ILUZIJA BLAGOSTANJA

Rusima standard raste, sankcije zaobilaze, nezaposlenih nikad manje. Ali to ima i svoju cijenu

Rusko gospodarstvo je u većim problemima nego što pokazuju statistike

Proslava Nove godine u Moskvi

 Tatyana Makeyeva/Afp/Profimedia/Tatyana Makeyeva/afp/profimedia

Nakon što je Rusija 2022. napala Ukrajinu, činilo se da će gospodarstvo te zemlje zapasti u velike probleme jer su ukrajinski saveznici, predvođeni SAD-om, uveli program sankcija bez presedana.

Mnoge osobe, uključujući američku ministricu financija Janet Yellen i izaslanika EU za sankcije Davida O’Sullivana, predviđali su da će to prisiliti ruskog predsjednika Vladimira Putina da bira između rata i posrnulog gospodarstva Rusije. Ali rusko gospodarstvo oduprlo se tim predviđanjima. Zahvaljujući rekordnoj državnoj potrošnji, rusko gospodarstvo će 2023. rasti brže od globalnog gospodarstva. Dok MMF predviđa globalni gospodarski rast od tri posto, ruska vlada predviđa rast svojeg gospodarstva od 3,5 posto. Kada stignu točne brojke, ruski gospodarski rast u 2023. vjerojatno će se pokazati većim od tri posto, a Putin će se time sigurno pohvaliti u svojim govorima uoči predsjedničkih izbora na proljeće.

Međutim, ove brojke ne pokazuju ekonomsko zdravlje, već su simptomatične za pregrijavanje, piše Foreign Affairs.

Zapravo, problemi ruskog gospodarstva su takvi da je pred Putinom nemoguća trilema: mora financirati svoj rat protiv Ukrajine, održati životni standard svog stanovništva i zaštititi makroekonomsku stabilnost. Ostvarenje prvog i drugog cilja zahtijevat će veću potrošnju, što će potaknuti inflaciju, a to će spriječiti postizanje trećeg cilja. Visoki prihodi od nafte i plina, vješto financijsko upravljanje od strane ruskih vlasti i slabo provođenje zapadnih sankcija odigrali su svoju ulogu u gospodarskom rastu Rusije, ali i prikrile sve veće neravnoteže u gospodarstvu.

No neposredno pred izbore Putin vjerojatno neće spomenuti da je više od trećine rasta ruskog gospodarstva posljedica rata i da obrambene industrije bilježe dvoznamenkaste stope rasta. Civilne industrije, koje također proizvode potrepštine za front - poput obuće, odjeće i lijekova - malo zaostaju. Ruski svijetli gospodarski krajolik 2023. prikrivao je opasne kompromise koji su napravljeni radi kratkoročnih dobitaka. Čak i ako kremaljski financijaši uspiju ohladiti gospodarstvo do kraja 2024., neizbježni su veliki problemi izazvani ratom, poput nezadovoljstva zbog manjka financija u javnom zdravstvu, sve izraženije nestašica alata i opreme zbog pooštravanja režima sankcija i veliki pomaci zbog ogromnog ulaganja u obrambenu industriju. Zbog sadašnjeg će stanja buduće generacije platiti visoku cijenu, iako je to zadnja stvar o kojoj Kremlj razmišlja, piše Foreign Affairs.

Plugove u mačeve

Rat je u velikoj mjeri promijenio rusko gospodarstvo. Moskva je morala uvelike prilagoditi svoju politiku kako bi financirala rat protiv Kijeva, održala vojni aparat i policijske snage te integrirala teritorije koje je anektirala od Ukrajine. To su bili prioriteti koji su zahtijevali značajna sredstva i koji sada prijete gospodarskoj stabilnosti Rusije. 2024. će Kremlj na rat potrošiti šest posto BDP-a, odnosno više od osam posto ako uračunamo potrošnju za nacionalnu sigurnost. To je više od 3,8 posto BDP-a koliko su SAD trošile tijekom rata u Iraku, iako je još uvijek znatno manje od ogromnih iznosa koje je Sovjetski Savez trošio tijekom godina stagnacije i svoje invazije na Afganistan (golemih 18 posto BDP-a).

Prvi put u postsovjetskoj povijesti Rusije vojna je potrošnja veća i od potrošnje na socijalu koja trenutno iznosi manje od pet posto BDP-a. Okretanje prema militariziranom gospodarstvu prijetnja je društvenim i razvojnim potrebama. Četiri anektirane regije Ukrajine već su primile protuvrijednost od 18 milijardi dolara, a 2024. očekuje se da će još 5 milijardi dolara biti prebačeno iz saveznog proračuna u regionalne proračune. Nijedna druga regija u Rusiji nije dobila ovoliko novca, što je povećalo nejednakost među regijama. Umjesto da obnovi dotrajale stambene zgrade u Rusiji, Kremlj troši novac na izgradnju kuća i cesta na anektiranim područjima - koje su uništile ruske trupe tijekom invazije.

