Srijeda 7. prosinca ujedno je i 287. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Proteklih nekoliko dana ondje je definitivno bilo najhladnije ove jeseni, od kraja ovoga tjedna opet će ponešto zatopliti, a snijeg će širom Ukrajine zamijeniti kiša. Ne bi čudilo da u skladu s tim bude i stanje na bojištima – gdje je do kraja proteklog tjedna bilo manje borbenih aktivnosti, koje su onda oživjele s vrhuncem hladnoga vala početkom ovog tjedna, kada se temperatura tla na istoku i jugoistoku Ukrajine spustila oko nule, a i dio vodenih površina se krenuo lediti – dok ne bi čudilo da se opet uspore tijekom toplijeg te iznimno kišnog perioda najavljenog za kraj ovog i idući tjedan. Naravno, to ne znači da u Ukrajini svih proteklih dana nije ipak bilo intenzivnih borbi – kako topničkih djelovanja uzduž čitave fronte, tako i zračnih napada na ukrajinsku infrastrukturu, dok su se kopnena djelovanja ipak prvenstveno koncentrirala oko par bitnih točaka.
Ukrajinska strana nastavila je isprobavati rusku obranu na sjeveru Donbasa, na prilazima ruskom uporištu Svatove čiju su obranu agresori zadnje vrijeme ojačavali dodatnim trupama. Nešto južnije, na cesti P66 od Svatove prema okupiranom gradu Kremina, trajale su borbe kojima Ukrajina nastoji ili bitno otežati opskrbu Kremine, ili kompletno prekinuti prilaz tom mjestu sa sjevera, iz pravca granice Ruske Federacije. Kako stvari stoje, ti su ciljevi tek donekle postignuti, dok su ruska pojačanja u samoj Kremini tamošnjim okupatorima omogućila izvođenje ozbiljnijih protunapada na zapad, te možda i čišćenje ponešto šuma kojima su ukrajinske udarne skupine zadnje vrijeme dolazile do pred zapadna predgrađa tog okupiranog mjesta. Izgleda da od prošlog tjedna nije mnogo pomaka bilo ni južnije, u borbenoj zoni od rijeke Siverski Donjec pa na jug, na četrdesetak km dugom potezu od Bilogorivke, preko Verhnokamjanske i Spirne, pa cestom T1302 do Soledara i Bahmuta. Iako se Bahmut i dalje nalazi u fokusu borbenih nastojanja Ruske Federacije, izgleda da su pomaci bojišnice južno od tog grada zadnjih dana završili usporeni dolaskom ukrajinskih pojačanja, tako da nije uspjelo rusko okupiranje sela Opitne na jugu Bahmuta i obližnje Klišćivke (5 km od južnog ruba grada), dok je Kurdjumivka na oko 12 km južno od grada izgleda postala poprište ogorčenih borbi – koje su Ruse spriječile u ikakvom ozbiljnijem pomaku na zapad ili sjeverozapad (u zaleđe Bahmuta).
Borbe oko Donjecka
Slična situacija, s mnogo borbi, napada i kontranapada, izgleda da karakterizira i stanje oko okupiranog Donjecka – gdje su se ruski borbeni napori fokusirali na prilaze ukrajinskom uporištu Avdiivka, dok su Pervomajske i Marinka izgleda podijeljene i poprišta borbi bez jasnog pomaka. Jednako je stanje, kako se čini, i oko 50 km jugozapadno od Donjecka – gdje ukrajinsko topništvo omogućava zadržavanje uporišta Vugledar, tako da se skupo plaćeno rusko osvajanje sela Pavlivka ipak nije pretvorilo u neki bitniji terenski pomak. Dok su svi ovi krajevi ipak poprišta aktivnog ojačavanja pozicija te dovođenja vojnih pojačanja, zadnjih se dana to isto nije moglo reći za većinu bojišnice u Zaporiškoj oblasti, kao ni nedavno formiranu frontu uzduž donjeg toka rijeke Dnjepar – gdje se bilježilo manje ozbiljnih djelovanja, uz tek periodičku razmjenu topničke vatre. Nije ondje bilo ništa ni od ponekad spominjanih ukrajinskih prijelaza rijeke Dnjepar – koji su ostali na razini povremenih simboličkih postavljanja ukrajinske zastave na okupiranu istočnu obalu, dok je pravi smisao ovih poteza više bio destabilizacija okupatora te dostava pomoći i pojačanja ukrajinskim partizanima u ruskom zaleđu.
