Petak 12. srpnja ujedno je bio i 870. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini – gdje ljetno sunce prži jednako intenzivno kao i u Hrvatskoj. Zato i ne čudi da su na snazi svakodnevne oštre redukcije potrošnje struje, samo malo pogoršane i novim ratnim štetama širom države (među ostalim su dvije trafostanice bile uništene i na širem prostoru dječje bolnice „Ohmatdit“ u Kijevu, koju je teško oštećena u napadu u ponedjeljak 8. srpnja). Vrućina je utjecala i na povremene ispade visokonaponske opreme i vodova, a manjkovi u opskrbi redovito su barem dijelom nadoknađivani iz Poljske i Slovačke, Rumunjske, Mađarske i Moldove (oko 28.487 MWh u srijedu 10. srpnja, te 26.499 MWh u četvrtak 11. srpnja). Ipak, kako su temperature u čitavoj Ukrajini zadnjih dana dobrano iznad 30 stupnjeva, i sav ovaj uvoz na tehničkim maksimumu pokriva tek 15 posto potreba, uz poprilične deficite.
Nažalost, dok se građani dovijaju kako bez struje na velikim vrućinama, sama je Ukrajina s velikim očekivanjima ušla u NATO summit, održan u Washingtonu od utorka 9. do četvrtka 11. srpnja. Među ostalim, tražilo se i ukidanje savezničkih restrikcija za korištenje doniranog naoružanja – ne bi li postali mogući i udari zapadnim oružjem na ciljeve duboko u Ruskoj Federaciji. Posebno se to ticalo napada na ruske vojne aerodrome s kojih polijeću avioni koji na Ukrajinu sada mjesečno ispuste oko 3.500 vođenih zrakoplovnih bombi raznih tipova i težina. Pri tome se vlasti u Kijevu pozivaju i na iskustvo bitnog usporavanja ruskih napada na grad Harkiv, do kojeg je došlo nakon dozvole da se zapadnim oružjem napadnu ruski vojni ciljevi na granici s Harkivskom oblasti, koji su mjesecima svakodnevno terorizirali taj veliki grad. Ipak, ta su očekivanja ostala bez odgovora – budući da su Sjedinjene Države ostale pri svojoj dozvoli udara na ruski teritorij tek na kratke udaljenosti, dok je prividna takva dozvola iz Velike Britanije samo dovela do neuobičajene situacije da tamošnje Ministarstvo obrane i „Downing Street“ moraju demantirati izjave novog premijera Keira Starmera o nekakvom „ublažavanju ograničenja uporabe projektila Storm Shadow“. Ipak, što se same Harkivske oblasti tiče – iz ukrajinskih se izvora moglo čuti kako je tamošnja ruska ofenziva započeta 10. svibnja uvelike zaustavljena, pri čemu su agresori tijekom dva mjeseca borbi navodno izgubili većinu od prvotno u napad poslanih oko 10.350 ruskih vojnika (91 posto mrtvih ranjenih i zarobljenih).
Za uspješan nastavak ratovanja trebat će, među ostalim, riješiti i dodatne donacije naoružanja te streljiva – gdje od skorog pristizanja rabljenih borbenih aviona F-16 ipak ne treba očekivati čudo. Naime, te će letjelice početi pristizati tek postupno i u malome broju, što je već i sada dalo Rusima vremena da se pripreme na to novo borbeno sredstvo. Ujedno još nije do kraja jasno ni kojim će sve konkretnim naoružanjem biti opremljeni ti borbeni avioni, od kojih se očekuje suprotstavljanje relativno naprednim sposobnostima brojčano jakog ruskog Ratnog zrakoplovstva. Ipak, kako u zrakoplovstvu tako i u opremanju drugih vojnih grana Ruske Federacije i nadalje bitnu ulogu igraju uvozi pojedinih ključnih elektroničkih komponenti zapadnog podrijetla. Dosadašnji neuspjeh sankcija za izvoz takve robe u Rusiju dobro se odražava na svakome koraku – među ostalim i na poprištu već spomenutog napada na dječnju bolnicu „Ohmatdit“ u Kijevu. Naime, ondje su u ruševinama pronađeni ostaci ruske rakete Kh-101 kojom je izveden napad, a u njoj i brojne komponente zapadne proizvodnje. Takvih se raketa sada u Rusiji navodno proizvodi oko osam puta više nego prije početka opće agresije na Ukrajinu 2022. godine, a u svakoj pojedinačnoj raketi ima 16 dijelova zapadnog podrijetla – posebice iz Švicarske i samih Sjedinjenih Američkih Država. Pritom se navodno radi o komponentama namijenjenim za civilne svrhe, koje su po dopremi u Rusiju prenamijenjene za uporabu u proizvodnji precizno vođenog naoružanja.