Ruska industrija doživjela je transformaciju, a obrambeni sektori sada su mnogo snažniji od civilne industrije. Poduzeća obrambenog sektora sada rade skoro na rubu svojih mogućnosti, a svaki porast potražnje vjerojatno će povećati cijene jer sektor neće biti u stanju povećati proizvodnju. Na vojni sektor otpada neproporcionalno velik iznos državne potrošnje te također odvlači radnu snagu iz civilnog sektora, što dovodi do abnormalno niske stope nezaposlenosti od 2,9 posto. Prije rata, stopa nezaposlenosti u Rusiji obično je iznosila oko četiri do pet posto. Vojni i javni sektor sada zapošljavaju 850.000 ljudi više nego krajem 2022.-2023. Invazija na Ukrajinu također je potaknula oko 500.000 Rusa da emigriraju, što je izazvalo manjak kvalificiranih stručnjaka i radnika.

U međuvremenu, diljem Rusije je porastao životni standard, a postotak Rusa koji žive ispod granice siromaštva pao je na 9,8 posto, što je najniže od 1992. No tu valja spomenuti regionalne razlike, a područja koja su poslala značajan broj svojih ljudi u rat - uključujući Altajski kraj, Republiku Altaj, Burjatiju, Čečeniju i Dagestan - zabilježila su najbrži rast prihoda u skupinama s najnižim prihodima. Za očekivati je da će se ovaj relativni porast blagostanja nastaviti kako Moskva bude isplaćivala sredstva obiteljima poginulih i ranjenih.

Sve u svemu, Kremlj se trudi održati iluziju normalnosti, pa čak i povećanja blagostanja za svoje građane. Deformacije na tržištu rada povećale su plaće u vojnoj industriji, kao i u civilnoj proizvodnji, gdje nastoje privući radnike iz dobro plaćenih vojnih tvornica. Moskva u međuvremenu uplaćuje visoke iznose vojnicima i ljudima mobiliziranima za borbu u Ukrajini, što potiče potrošnju. U isto vrijeme, zahvaljujući ponudi jeftinih kredita, vlada dijeli subvencionirane hipoteke, koje zasad štite obitelji od ekonomske stvarnosti.

Stvari često nisu onakve kakvima se čine

Vojna potrošnja s jedne, te nedostatak radne snage i povećanje plaća s druge strane, stvorilo je iluziju prosperiteta koja vjerojatno neće potrajati. Moskva sve veći nedostatak radne snage može riješiti na više načina, no svi su neugodni: može pokrenuti 24-satnu proizvodnju, poticati zapošljavanje žena i tinejdžera u profesijama u kojima inače dominiraju muškarci ili pokušati pronaći više migranata da popune sve veći broj upražnjenih radnih mjesta. Ali te mjere bi samo pogoršale situaciju.

Zbog manjka radne snage, ruske tvrtke su prisiljene isplaćivati veće plaće svojim preostalim radnicima ili većim iznosima preotimati radnike od konkurencije ili drugih sektora. Plaće su 2023. porasle više od nacionalnog prosjeka u regijama Nižnji Novgorod, Novosibirsk, Samara, Sverdlovsk i Tula, gdje se nalazi velik broj obrambenih tvrtki. Posljedica toga je da su za većim plaćama došli radnici iz drugih regija čime se pogoršao nedostatak radne snage u nevojnoj proizvodnji i povećali se troškovi poslovanja zbog povećanja plaća.

Ruska ratna ekonomija također je promijenila sastav srednje klase u Rusiji koju su dosad uglavnom činili obrazovani stručnjaci, poslovni ljudi i IT stručnjaci. Međutim, vojnici i policajci sve više postaju srednja klasa, no oni su ovisni o državi. Promjena je nastala zbog mobilizacije i širenja agencija za provođenje zakona, posebice Federalne sigurnosne službe. No ta promjena sa sobom nosi ekonomske rizike, jer obvezuje vladu da tim skupinama nastavi isplaćivati visoke iznose čak i kada je suočena s problemima s proračunom. Takve isplate su ekonomska tempirana bomba: visoke plaće izuzetno je teško smanjiti, posebno glavnom stupu Putinove vladavine - vojsci i sigurnosnim snagama.