Pri tome, ne samo na nedavno oslobođenim područjima Hersonske ili Harkivske oblasti, nego i širom sjevera Ukrajine nastavlja se velik posao barem osnovnog saniranja ratnih šteta koje itekako otežavaju makar i djelomični povratak normalnoga života. Nakon Češke, i Francuska je pomogla obnovu prometne infrastrukture u regiji Černihiv donacijom mostovnih konstrukcija, što će se uklopiti u do sada očišćenih preko 2000 km cesta, sa 70 obnovljenih cestovnih prijelaza. No naglasak je posljednjih tjedana ipak bio na popravcima strujne infrastrukture – kako one na donedavno okupiranim područjima, tako i širom Ukrajine nakon ruskih zračnih napada. To je posao koji je zadnja dva tjedan napredovao vrlo sporo, iako je iznimno bitan s obzirom na to da bez struje građanima često onda nedostaje i vode te grijanja, a otežano djeluju i brojni prometni te komunikacijski sustavi. I dok se tek do početka ovog tjedna počelo nazirati saniranje posljedica velikog ruskog vala zračnih napada na strujnu infrastrukturu 23. studenog, a širom zemlje je bila obustavljena i primjena izvanrednih redukcija (te se planiralo ostati samo na učestalim „redovitim redukcijama“) – te dobre vijesti očigledno su bile registrirane i u Ruskoj Federaciji, čije se nove zračne napade očekivalo već danima.
Napadi na ruske aerodrome
Rasplet svih ovih iščekivanja krenuo je već u ranim jutarnjim satima ponedjeljka 5. prosinca – kada su se pod napadom bespilotnih letjelica, za koje se nagađa da su bile ukrajinske, prvo našli ruski vojni aerodromi Engels u Saratovskoj oblasti te Djagiljevo u blizini Rjazanja, jugoistočno od Moskve – oboje lokacije udaljene preko 600 km od Ukrajine, te mjesta baziranja i pripreme ruskih strateških bombardera koji napadaju Ukrajinu. Bespilotne letjelice, za koje se nagađa da bi mogle biti Tu-141 Striž (s ili bez nekih većih modifikacija), pale su na područja tih vojnih baza te oštetile barem jedan Tu-22M3 (Djagiljevo) i do tri Tu-95 (Engels) – što je onda iza podneva tog dana iskorišteno i kao formalni povod za osmi veliki zračni napad na ukrajinsku infrastrukturu. U barem dva vala, između 14 i 15 sati, na Ukrajinu je ispaljeno preko 70 projektila, od kojih su branitelji tvrdili da je barem 60 i oboreno. Izgleda da se tu radilo o 38 krstarećih projektila Kh-101/Kh-555 lansiranih iz aviona nad Kaspijskim morem i Rostovske oblasti, 22 krstareće rakete 3M-54 Kalibr s brodova Crnomorske flote, 3 krstareće rakete Kh-22 iz aviona Tu-22M3 s Crnog mora, 6 projektila Kh-59 i jednim Kh-31P s lovaca Su-35, te više raketa sustava S-300 u modu gađanja kopnenih ciljeva – naoružanje procijenjene vrijednosti od oko 400 do 500 milijuna USD. Ciljevi napada bili su razasuti širom središnje, istočne i južne Ukrajine, s naglaskom na gradove Kijev i Odesu, dok su neposredne posljedice napada obuhvatile ispadanje iz pogona većih dijelova ukrajinske strujne mreže, kašnjenja željezničkog prometa, te povratak izvanrednih redukcija.