NATO summit u Washingtonu
Iako je već neko vrijeme to bilo jasno – Ukrajini u Washingtonu nije bila dana pozivnica u NATO savez, budući bi takvo članstvo u vrijeme rata ujedno bilo i direktno uključivanje Saveza u sukob. Umjesto toga, već ranije fraze o „mostu prema članstvu“ dopunjene su i opisom NATO-članstva kao „nepovratnog“ puta za Ukrajinu. Uz to, moglo se ondje čuti i o dodatnim protuzračnim bitnicama strateškoga dosega za vlasti u Kijevu (doduše, tu se brojilo kako neka nova obećanja, tako i ona starija, od kojih je njemački sustav valjda već i na terenu), o detaljima osnivanja nove logističke misije NSATU (NATO Security Assistance and Training for Ukraine), te izdvajanjima oko 40 milijardi USD godišnje iz proračuna NATO-članica za Ukrajinu. Doduše, tu se za tekuću godinu krenulo brojiti od siječnja 2024. i mnoge su države u svoje nacionalne kvote zapravo uračunale već odavno isporučene donacije (tako navodno i Republika Hrvatska, čiji je ovogodišnji doprinos od 66,6 milijuna eura već ispunjen prijašnjim slanjima pomoći) ili sredstva koja su već za tu svhu odvojena (i kojima su se političari već višekratno hvalili). Ujedno, razgovaralo se i o ustrojavanju novog združenog centra za analizu, obuku i obrazovanje (Joint Analysis, Training and Education Centre - JATEC) koji bi trebao proučavati iskustva iz sukoba u Ukrajini, kao i posebnih logističkih čvorišta u istočnoeuropskim članicama Saveza ne bi li se njima ubrzalo isporuke pomoći u Ukrajinu. Kako izgleda, na čelu nove strukture u Wiesbadenu u Njemačkoj tebao bi na čelu biti američki general Christopher Cavolli, vojnik s velikim iskustvom po pitanju Rusije, koji je trenutno na čelu i američkog Zapovjedništva za Europu te obavlja i dužnost Vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu (SACEUR). Pri tome, još nije specificiran točan datum kada bi se dosadašnje funkcije tzv. „Ramstein formata“ za pomoć Ukrajini i stvarno prenijele na NATO i njegove namjenske strukture.
Dok se u NATO krugovima raspravljalo i o daljnjem povećanju izdvajanja za obranu u državama članicama, o kibernetičkom kriminalu, hibridnim prijetnjama te terorizmu – posebna je pažnja bila posvećena i Kini (definirana kao prijetnja NATO-savezu), ali i Rusiji. Budući da je službena Moskva svojim postupanjima dovela do raspada većine starih mehanizama kontrole naoružavanja u Europi, a ujedno se učestalo krenulo i prijetiti nuklearnim oružjem (koje itekako ima i NATO) – ne treba čuditi da se u Washingtonu čulo i o popunjavanju određenih praznina u europskoj opremljenosti raketnim i proturaketnim sustavima. Kao prvo, kao odgovor na usporedive ruske raketne kapacitete dogovoreno je od 2026. i raspoređivanje američkih raketa srednjeg dometa u Njemačkoj – prvo prilagođenih mornaričkih raketa SM-6 i Tomahawk, a kasnije i novijih te hipersoničnih – u okviru ondje stacionirane Multidomenske namjenske postrojbe (Multidomain Task Force – MDTF) Kopnenih snaga SAD. Navodno je Rusija za sve to već počela pripremati i vojni odgovor kao idući korak svoje eskalatorne politike. No sasvim je drugo pitanje kako će iz Moskve odgovoriti na sporazum Njemačke, Francuske, Italije i Poljske o razvoju nove europske krstareće rakete dometa preko 1.000 km – o čemu je na NATO summitu potpisana izjava o namjerama. S druge strane, u Washingtonu se čulo i o stavljanju u operativni status i nove stanice kontinentalne proturaketne obrane u gradu Redzikowo na sjeveru Poljske. Ta postaja sustava Aegis Ashore nadopunjava se s onom koja je od 2016. operativna u mjestu Deveselu u Rumunjskoj, a sustav tu dopunjavaju i američki razarači s raketama u španjolskoj luci Rota, te namjenski radari za rano upozoravanje operativni od 2012. kod mjesta Kürecik u centralnoj Turskoj.