Povećanja plaća i državnih davanja potaknuli su potrošnju u ruskom društvu. Maloprodaja je u studenom 2023. porasla za 10,5 posto unatoč inflaciji. Putinova direktiva da se osigura dostupnost robe široke potrošnje dovela je do većeg uvoza te robe, čime je obeshrabrena domaća proizvodnja - koju, pak, ne može povećati, a da ne izazove poskupljenja ili nestašice. To bi bilo opasno: Rusi već osjećaju probleme, a pritužbe na visoke cijene su na vrhu popisa pritužbi regionalnim i saveznim vlastima.

Problemi kod kuće

Rat i sadašnje isplate stanovništvu može financirati samo stabilno gospodarstvo kojemu je prioritet održavanje predvidljivih makroekonomskih uvjeta. No sve veća potrošnja na rat i subvencionirani krediti građanima i poduzećima potkopavaju tu stabilnost. Moskva je bila posebno proaktivna u izdavanju ovih zajmova i od 1. studenog 2023. te njihova ukupna vrijednost sada iznosi više od 130 milijardi dolara. To je otprilike 14 posto kreditnog portfelja u ruskom bankarskom sustavu i sedam posto BDP-a. Posebna odgovornost je sektor hipotekarnih zajmova jer ga sada pokreću programi povlaštenih zajmova koji čine čak 70 posto novih hipoteka. Ovi krediti su najtraženiji među srednjom klasom u Moskvi i Sankt Peterburgu, kao i u Krasnodarskoj oblasti.

Kako je rusko gospodarstvo postalo više usredotočeno na rat, Rusi su također postali neodrživo ovisni o isplatama vezanima uz rat. Vlada zbog moćnog lobija građevinskih poduzetnika odbija ograničiti subvencionirane hipoteke. Iako su uvjeti malo postroženi, a akontacija povećana za pet posto, program i dalje ide. Kremlj je ignorirao argumente središnje banke da ti krediti stvaraju dodatni inflacijski pritisak, naglašavaju nejednakost i narušavaju cijene nekretnina. Ove subvencionirane kredite plaćaju sve dohodovne kategorije, što znači da porezni obveznici iz radničke klase subvencioniraju hipoteke srednje klase. Više od 60 posto kredita izdano je osobama koje će na njihovu otplatu potrošiti više od polovice svojih primanja. Programima zajmova sve više pristupaju primatelji isplata povezanih s ratom. Kad bi rat prestao, bilo bi im izuzetno teško plaćati kredite, posebno uz stalni porast cijena.

Međunarodne sankcije imale su neočekivani i blagotvoran učinak na Rusiju jer su zemlju izolirale od vanjskih šokova tako što su je odsjekle od međunarodnih financijskih tržišta. Ali zbog rata i raspada odnosa sa Zapadom, Moskva je više nego ikada ovisna o nafti. Ruska vlada pretpostavlja da će 2024. dobiti gotovo 119 milijardi dolara (6,4 posto BDP-a) prihoda od nafte i plina, što je više od trećine ukupnih prihoda državne blagajne. Proračun Moskve za 2024. također pretpostavlja i prosječnu rusku cijenu nafte od oko 70 dolara po barelu, kao i da zapadne zemlje neće uspjeti smanjiti prihode Kremlja od nafte i plina. Zbog ovih je pretpostavki Rusija posebno osjetljiva na fluktuaciju cijena nafte, kao i nastojanja zapadnih zemalja da ograniče ruski izvoz.

Inflacija također postaje sve veći problem. Stopa inflacije u Rusiji već je premašila sedam posto, zbog čega je Banka Rusije bila prisiljena zadržati kamatne stope na 16 posto. Unatoč tako visokim kamatnim stopama, poduzeća i kućanstva nastavljaju se zaduživati, zbog čega se očekuje dodatni porast inflacije. To znači da se ključna stopa neće tako skoro vratiti na jednoznamenkastu vrijednost. Industrijske divove poput AvtoVAZ-a i Ruske željeznice to je potaknulo da zatraže subvencije za servisiranje svojih kredita. Izvršni direktor ruske energetske kompanije Rosneft, Igor Sečin, otišao je i korak dalje te pozvao Putina da učini nešto u pogledu odluka inače neovisne središnje banke. On Putin to nije učinio. Unatoč napadima oligarha, vlade, pa čak i Putinova ekonomskog pomoćnika Maksima Oreškina, guvernerica središnje banke Elvira Nabiulina zadržala je svoju neovisnost u donošenju odluka o monetarnoj politici. Za Kremlj, visoke kamatne stope predstavljaju problem imidža, potkopavajući Putinove tvrdnje da je rusko gospodarstvo stabilno. Naime, zdravo gospodarstvo ne treba dvoznamenkastu ključnu kreditnu stopu.

