, s malo vijesti o konkretnim pomacima bojišnice. Dok na zapadnom rubu okupirane zone i dalje odolijeva ukrajinska obrana pograničnog sela Nikolaevo-Darino, postalo je prilično jasno da se u ruskim rukama nalazi oko 1,5 km sjeveroistočno sela Darino, zajedno s neposrednom okolicom. Jednako je tako sve izvjesnije da su Rusi „oslobodili“ i prostor oko donedavno okupiranih naselja Tolstij Lug te Nižnjij Klin na rijeci Snagost, s nastavkom sukoba u pozadini ovih položaja, na prilazima sela Sverdlikovo i Lebedevka (oko 6 i 7 km istočnije).
Dok se navodno borbe vode na jugoistočnim te istočnim prilazima spomenutom selu Nižnjij Klin, slična se situacija bilježi i oko 5 km dalje na sjeveroistok – gdje još nije odlučen ishod sukoba u trokutu naselja Novoivanovka-Leonidovo-Aleksandrija. Zadnjih je dana bilo manje informacija i o stanju na sjevernom rubu od Ukrajine okupirane zone – oko sela Krugljenjkoe (3 km sjeveroistočno od Leonidova), te na potezu od naselja Novaja Soročina južnije do Staraje Soročine i Malaje Loknje, gdje se ranije bilježilo dosta pokušaja ruskih napredovanja. Slično stanju na sjevernom rubu okupirane zone je i stanje na istočnom rubu – gdje bojišnica izgleda i dalje ide od Ruskoe Porečnoe preko Čerkaskoe Porečnoe do Martinovke i Mihailovke, i onda dalje na jug do Ruskaje Konopeljke i Čerkaskaje Konopeljke. Ipak, na krajnjem jugoistoku očigledno nadalje odolijevaju ukrajinski položaji oko sela Plehovo, gdje se i zadnjih dana čulo o redovitim okršajima.
Uz sve to, Rusi na okupiranom prostoru regije Kursk i dalje redovito te masovno koriste svoje topništvo, raketne snage i vođene zrakoplovne bombe, čiji je borbeni učinak ipak nejasan. Uz to, o propusnosti same fronte dobro svjedoče i ukrajinski navodi od petka 29. studenog prema kojima je ekipi specijalaca uspio prodor sjeverno do ruskog grada Riljska (oko 38 km iza bojišnice) – gdje su navodno uništili rusku ekipu operatera bespilotnih letjelica zajedno s ovećom zalihom letjelica. Sve to nema mnogo utjecaja na ruska službena izvješća, koja za čitavu ovu borbenu zonu redovito broje ogromne, te uvelike slabo vjerodostojne podatke o ukrajinskim gubicima te žrtvama (ujedno redovito prešućujući svoje vlastite).
Stanje na bojištima - Ukrajina
Zahlađenje i povremene jake padaline tek su donekle usporile kopnene operacije tijekom vikenda, da bi početkom tjedna ritam sukobljavanja opet krenuo jačati te dostigao rekordne razine u četvrtak 28. studenog (posebno po pitanju navodnih gubitaka ruskog pješaštva, s rekordno prijavljenih 2.030 ruskih gubitaka). No, malo se tu vijesti odnosilo na sjever Harkivske oblasti, gdje je bilo riječi o sukobima nedaleko pograničnog mjesta Kudivka, kod okupiranog Gliboke i sjeveroistočno od ukrajinskog uporišta Lipci te kod uvelike srušenog Vovčanska, kao i par kilometara istočnije kod sela Tihe.
Oko 80 km jugoistočno, kod ukrajinskog grada Kupjanska, nije bilo novih vijesti o tijeku ruskog upada preko rijeke Oskil kod sela Novomlinsk, oko 18 km sjeverno od Kupjanska – baš kao ni o tijeku borbi nedaleko samog grada, par kilometara na sjeveroistok i istok. Ipak, oko 17 km južno od Kupjanska nastavljeno je obuzdavanje ruskog naleta zapadno od okupiranog sela Pišćane Donje, u okolici okupiranih sela Kolisnikivka i Krugljakivka uz rijeku Oskil (sjeverno prema Gluškivki i južno prema selu Zagrizove), te nešto manje uspješno oko ukrajinskog uporišta Lozova malo jugoistočnije.