Naravno, i na NATO summitu u Washingtonu nastavila se predstava koju zadnjih tjedana neprekidno igra mađarski premijer Viktor Orban. Ne samo da je on osvanuo u Sjedinjenim Državama odmah po dolasku iz svojeglavog posjeta Kini, već se ondje praktično i nije družio s preostalim delegacijama država članica. Zapravo su ga ondje podržali samo Slovaci (čiji je premijer Fico izjavio da se od njega radi „izopćenika godine“ zbog ni s kim usuglašenih posjeta Rusiji te Kini, cinično dodavši: „Da je išao uvjeravati da se Slaveni još intenzivnije ubijaju - možda bi ga netko predložio za Nobelovu nagradu za mir“). Uz to, Orban se ondje 10. srpnja „u sklopu inicijative za rješavanje krize oko Ukrajine“ susreo tek s turskim predsjednikom Erdoganom, koji je također u dobrim odnosima s Putinom i igra svoje igre na rubu NATO saveza. Ne samo da je Orban tri dana izbjegavao susret s aktualnim američkim predsjednikom Bidenom, već se čulo i da su ondje prisutni čelnici EU među ostalim raspravljali i o „odgovoru na nedavnu diplomatsku šalu mađarskog premijera Viktora Orbana“ – kada je potkopavao zajedničke stavove posjetom Vladimiru Putinu u Moskvi, time „ugrožavajući“ zajedničke ciljeve EU te kršeći „pravila vanjskopolitičke solidarnosti“ država Europske unije. Time je i čitavo aktualno mađarsko predsjedanje Europskim vijećem itekako pod povećalom, iako još nema govora o stvarno radikalnim mjerama odgovora – dok se svemu, naravnom, najviše raduju u Moskvi, iz koje se službeno već čulo kako „pritisak na Orbana pokazuje koliko je teško ‘trijeznim glasovima‘ probiti se kroz sukob“. Dok se Mađarska i dalje zalaže za trenutno primirje koje bi Ruskoj Federaciji ostavilo osvojene prostore i dalo predah za popunu snaga – iz Budimpešte nadalje odbijaju sudjelovati i u većini EU/NATO aktivnosti u Ukrajini, upozoravajući na navodnu „eskalaciju“ tamošnjeg rata i uloge NATO-a u njemu. Ipak, već u četvrtak 11. srpnja Orban je iz Washingtona produžio na Floridu ne bi li se u klubu Mar-a-Lago susreo s republikanskim predsjedničkim kandidatom Donadom Trumpom, kojem je vjerojatno imao i za prenijeti pozdrave iz Kremlja.
I dok se iz pojedinih krugova u Moskvi čuje kao „Rusija mora učiniti sve da se put Ukrajine u NATO završi ili nestankom Ukrajine ili nestankom saveza“ – Donald Trump kao da se već duže sprema tu pomoći. Ne samo da je kritizirao američki paket pomoći usvojen u travnju („Ako Ukrajina pobijedi, koja će biti korist?“), ujedno nazivajući predsjednika Zelenskog „najvećim trgovcem među svim političarima koji su ikada živjeli“, pritom svjesno lažući da Zelenski uvijek dobije pakete od po 60 milijardi USD kad god dođe u SAD. Naravno, krajem lipnja je posebno odjeknuo i nacrt za okončanje rata u Ukrajini koji su Trumpovi savjetnici pripremili za moguću pobjedu na predsjedničkim izboriam u studenom ove godine – kojim se također predviđa prekid vatre na aktualnim crtama bojišta, te prisiljavanje ucjenama Moskve i Kijeva na dijalog – što aktualno navodno barem dijelom podržava i Mađarska, ujedno otvoreno navijajući za pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima.