Treba napomenuti da, iako ispadanja ukrajinske strujne mreže ovoga puta nisu pogodila i susjednu Moldovu, tog ponedjeljka je njihov državni prostor opet bio umiješan u događanja. Em su njihovim zračnim prostorom stizali pojedini ruski projektili, em je kod pograničnog grada Brychany izgleda na tlo pao ostatak ukrajinske rakete protuzračnog sustava S-300. Srećom, taj incident nije imao žrtava, a moldovske vlasti su odgovornost odmah pripisale ruskoj strani i njihovim napadima.
Dan oružanih snaga
Pri svemu tome su Ukrajinci mogli naći utjehu u činjenici da je utorak 6. prosinca „Dan ukrajinskih Oružanih snaga“ obilježen ne samo posjetom predsjednika Volodimira Zelenskog Donbasu, već se u ranim satima tog dana pod napadom opet neimenovanih bespilotnih letjelica našao i ruski vojni aerodrom kod Kurska, gdje su se onda zapalila i skladišta goriva. Gašenje oko 500 kvadratnih metara požarišta treće kategorije potrajalo je do danas popodne i obuhvatilo preko 200 gasitelja, a sve to je vlasti ruske regije Kursk potaklo i na produljenje stanja „žute“ razine opasnosti od terorizma. Osim toga, događanja s početka tjedna otvorila su i pitanje korištenja iranskih dronova Shaheed-136, kojih za razliku od prošlih valova ovakvih ruskih infrastrukturnih napada - u ponedjeljak 5. prosinca nije bilo. Dapače, kako se već nekoliko tjedana ta oružja nije vidjelo na ukrajinskom nebu već su krenula i nagađanja da li je oko 400 do sada iskorištenih primjeraka ujedno i potrošilo njihovu zalihu u ruskim rukama, ili je taj tip besposadne tehnike ipak iznimno osjetljiv na hladno vrijeme. Nažalost, sve su te teorije pale u vodu danas, kada je opet zabilježen napad oko 14 takvih kamikaza-dronova, možda baš i izveden da ušutka nagađanja u Ukrajini i među njenim saveznicima.
Posljednjih dana je započelo i aktivno djelovanje inicijative „Žito iz Ukrajine“ kojom saveznici te zemlje kupuju ukrajinske prehrambene proizvode, te ih onda dostavljaju u zemlje ugrožene glađu. U taj se program okupilo više od 30 zemalja i međunarodnih organizacija, za njegovu provedbu prikupljeno je više od 190 milijuna USD, a nedjelju 4. prosinca obilježila je činjenica kako je tada prvi brod iz tog okvira isporučio 25.000 tona ukrajinske pšenice u Etiopiju. Dok će se tako poslati više od 60 brodova u Etiopiju, Sudan, Somaliju, Keniju, Kongo, Jemen i druge zemlje – početkom ovog tjedna otposlan je i brod s 30 tisuća tona pšenice za Somaliju,pod okriljem Svjetskog programa za hranu Ujedinjenih naroda.