Slično je bilo i oko 17 km jugoistočno, zapadno od okupiranih sela Višneve i Peršotravneve, gdje se čulo o obnovljenom pritisku agresora na zapad (selo Zeleni Gaj), nakon što se malo južnije uspjelo početkom tjedna zauzeti nedaleko selo Kopanki). Borbe su nastavljene i južnije između sela Grekivka i Makiivka, ali i samom selu Terni na rijeci Žerebec te obližnjoj Jampolivki, kao i oko 11 km južnije na prilazim naseljima Zarične i Torske (gdje se uspjelo agresore pomaknuti ponešto istočnije).
Južno od rijeke Siverski Donjec vođeno je malo kopnenih okršaja sve do prostora ukrajinskog uporišta Časiv Jar, u kojem se i nadalje spominju borbe kako sjevernije od grada (zapadno od sela Kalinina), tako i kod gradske tvornice vatrostalnih proizvoda (nadalje nije jasno znači li to rusku okupaciju svih istočnijih predgrađa). Ujedno se navode i sukobi južno od grada, na prilazima selu Stupočki i dalje južno uz trasu vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“ (posebno u smjeru ukrajinskih sela Predtečine i Bila Gora), iako nije jasno koliko je ondje zapravo ruski doseg zapadno od spomenutog vodnog kanala kao prirodne prepreke. Stanje je jednako nejasno i južnije, u ukrajinskom gradu Torecku.
Ondje se zadnje vrijeme ustrajno čuje o borbama u sjeveroistočnom prigradskom naselju Dačne), u centra mjesta i u južnom predgrađu Zabalka, te kod Šćerbinivke na jugozapadnim prilazima mjestu – ali bez ikakvih konkretnijih vijesti o ishodu ovih okršaja. Slično bez promjena izgledaju i vijesti o povremenim ruskim naletima na ukrajinske linije od grada Torecka prema Pokrovsku – dok su sami prilazi Pokrovsku redovito posebno aktivna borbena zona (oko 11 km duga linija poljskih fortifikacija od Miroljubivke na sjeveru do sela Lisivka na jugozapadu). Uz borbe kod Miroljubivke, na prilazima okupiranoj Grodivki i ukrajinskom selu Promin, treba spomenuti i ruski prilazak s juga do Lisivke, nakon što duže vrijeme ondje nisu uspijevali frontalni napadi s istoka.
Samo nekoliko kilometara južnije, Ukrajincima se opet iz ruku otela kontrola bojišnice na zapadnim prilazima okupiranom gradu Selidove. Kao prvo, agresorima je uspio prodor dalje uz trasu pruge od sela Petrivka – gdje je u petak 29. studenog bilježeno i zauzimanje sela Žovte (oko 4 km dalje na sjeveroistok, prema Pokrovsku). Samo malo južnije istog tog 29. studenog zauzeta je i Pustinka, dok se iz ruskih izvora službeno objavilo i okupaciju Juriivke (od Ukrajinaca navodno evakuirana 24. studenog) – a teškom mukom odolijeva oko 3,5 km zapadnije Puškine, južno od trase spomenute pruge). Sve ovo itekako komplicira širo obranu južnih prilaza Pokrovsku, od kojeg su agresori udaljeni tek oko 7 kilometara, no ipak je bitno lošije stanje dalje na jug – u široj borbenoj zoni oko ukrajinskog grada Kurahove.