Stanje na terenu
Dok međunarodna diplomacija razglaba o Ukrajini, stanje na tamošnjim bojištima i dalje je obilježeno intenzivnim ratovanjem, te žestokim zračnim napadima bespilotnih letjelica, raznih raketa i vođenih zrakoplovnih bombi, kao i topničkim duelima uz čitavu bojnišnicu i granična područja Ruske Federacije s napadnutom Ukrajinom. Na sjeveru Harkivske oblasti navodno su ukrajinski protunapadi prilično stisnuli agresore u prostoru sela Gliboke, iako ono još nije oslobođeno. Za razliku od toga, u samom gradu Vovčansku, oko 38 kilometara istočnije, ruski protunapadi su izgleda uspjeli stabilizirati osvojeni dio centra grada – a agresori i nadalje drže prostor tamošnjeg Agregatnog zavoda na sjevernoj obali rijeke Vovče u centru grada. Slično je stanje i osamdesetak km jugoistočno, kod ukrajinskog grada Kupjanska. Ondje su nakon dužih neprekidnih sukoba agresori izgleda uspjeli napredovati istočno od sela Sinkivka, te su se primaknuli sjevernim prilazima sela Petropavlivka (koje je tu možda i fokus njihova djelovanja). Dalje na jugoistok, niz magistralu P-07 prema okupiranom gradu Svatove, borbe su bilježene oko sela Stepova Novoselivka (koje su agresori proglasili okupiranim još 1. srpnja), te južnije na potezu Tabaivka-Berestove gdje Rusi nastoje napredovati zapadno prema selu Pišćane (uz brojne zračne udare po ciljevima u ukrajinskoj taktičkoj pozadini). Nakon početka borbi u selu Stelmahivka 10. srpnja, nema mnogo vijesti o bitnijim pomacima bojišnice ni ondje, ali niti oko Grekivke i Makiivke, oko 35 km južnije. Slično je stanje sada i dvadesetak km južnije, na potezu ukrajinskih uporišta Nevske-Terni-Torske, gdje agresori izgleda protunapadima nastoje nadoknaditi nedavne prostorne gubitke koje im je ondje nanijela ukrajinska 3. jurišna brigada, poslana da zaustavi postupno rusko napredovanje od prije nekoliko tjedana.
Južno od rijeke Siverski Donjec čulo se o nizu ruskih napada na ukrajinska uporišta u borbenoj zoni oko grada Siverska – no napadi kod Bilogorivke i Verhnokamjanske nisu donijeli efekta, a nadalje se čuje i o sukobima oko Spirne (Rusi službeno proglasili zauzetim 30. lipnja). Ipak, izgleda da je agresorima uspjelo ostvariti manje pomake u smjeru Viimke, te posebno na visovima sjeveroistočno od 28. lipnja okupirane Rozdolivke (što Ministarstvo obrane RF još nije službeno oglasilo). Ponešto je mirnije zapadno od okupiranog grada Bahmuta – gdje su Rusi 3. srpnja osvojili „Kanalsku četvrt“ Časiv Jara ne bi li se zadnjih dana koncentrirali više na konsolidaciju šireg prostora na istočnim obalama vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“ kao glavne fizičke prepreke u napadu na zapadnu glavninu grada Časiv Jar. U tom se kontekstu čulo i o borbama kod Grigorivke, Kalinine te zapadno od Ivanivske. Južno od Bahmuta i nadalje se spominju borbe oko Klišćivke, ali i zapadno od ruskih uporišta Kurdjumivka i Ozarianivka – preko kanala „Siverski Donjec- Donbas“ pa na zapad prema selima Bila Gora i Diljivka – što predstavlja dodatan pritisak na bojišnicu sjeverno od Torecka.
Upravo je borbena zona oko Torecka zadnjih dana bila posebno aktivna, a bilježe se borbe sjeveroistočno na prilazima prigradskom naselju Družba, zatim u naselju Pivnične (istočno od Centralne ulice, s posebnim naglaskom na četvrt visokih armirano-betonskih zgrada koju su agresori navodno pokušali i zaokružiti sa sjeveroistoka, kroz naselje Socgorodok), te južnije u prigradskom naselju Zalizne. Ipak, posebno treba spomenuti stanje oko 7 km južno od Torecka, u prigradskom selu New York. Ne samo da su agresori ondje početkom mjeseca uspjeli nenadano napredovati na sjever oko 4 km do zaseoka Jurivka, već su zadnjih dana dodatno proširili taj svoj prodor (prvo na istočnoj strani, onda i oko 1,5 km zapadno kroz usjeke u smjeru sela Panteleimonivka), a onda se još pomakli i dalje na sjever. Time su ruske snage ušle u prostor jugozapadnog dijela naselja New York, u četvrt Petrivska Gora do tamošnje škole broj 16 – te izgleda da se ondje vode i ozbiljne borbe.
