Ruski napad odnio je i značajnu političku žrtvu, a žestoke borbe vode se oko četiri važna mjesta

Utorak 17. siječnja ujedno je i 328. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Primicanje kraja 11. mjeseca od početka masovne invazije ruske Federacije na susjednu Ukrajinu prolazi u postupnom zatopljenju nakon desetak dana intenzivnih hladnoća, a prelazak dnevnih te noćnih temperatura iznad nule prate i padaline koje umjesto snijega prelaze u kišu. Pa ipak, zadnjih dana bilježi se i izuzetno aktivno ratovanje koje prate i već uobičajene žestoke topničke baraže uzduž praktično čitave bojišnice (ali i uzduž dobrog dijela kopnene granice Ruske Federacije i Ukrajine, u prostorima gdje su se Rusi početkom travnja povukli na vlastiti državni teritorij).

Osim na sjeveru Donbasa, gdje ukrajinske snage i dalje nastoje prići okupiranim ruskim utvrdama Svatove i Kremina, kopnena djelovanja su koncentrirana na istoku Donbasa oko Bahmuta, te južnije oko okupiranog grada Donjecka. Na sjeveru Donbasa treba naglasiti kako je zadnjih dana ukrajinskoj strani izgleda uspjelo osloboditi selo Novoselivske (oko 30 km zračne linije jugoistočno od Kupjanska, na cesti P07 prema Svatove). Time se načelno otvara širi pristup ovom prometnicom prema oko 15 km udaljenom gradu Svatove, a uspije li braniteljima zadržati ovo naselje to potencijalno daje i pristup ponešto višem terenu dalje na jugoistok, s kojeg bi se moglo dobiti sjeverni pregled nad ruskim uporištem Svatove. Zbog toga i ne čudi da se agresori već danima bjesomučno trude vratiti ovo naselje u svoje ruke.

Oko 40 km južnije nastavljaju se i borbe oko okupirane Kremine, gdje su se ukrajinske snage primakle s jugozapada, a možda i sjeverozapada. Izgleda da su ondje pristigla pojačanja ruskih padobranaca (VDV) donekle stabilizirala frontu, te se posljednjih dana čuje da su i sela Dibrova te Kuzmine (6 i 3 km jugozapadno od Kremine) ipak i dalje u ruskim rukama – iako izgleda da su ukrajinske snage itekako prisutne u šumskim prostorima toga kraja, sve do neposrednih prilaza predgrađima samog grada Kremina. Uz obranu ovog dijela fronte čuje se i nagađanja da veći dio ruskih borbenih djelovanja južno od Kremine, preko desne obale rijeke Siverski Donjec, treba gledati kao pokušaje oslabljivanja ukrajinskog pritiska na Kreminu. Dok tu nije bilo bitnih promjena bojišnice od rijeke Siverski Donjec, pa oko 15 km na jug (Bilogorivka-Verhnokamjanske-Spirne) – tu već onda dolazimo na sjeverne prilaze Soledaru i Bahmutu – gdje su i proteklih dana tekla najžešća kopnena djelovanja na čitavom bojištu.

Nastavak borbi kod Soledara

Iako je grad Soledar od petka 13. siječnja većinom u ruskim rukama, tijekom idućih dana nastavile su se borbe zapadno od tog grada u riječnoj udolini – budući su se ukrajinske snage očigledno izvukle na zapad, zauzevši položaje uz cestu T0513 sredinom padine prema višem terenu, ili još malo zapadnije s pogledom kako na spomenutu magistralu, tako i na niz sela uz cestu koja sada čine liniju bojišnice (Krasnopolivka-Silj- Blagodatne, Krasna Gora i Paraskovivka), te na sjever Bahmuta i kotlinsko naselje Pidgorodne koje je izgleda na „ničjoj zemlji“. Protekla 4 dana u tom se prostoru odbijalo intenzivne ruske napade u kojima se topništvom i vatrom težih sustava s visokog terena na zapadu gađalo agresore u nizini na istoku te ondje smještene uništene gradske krajeve osvojenog Soledara. Ukrajinska strana je to stanje opisivala kao „nastavak održavanja Soledara“, dok se s ruske strane slavilo osvajanje, uz istodobnu dnevnu provedbu po više desetaka pješačkih napada dalje na zapad. Iako se još u nedjelju 15. siječnja moglo vidjeti ukrajinske zastave na pojedinim zgradama na zapadu Soledara, jučer su Rusi uspjeli ući i u selo Silj (te ondje smještenu željezničku stanicu), iako nije jasno koliko su nakon toga bili u stanju i održati taj svoj terenski doseg pri dnu riječne doline sjeverno od Bahmuta.

Za razliku od sela Silj, gdje su se ipak pojavili geolocirani materijali ruskog napredovanja, jučer navečer su se slične tvrdnje o borbenih uspjesima agresorskog napredovanja pojavile i po pitanju ukrajinskog uporišta Klišćivka (oko 5 km od južnog ruba Bahmuta), te mjesta Vodjane oko 6 km sjeverozapadno od Donjecka – no to izgleda nije odgovaralo stvarnom stanju na terenu. Kako izgleda, Klišćivka je posljednjih dana mijenjala ruke barem nekoliko puta, a to malo te ekstremno razrušeno selo i dalje više ili manje brani prolaz ruskim snagama na jugozapad Bahmuta. Što se tiče ukupnih bojišta na kojima Rusi bjesomučno napadaju ukrajinske utvrde na sjeverozapadu, zapadu i jugozapadu okupiranog grada Donjecka – izgleda da ondje uopće nije bilo pomaka bojišnice, usprkos intenzivnim borbama na nizu točaka.

