Supružnici Halina i Oleksej, 59-godišnja medicinska sestra i 61-godišnji rudar iz Selidova u Donjeckoj oblasti, odgađali su odlazak iz grada koliko su god mogli. Nadali su se da će se situacija oko njega popraviti. Međutim, prije nekoliko im je dana postalo jasno da neće. Ruska je artiljerija Selidove i okolna mjesta zasula granatama. Halinina i Oleksejeva kuća još je čitava. Koliko će dugo ostati čitava? Ne dugo.
Šanse da će od Selidova 19-ak kilometara sjeverno udaljeni Pokrovsk postati iduće ključno bojište rata u Ukrajini rastu svaki dan. Rusi su na njega oko bacili prije više tjedana, a sad su mu bliži nego ikad. Iako Ukrajince ne mogu istjerati iz Kurske oblasti, ruske regije pored ukrajinsko-ruske granice, od Pokrovska odustati neće. Deseci tisuća Ukrajinaca zbog toga planiraju bijeg iz Pokrovska i mjesta u njegovoj blizini, piše CNN.
Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin rekao je da želi zagospodariti Donjeckom i Luganskom oblasti. Pokrovsk se nalazi na važnoj prometnici koja ga spaja s drugim vojnim čvorištima te čini okosnicu ukrajinske obrane u dijelu Donjecke oblasti koji je još uvijek pod kontrolom Kijeva.
Rusi su mu se toliko približili da se detonacije na fronti čuju u centru grada. Serhij Dobrjak, čelnik vojno-civilne administracije Pokrovska danima trči po gradu i nastoji uvjeriti sugrađane da je stigao čas za napuštanje grada. Ako budu previše oklijevali, bijeg će postati opasan. A možda i nemoguć. Zato je grad ovog tjedna krenuo s obveznom evakuacijom obitelji s djecom.
Iz grada svakog dana izađe otprilike 1000 osoba. Unatoč tome, nije ga lako napustiti, pa čak ni onima koji imaju dovoljno novca.
Život u gradu
Zubarica Arina (31) i njezin suprug, također zubar, žele napustiti Pokrovsk, kofere su spakirali tjedna dana prije obvezne evakuacije, međutim zbog svog hodančeta Davida ne mogu pronaći smještaj. Izbjeglicama s malim djetetom nitko ne želi iznajmiti stan. Arina kaže da se iznajmljivači prema djeci mlađoj od tri godine odnose kao prema životinjama. Ponude koje su dosad dobili nisu dobre, a cijene suludo visoke.
Načelnik Policijske uprave u Donjeckoj oblasti Pavlo Dinačenko evakuacije iz Pokrovska i okolnih mu mjesta organizira već nekoliko tjedana. CNN-u je rekao da je najveći problem s kojim se susreo percepcija. Naime, mnogi misle da situacija u Pokrovsku nije toliko loša. U gradu je mirnije nego u drugim ukrajinskim gradovima koji su relativno blizu fronte. Svakodnevica građana nije potpuno narušena. Nakon što ujutro odrade nužne poslove, maknu se s ulica jer znaju da je ruska artiljerija aktivnija u popodnevnim satima. Veće trgovine i supermarketi više ne rade. Mali rade.
Vlasnica restorana Julija (34), njezin suprug i njihova kći spremni su za bijeg iz grada. Jedan je restoran zatvorila. Drugi, onaj u centru grada, još uvijek radi. Ona je CNN-u rekla da će još neko vrijeme ostati u gradu, ali da neće čekati da ga Rusi počnu masovno granatirati. Dodala je da je život u gradu još uvijek moguć.
Dinačenko se takve izjave ne sviđaju. On sugrađanima nastoji objasniti da se situacija može naglo promijeniti te da su neki Ukrajinci koji su se prekasno udaljili od okršaja ukrajinskih i ruskih vojnika zapeli u Bahmutu i Avdiivki, vrlo nesigurnim gradovima. U Selidovama je sve bilo naoko dobro, a onda su jednog dana na njih počele padati klizne bombe.
Dinačenko je rekao da nikoga neće siliti, ali i da se oklijevanje skupo plaća. Iz Pokrovska se sada može lako izaći, ili autom ili vlakom. Isto se, međutim ne može reći za mjesta koja su od njega udaljena svega nekoliko kilometara. Tamo zaostale Ukrajince iz njihovih domova izvlači policija u oklopnim vozila. Na te se konvoje ponekad i puca.
‘Želim živjeti u zemlji u kojoj sam rođena‘
Serhij Dobrjak, čelnik vojno-civilne administracije Pokrovska, rekao je da ranija iskustva iz Donjecke oblasti kažu da će 10 posto stanovnika ostati u svojim domovima bez obzira na sve. Grad će dati sve od sebe da im pomogne koliko god može.
Jedan je ukrajinski časnik rekao da Rusa na području oko Pokrovska ima više te da im pomažu ukrajinski separatisti koji poznaju to područje. Iako obrambene strukture koje su izgrađene na njemu nisu najbolje, Dobrjak se nada da će Pokrovsk izdržati ruske nalete. Bit će teško, svjestan je on toga, ali se uzda u stručnost i srčanost ukrajinskih vojnika.
Vlasnica mesnice u Pokrovsku Oksana (47) rekla je CNN-u da sumnja da će moći otići iz grada. Njezina majka ima preko 80 godine i jedva hoda, a tu su još i njezina dva psa, drugi gradski psi te njezina mesnica. Rekla je da su joj gradske vlasti rekle da bi trebala otići. Međutim, ona nema ni prijatelja ni rodbine koji bi je mogli primiti. Dodala je da nitko ne želi iznajmiti stan osobama sa životinjama.
Oksana i još nekoliko stanovnica Pokrovska osjećaju se napušteno. "Bili smo ujedinjeni kada je Kijev napadnut. Kad Kijev plače, cijela zemlja plače. Kada se napada Donbas, a napada ga se dosta dugo, onda se ne govori o ujedinjenoj Ukrajini", rekla je Oksana. Poput mnogih žitelja Donbasa, ona govori ruski. Po tome se razlikuje od Ukrajinaca sa zapada zemlje. "Kažu da je to Putinov jezik. Ja sam Ukrajinka i govorim ruski. To je moj jezik i ja ga govorim premda razumijem i ukrajinski", rekla je Oksana te dodala da ne može zamisliti odlazak iz Pokrovska, grada u kojem živi već 25 godina.
Supružnici Halina i Oleksej idu svojoj kćeri u Italiju. Ona tamo živi od 2022. godine. Unuku nisu vidjeli dvije godine i boje se da ih neće razumjeti jer ide u talijansku školu. Halina se raduje što će vidjeti kćer i unuku, ali u Italiju preseliti neće. "Želim živjeti u zemlji u kojoj sam rođena, u svome domu, u Ukrajini", rekla je Halina. "Ne znam talijanski, ne znam engleski, neću ništa moći raditi bez kćeri. Ne želim to", dodao je Oleksej.
Halina i Oleksej idućeg su dana stigli u Dnjipro i službeno postali izbjeglice.