Ipak, prostor najžešćih sukobljavanja i tijekom ovoga tjedna bio je sjeverozapadno od okupiranog grada Donjecka, gdje agresori i dalje napreduju sjeverozapadno od sredinom veljače okupirane Avdiivke, odnosno u prostoru od krajem travnja okupiranog naselja Očeretine. Ondje se zadnjih dana bilježi niz ruskih napada iz Novooleksandrivke (30. lipnja službeno objavljena okupacija) – na sjever, sjeverozapad (prema selu Vozdviženka, prvo tek šumskom međom, a onda i na široj fronti), na zapad (prilaz lokalitetu Lozuvatske, a onda uz rječicu Kazenji Torec prema selu Timofiivka), te na jugozapad u smjeru naselja Progres i Jevgenivka. Napomenimo da se Jevgenivka zadnjih dana našla pod ozbiljnim napadima, nakon što su joj agresori prišli sa sjeveroistoka i istoka, da bi 11. srpnja službeno bila objavljena i okupacija zaseoka Voshod samo par stotina metara južnije. Zato se čini da se glavnina tamošnjih branitelja izvukla zapadno, do prvih većih poljskih fortifikacija kod krajnjih zapadnih dijelova ovog naselja, gdje se borbe izgleda nastavljaju. Slično je napeto i oko 3 km južnije, gdje su agresori započeli borbe za naselje Novoselivka Perša – kojem su se postupno uspjeli primaknuti sa sjevera, sjeveroistoka, istoka i jugoistoka. U srijedu 10. srpnja počele su borbe na sjeveru mjesta, da bi se do petka 12. srpnja bilježilo i okupaciju poljskih utvrda sjeverno od mjesta te onda i samog sjevernog dijela naselja (kompleks skladišta te škola), uz nastavak tamošnjih sukobljavanja. Pri tome je zanimljivo da je rusko Ministarstvo obrane u utorak 9. srpnja javilo o ruskoj okupaciji sela Jasnobrodivka oko 6 km južnije, te povlačenju na zapad njegovih branitelja – što je dan kasnije službeno bilo demantirano od ukrajinskih vojnih izvora kao „još jedna laž Ministarstva za ubojstva zemlje agresora“.
Južnije od toga nastavljene su borbe na nizu lokaliteta – ali uz malo terenskih pomaka na većini mjesta. Ipak treba napomenuti da su agresori nastavili polagano napredovati u urbanom prostoru ukrajinskog uporišta Krasnogorivka, zapadno od okupiranog Donjecka (potiskujući branitelje prema sjeverozapadu gradskog prostora), kao i na otvorenom potezu između ukrajinskih uporišta Maksimilianivka i Kostjantinivka. Jednako tako, na sekundarnom pravcu neuspješne ukrajinske ofenzive iz ljeta 2023. godine, južno od Velike Novosilke – do četvrtka 11. srpnja se ondje bilježio upad ruskih snaga na jug naselja Urožajne (vjerojatno cestom iz okupiranog Staromajorske na neposredno na zapadu), da bi se onda vidjelo i dizanje ruske zastave na jugu naselja. Današnje vijesti govore o ukrajinskom kompletnom napuštanju Urožajne, dok borbe i dalje traju kod naselja Makarivka oko 2 km sjevernije od okupiranog Staromajorske. Što se ostatka ukrajinskog južnog bojišta tiče, manji pomaci agresora bilježeni su tek južno od Orihiva, gdje se periodično nastoji nanovo okupirati relativno skromne prostore oslobođene tijekom ljeta 2023. godine, dok se i nadalje drže pojedini ukrajinski mostobrani na donjem toku Dnjepra, posebice oko sela Krinki. U petak 12. srpnja bilježilo se i diverzije većeg opsega kod naselja Oleški, u prostoru ruskih uporišta kod srušenog željezničkog mosta Antonivski.