Limit na rusku naftu
No, bitno je više aktivnosti ipak zabilježeno po pitanju savezničkog ograničavanja ruskog izvoza nafte morskim putem, te ekscesivnih zarada koje je posljednjih mjeseci takav izvoz donosio vlastima u Moskvi. Iako je namjera bila ograničiti takav pomorski izvoz od 5. prosinca, EU i države skupine G7 ipak su odlučile ostaviti prostora i za sve one koji nemaju izbora nego nastaviti koristiti rusku naftu – tako da je njen promet dozvoljen ako cijena neće prelaziti granicu koju je EU 2. prosinca zadala na 60 USD po barelu. Naravno, dok je takvo ograničenje slobodne trgovine teško provedivo – kao glavni alat za to je zamišljeno korištenje europske dominacije na polju sklapanja polica osiguranja za pomorski prijevoz, kao i ograničavanje pristupa lukama i lučkoj infrastrukturi brojnih država ovog novog sankcijskog režima koji obuhvaća EU, G7, Australiju, ali donekle i Japan te Tursku. No, ne samo da je primjena ovih sankcijskih mjera otvorila polje sukobljavanja i unutar same EU, gdje se Mađarska izborila da za nju zabrana uvoza tog energenta kopnenim naftovodima neće vrijediti, jednako kao ni usuglašeno ograničenje cijene ruske nafte – nego još ostaje za vidjeti kako će se po tom pitanju postaviti i brojne druge svjetske zemlje.
Prvi rok za to je do sredine siječnja 2023. godine, za kada je unutar EU zakazano prvo preispitivanje gornje granice cijene ruske nafte i do kada će isteći i rok od 45 dana za oslobođenje od sankcijskog režima za brodove zemalja G7 ukrcane prije ponedjeljka 5. prosinca. Japan je tako već najavio kako „u svjetlu energetske sigurnosti Japana“ iz sankcijskog režima misli izuzeti svoj uvoz s ruskog dalekoistočnog projekta Sahalin-2, u kojem njegovi energetski operateri posjeduju dionice. I dok je sama Ukrajina ostala nezadovoljna dogovorenom gornjom granicom cijene za rusku naftu – jer su umjesto oko 60 oni tražili maksimalno 30 USD – i ovako je jasno da se Ruska Federacija već mjesecima priprema na nastupanje ovih sankcija. Iako su kupili preko 100 raznih tankera kako bi sami prevozili svoju naftu – što se već krenulo zvati svojevrsnom ruskom „tankerskom flotom u sjeni“ – otvoreno je ostalo pitanje prava na prolaz kroz svjetske tjesnace i kanale na kojima pojedine države održavaju kontrolu i postavljaju uvjete. Posebno se to odnosi na Bospor i Dardanele, gdje se Turska već izjasnila kako će primjenjivati sankcije – što je ondje nabrzinu početkom ovog tjedna stvorilo čep od najmanje 20 tankera koji prevoze ukupno oko 18 milijuna barela ruske nafte. Naravno, nagađanja da bi si Turska tu mogla ugovoriti kakve posebne popuste ili pogodnosti potiču i najave predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana o pripremnim radovima na projektu plinskog čvorišta za ruski plin u Turskoj. Ovaj projekt, zasnovan nedavnom inicijativom ruskog predsjednika Putina, trebao bi postati potencijalnim nadomjestkom za izvozne kapacitete prema Europi nedavno izgubljene eksplozijama plinovoda „Sjeverni tok“ i „Sjeverni tok 2“.