Nepredvidivost promjene, odnosno volatilnost vrijednosti rublje još je jedan dokaz makroekonomske nestabilnosti. Od 2022. moglo se dobiti između 50 i 100 rubalja za dolar. To je velikim dijelom uzrokovano time što je Moskva odbacila proračunsko pravilo prema kojem je kupovala i prodavala stranu valutu iz svog Fonda nacionalnog bogatstva kako bi nadoknadila manjkove i viškove u prihodima od nafte i plina. Ovo pravilo spriječilo je povećanje potrošnje, ali je ukinuto nakon invazije na Ukrajinu. Nakon toga je vrijednost rublje ostavljena na milost i nemilost trgovinskim tokovima. Troznamenkasti tečaj dolara ne samo da potiče inflaciju već izaziva zabrinutost javnosti.

Glavni razlog slabljenja rublje, vlasti ne mogu ukloniti, a to je potrošnja na uvoz, iako mogu kontrolirati tokove kapitala. Kako bi se tome oduprli, mogli bi ograničiti izvoz određenih proizvoda i zaprijetiti visokim kaznama kako bi prisilili trgovce na malo da ograniče marže. Takvi su koraci vjerojatni, kako uništavanje ugleda rublje ne bi dovelo do ‘dolarizacije‘ štednje poduzeća i kućanstava te daljnjeg odljeva kapitala. No, ograničavanje cijena dovest će do njihovog ubrzanog povećanja u budućnosti.

Stiže oluja?

Putin očito iskreno vjeruje da su i Rusko Carstvo i Sovjetski Savez propali uglavnom zbog lošeg financijskog upravljanja. Modernu rusku ekonomiju vode profesionalni tehnokrati koje Putin sluša. Za sada situacija izgleda kratkoročno stabilno: dostupnost juana i zlatnih rezervi znači da Moskva ne treba brinuti o financiranju vanjskog duga. Trošak zaduživanja kod kuće je porastao, a fiskalni prostor se suzio, ali predratni omjer ruskog duga i BDP-a koji je bio prilično nizak, znači da dug u nadolazećim godinama vjerojatno neće predstavljati neki rizik. Vlada bi se također mogla okrenuti domaćim tržištima kapitala kako bi osigurala financiranje državne potrošnje dok privatizira državnu imovinu, posebice dijelove vojne industrije.

Ipak, rat uzdrmava temelje ekonomske stabilnosti Rusije, što se već odražava na stupovima ekonomske politike koji su ključni za makroekonomsku stabilnost, uključujući upravljanje proračunom, slobodu protoka kapitala i - do neke mjere - neovisnost središnje banke.

Većina rana nacionalnog gospodarstva, koje je Rusije sama sebi nanijela, ne mogu se zaliječiti bez završetka rata i prekida sankcija. Strukturni problemi - posebice ovisnost o prihodima od nafte, neodrživost bez stranog, uglavnom kineskog uvoza i negativni demografski trendovi koji su pogoršani ratom - neće nestati tako skoro. Da se ti problemi riješe, bit će potrebne godine strukturnih reformi koje privlače ulaganja i popravljaju ljudski kapital. Ali Kremlj nije u stanju, a ponekad i ne želi poduzeti te korake zbog Putinove opsjednutosti političkom kontrolom.

Rusko gospodarstvo je u većim problemima nego što pokazuju statistike, a zbog skorašnjih izbora mogle bi biti donesene odluke koje bi mogle pogoršati dugoročne probleme ako Putin odluči kupiti lojalnost birača bacanjem još više novca netom prije izbora.

Pregrijavanje, koje često prethodi recesiji, sve je veća prijetnja, osobito kada se institucije bave samo ublažavanjem šokova, ne funkcioniraju ili su izbrisane zbog ratnih potreba. S obzirom da nije vjerojatno da će rat tako skoro završiti, financijski i ekonomski troškovi će rasti i vjerojatno ugristi Rusiju za nekoliko godina. Taj bi proces mogla ubrzati velika globalna recesija ili usporavanje kineskog gospodarstva, što bi teško pogodilo Rusiju zbog velike ovisnosti o prihodima od izvoza.

Već se nazire teški gospodarski mamurluk, ako se ne iznađe novi i održivi model za ekonomiju Rusije. No to je vrlo malo vjerojatno. Putinu je rat sada osnovni organizacijski princip unutarnje i vanjske politike. Napustiti rat bez nečega što Kremlj može definirati kao pobjedu, bilo bi nemoguće.

Sukob oko Ukrajine za Putina ne znači samo zadovoljavanje njegove geopolitičke ambicije, već postaje i strategija preživljavanja njegova režima. Nevolja je u tome što su njegovi politički ciljevi nekompatibilni s ekonomskima. Na kraju će od nečega morati odustati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 14:05