Zračni napadi
Rano jutro u utorak 9. srpnja počelo je s vijestima o ukrajinskim djelovanjima većih bespilotnih letjelica nad Rusijom –u oblastima Voronjež (barem 2), Belgorod (barem 6), Kursk (barem 7), Rostov (barem njih 21) te Astrahan (barem njih 5, neki spominju i dvadesetak). Od toga se iz Rostova čulo o napadima na niz trafostanica i pojedinim požarima – dok se u Volgogradskoj oblasti govorilo o uništenju trafostanice u gradu Frolovo, požaru skladišta nafte u mjestu Kalač-na-Donu, te napadu na vojni aerodrom kod Ahtubinska u oblasti Astrahan. Sve to je dovelo i do privremene obustave zračnog prometa na aerodromima u Volgogradu i Astrahanu. Zauzvrat, tijekom popodneva opet je raketama gađana Odesa i Poltava (pogođeno „industrijsko postrojenje“).
Srijeda 10. srpnja opet je započela napadima na Odesu – jednom raketom „Iskander-M“ i s još 4 vođene rakete Kh-59/69 (3 srušene) gađana su bila lučka postrojenja, a bilježena su i dva poginula te jedan ranjenik – dok je ostatak Ukrajine bio napadnut i valom od 20 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 (navodno 14 srušeno). Uz to, bio je napadnut i grad Voznesensk u Mikolajevskoj oblasti, gdje su meta napada navodno bila skladišta kod željezničke stanice za koja su agresori tvrdili da služe skladištenju zapadne vojne opreme i streljiva. Zauzvrat, ukrajiskim bespilotnim letjelicama se gađalo niz ciljeva u Belgorodu, a moguće i u Voronješkoj oblasti – dok je navodno kamikaza-dronovima uspješno potopljeno i 15 ruskih vojnih čamaca na Dnjepru oko Hersona.
Četvrtak 11. srpnja započeo je ruskim lansiranjem dvije balističke rakete „Iskander-M“ iz oblasti Kursk na ukrajisku regiju Sumi, te 6 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz Primorsko-Ahtarska na jugoistoku (navodno sve srušene nad središnjom i zapadnom Ukrajinom). Zato se ukrajinske bespilotne letjelice te noći registriralo iznad 4 ruske oblasti – Brijansk (barem 2), te po jedna u Tambovu, Tuli i Moskvi (pogođena tvornica termokeramike u mjestu Himki sjeverozapadno od Moskve) – dok se čulo i o takvom napadu negdje na prostorima Čečenije (barem dvije eksplozije na neimenovanoj lokaciji). Tijekom dana su ruski agresori višekratno djelovali i vođenim zrakoplovnim bombama oko Kupjanska, a biležene su bile i daljnje eksplozije kod Odese, u Brovariju kod Kijeva, te kod Starokostjantiniva u regiji Hmeljnicki (vjerojatno opet napad na vojni aerodrom).
Tijekom noći od 11. na petak 12. srpnja Ukrajina je bila napadnuta s 5 krstarećih raketa Kh-101/555 ispaljenih iznad Saratova u Rusiji, te onda još i valovima od ukuno 19 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz oblasti Kursk na sjeveru te Primorsko-Ahtarska na jugoistoku (navodno 11 oboreno, iako je bilo naznaka i da je jedna od tih letjelica svojom putanjom iz Ukrajine prošla zračnim prostorom krajnjeg jugoistoka Bjelorusije prije ponovnog ulaska u Ukrajinu oko sat vremena kasnije). Glavna meta opet je bio Starokostjantiniv, a uzbune su višekratno bile oglašavane i u Kijevu – gdje je djelovala i protuzračna obrana. Vođenim zrakoplovnim bombama UMPBD-30NS bio je opet napadnut i Mirgorod kod Pokrovska u Donjeckoj oblasti (4 mrtvih i 9 ranjenih). Tijekom ranog jutra u subotu 13. srpnja Ukrajina je opet bila napadnuta s ukupno 5 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz Primorsko-Ahtarska (navodno njih 4 srušeno dok je peta letjelica prošla kroz zračni prostor Ukrajine u Bjelorusiju, te je pala oko 350 km sjevernije, nedaleko bjeloruskog grada Vicjebska). Zauzvrat se čulo o ukrajinskom napadu na prostor ruske regije Rostova. Ondje je bila pogođena trafostanica te skladište raznih vrsta goriva kod mjesta Cimljansk – što je izazvalo i ozbiljan požar. Napomenimo da je tijekom zadnjih tjedan dana bilo uništeno 5 većih skladišta goriva na prostorima Ruske Federacije uz jugoistočne granice Ukrajine – što je navodno već imalo utjecaja na vojnu opskrbu u Donjeckoj oblasti.