No, naravno, na putu takvom razvoju stvari stoji i jučer, u utorak 6. prosinca, razmatrana EU inicijativa za uvođenje sankcijske mjere postavljanja maksimalne cijene i za ruski plin – još jedan energent kojim se Putin zadnjih mjeseci itekako osvećivao saveznicima Ukrajine. Uvođenje ove mjere do sada je također radikalno dijelilo Europsku uniju, a nakon što 22. studenog nije prošao prijedlog Europske komisije o granici od 275 EUR/MWh – sada Češka, koja predsjeda EU, predlaže kompromis. Po njima bi se ograničenje trebalo uvoditi ako cijena pređe 220 eura po MWh, i to tijekom pet dana na mjesečnom ugovoru u čvorištu TTF u Nizozemskoj, dok cijena ondje ujedno mora i za 35 eura prelaziti cijenu ukapljenog prirodnog plina (LNG) da bi se taj režim aktivirao. Nije jasno kako će se oko toga postaviti blok predvođen Njemačkom, koji se protivi ikakvim ograničenjima, jednako kao ni blok unutar kojeg Belgija, Italija i Poljska zagovaraju oštru zaštitu potrošača od cjenovnih divljanja kakva smo gledali posljednjih mjeseci. Ursula von der Leyen danas poslijepodne najavila je 9. paket EU sankcija prema Ruskoj Federaciji, za koje je nedavno ugovoreno da će se razmatrati odmah po postizanju dogovora oko maksimalne EU cijene za rusku naftu. O toj temi će se odlučivati na sastanku EU-a ministara vanjskih poslova zakazanom za 12. prosinca u Bruxellesu, a osim što se već čulo kako one neće posebno obuhvatiti i Bjelorusiju, prijedlozi mjera bi se trebali koncentrirati na sankcioniranje oko 200 pojedinaca i pravnih osoba, među njima još 3 ruske banke, te rusku banku za regionalni razvoj, kojoj se u potpunosti brane transakcije. Uz zabranu dodatnih medija i platformi, uvodila bi se i dodatna ograničenja izvoza proizvoda dvostruke namjene. Predlaže se i zabrana izvoza svih vrsta bespilotnih letjelica te motora za njih, kako u Rusiju, tako i u treće zemlje koje bi joj mogle naknadno isporučiti ovu vrstu tehnike.
Hrvatska uz Mađarsku
Nažalost, spomenuta razmimoilaženja država Europske unije osim po pitanju raznih sankcijskih mjera prema Ruskoj Federaciji, zadnje su vrijeme vidljiva i po pitanju pružanja određenih oblika podrške Ukrajini. Naime, provedba vojne obuke ukrajinskih vojnika ne proizvodi neslaganja samo u Hrvatskoj, koja je svoje parlamentarno glasovanje o tome odgodila do 15. prosinca, već je to ipak i malo širi problem. Tako je krajem prošlog tjedna Josep Borell, povjerenik EU za vanjsku politiku i obranu, posjetio vojne poligone u Poljskoj gdje se počela provoditi misija Europske unije za obuku ukrajinskih vojnika, i gdje već oko 1.100 ukrajinskih vojnika prolazi program vojne obuke – plan je da ta aktivnost ukupno obuhvati oko 15.000 ukrajinskih vojnika, za što je osigurano i oko 16 milijuna eura za pripadajuću ubojnu opremu. Ovih je dana počela i obuka ukrajinskih vojnika u Češkoj Republici, u tamošnjem Libavskom vojnom okrugu, gdje se planira da lokalni instruktori prime možda i do 4.000 Ukrajinaca unutar aktivnosti koju je 9. studenog odobrio češki parlament – a Europska unija ujedno je jučer, u utorak 6. prosinca, potpisala i sporazum kojim će Norveška, koja nije članica, pomoći provedbu misije „EUMAM Ukrajina“. Njihov doprinos od 14,5 milijuna eura tijekom 2023. godine predstavlja prvi slučaj u povijesti EU-a da treća zemlja financijski pomaže Europski instrument za mir kojim se provodi operacija u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU. No, s druge strane, tu je opet Mađarska, čiji su dužnosnici izašli s tezom da u takvim stvarima neće sudjelovati – jer njihova zemlja „ne želi prijeći na rat, već na mir“. Naravno, takav se stav s više strana protumačilo kao još jedan oblik mađarske podrške Rusiji, na način baš usporediv i s otrovnim razvojem te diskusije u Lijepoj našoj. Ujedno je Mađarska ovih dana blokirala i već uvelike usuglašeni paket makrofinancijske pomoći Europske unije Ukrajini. Dakle, zbog njihova protivljenja za sada nije usvojen paket pomoći vrijedan 18 milijardi eura, oko kojeg se složilo preostalih 26 država članica Europske unije – pa o tome daljnji pregovori tek slijede.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....