Stanje oko ukrajinskog grada Kurahove
Oko grada Kurahove i nadalje traju sukobi na sjeverozapadnim, sjevernim, istočnim, jugoistočnim i južnim te jugozapadnim prilazima. Na (1) sjeverozapadnim prilazima gradu Ukrajinci i dalje drže sela Zorja i Soncivka, kojima se osigurava vrijeme za izvlačenje branitelja iz prostora (2) sjeverno od Kurahove koji kilometar na jugoistok. Naime, tu je u pitanju ukrajinsko povlačenje, tijekom kojeg su Rusi već 27. studenog službeno objavili okupaciju sela Nova Illinka na sjevernoj obali tamošnjeg vodnog rezervoara (okupirano od 19. studenog) – dok neslužbeni izvori za srijedu 27. studenog spominju i zauzimanje sela Berestki oko kilometar zapadnije. To bi sve ukazivalo na ukrajinsko povlačenje barem do linije sela Soncivka i Stari Terni (oko 4 km zapadno od Berestki), čime se izbjegava tamošnja opkoljenja, ali i kompletni sjeverni prilazi gradu Kurahove dolaze u ruske ruke.
Još je neugodnija situacija (3) na istočnim te jugoistočnim prilazima gradu Kurahove. Nakon ruskog prodora u centar grada u ponedjeljak 25. studenog, izgleda da ondje braniteljima nije uspjelo izbaciti agresore, tako da svjedočimo postupnom širenju njihovih prilaznih pravaca, uz urbane borbe oko Prospekta Prokofjeva kojim su se izgleda Rusi neočekivano probili na zapad. Nije mnogo bolje zadnjih dana jugoistočno od Kurahove – gdje su agresori nastavili napredovanje na zapad od 21. studenog okupiranog prigradskog sela Daljnje (oko 3 km od Kurahove) – pa se sada spominju i okršaji na prilazima naselju Dačne oko 6 km zapadno od Kurahove, čime agresori izgleda smjeraju izvesti nekakvo opkoljavanje gradskog centra u kojem već traju borbe. Posebno treba spomenuti i situaciju na širim južnim prilazima Kurahove – gdje se velikim trudom elitne ukrajinske 79. padobranske brigade ipak uspjelo održati slobodnima naselja uz tok rijeke Suhi Jali, oko 7 km južno od Kurahove.
Ondje i dalje traju ruski napori da se taj čitav džep presiječe i opkoli, a kliješta se tu zatvaraju sa sjevera (iz već spomenutog okupiranog prigradskog sela Daljnje) – kao i po širokoj fronti južno od rijeke Suhi Jali. Dok očigledno traje postupno povlačenje branitelja prema zapadu – i dalje se ondje čuje o borbama kod sela Ilinka i Elizavetivka (Rusi se hvalili njihovom okupacijom 25. studenog), ali i zapadnije kod Romanivke, Hannivke, Veselog Gaja i još oko 5 km zapadnije Uspenivke. Budući da agresori i zapadnije od Uspenivke prijete naseljima Kostjantinopolske, Suhi Jali i Rozliv – ta se fronta zapravo proteže zapadno sve do trase lokalne ceste T-0518, koja od Bagatira ide na jug u Veliku Novosilku.
Upravo je trasa ove ceste prema jugu također zadnjih dana linija bojišta – gdje selo Rozliv još odolijeva, dok se 29. studenog iz ruskih izvora službeno čulo o okupaciji sela Rozdoljne (na pola puta do Velike Novosilke). Ipak, taj navod je ponešto dvojben, budući se u večernjim satima tog istog petka 29. studenog iz ukrajinske jurišne postrojbe „Skala“ moglo čuti o uspješnom čišćenju sela Rozdoljne, te zarobljavanju nešto ruskih vojnika. Ipak, svime time je u posebnoj opasnosti s istoka i sama Velika Novosilka, koja je do sada predstavljala oslonac ukrajinske obrane na toj granici Donjecke i Zaporiške oblasti. Kako su sada agresori s istoka uspjeli malo južnije prići sve do neposrednih istočnih predgrađa ovoga grada, tek treba vidjeti hoće li se to ukrajinsko uporište novim izazovima suprotstaviti jednako uspješno kao agresorskoj prijetnji s juga (koja godinama nije postizala mnogo usprkos ustrajnim borbenim nastojanjima).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....