Zračni napadi i njihove žrtve

Kako se teškom pokazivala borbena situacija na bojištima, nije mnogo bolje bilo ni u energetskom sektoru Ukrajine. Iako je spomenuto lagano zatopljenje - koje će trajati i idućih dana - krenulo donekle smanjivati pritisak potrošnje na uvelike razrušene mreže za distribuciju struje – svi popravci ovog sustava pali su u vodu tijekom subote 14. siječnja. Naime, tog je dana tijekom jutra i ranog popodneva bio zabilježen i novi val ruskih zračnih napada na ukrajinsku strujnu mrežu. U barem tri vala zračnih napada bio je ispaljen prvo veći broj protuzračnih projektila sustava S-300 i S-400 u njihovom modu gađanja kopnenih ciljeva, da bi se onda napad pojačalo i krstarećim te vođenim zrakoplovnim projektilima.

Dok su jutarnji napadi izgleda iznenadili ukrajinsku protuzračnu obranu, posebice u Kijevu i Harkivu, u nastavku napada gađano je i Zaporižje, Orihiv, Odesu, ali i niz većih gradova centralne i zapadne Ukrajine. Pri tome je bilo ispaljeno oko 28 krstarećih projektila (Kh-101/Kh-555, Kh-22 i Kalibr) od kojih je navodno 18 bilo srušeno, te još barem 5 vođenih projektila Kh-59 od kojih se čulo o rušenju njih 3. Štete su bile opsežne, javljano je o ispadanju proizvodnje struje, opskrbe vodom i željezničkog prometa (Lozova, Lavov, Vinicija, elektrana Burštin u Ivano-Frankivsku) – da bi tijekom popodneva ipak pažnju javnosti okupirala tragedija pogotka stambene zgrade u Dnjepropetrovsku (Dnjepru) nadzvučnom krstarećom raketom Kh-22, lansiranom s ruskog strateškog bombardera Tu- 22M3 iz sastava ruske 52. gardijske bombarderske avijacijske pukovnije. Od oko 16 sati u subotu, 14. siječnja, pa sve do danas do 13 sati trajalo je traganje za preživjelima, ranjenima i mrtvima u ruševinama zgrade u kojoj su bila uništena 72 stana, još preko 230 ih je oštećeno – da bi od preko 1.100 stanara na kraju bilo ustanovljeno 44 mrtvih te 79 ozlijeđenih odraslih osoba i djece (što još uvijek nisu konačne brojke).

Osim ukrajinskih civila, ovaj je napad u Ukrajini imao i posebnu političku žrtvu – kontroverznog predsjedničkog savjetnika Oleksija Arestoviča. Kako je već mjesecima imao običaj, on je i te subote 14. siječnja u večernjim satima na mreži YouTube detaljnije komentirao ratno stanje u Ukrajini, da bi na pitanje o nesreći u gradu Dnjepru u javnost izašao s tezom kako je ruska raketa zgradu pogodila u padu, nakon uspješnog presretanja od strane ukrajinske protuzračne obrane. U danima koji su uslijedili ovu je tezu prihvatila ruska strana, objašnjavajući da su si Ukrajinci dakle sami krivi za žrtve, da bi se onda pritisak prenio i na inače dosta rezolutnog i oštrog savjetnika/komentatora Arestoviča – kojeg je u nedjelju 15. siječnja demantirao zapovjednik ukrajinskih Zračnih snaga, general-pukovnik Mykola Oleschuk – da bi onda njegovi politički protivnici počeli tražiti istragu iz obavještajnih redova, a onda i u ukrajinskom parlamentu prikupljati potpise za njegovu smjenu s mjesta savjetnika Ureda predsjednika Ukrajine.

Konačno, danas prije podneva, Arestovič je sam podnio ostavku na mjesto slobodnog savjetnika u Uredu Predsjednika. I dok ostaje otvoreno pitanje je li Ukrajina možda ipak uspjela nekim novim obrambenim sustavom po prvi puta stvarno presresti takvu nadzvučnu rusku raketu, pa makar i s tragičnim popratnim posljedicama – nedvojbeno je da se u toj zemlji nastavljaju ozbiljni manjkovi električne struje i kapaciteta za njeno prenošenje do potrošača. Zbog toga se širom zemlje i nadalje primjenjuju redovne i izvanredne redukcije dugog trajanja, a takvo će stanje potrajati duže ako ne bude daljnjih ruskih napada na ovu javnu infrastrukturu.

Pomoć saveznika

Već nekoliko dana je jasno da teško stanje na bojištima Ukrajine, ali i primicanje novog sastanka međunarodnih saveznika okupljenih u tzv. „Ramstein formatu“ zakazanog za petak 20. siječnja, potiču saveznike na promišljanje daljnje vojne pomoći od Ruske Federacije napadnutoj Ukrajini. Iako se na dnevnoj bazi Ukrajina i dalje uvelike brani vlastitom i zarobljenom vojnom tehnikom, dakle sredstvima sovjetskog podrijetla - još se krajem prošloga tjedna od francuskog ministra obrane Sébastiena Lecornua moglo čuti kako će obećani oklopnjaci AMX 10-RC na teren stići „u roku od dva mjeseca“.

No ta je tema tek otvorila pitanje dobave pravih zapadnih tenkova za Ukrajinu – gdje se s raznih strana radi pritisak na Njemačku da isporuči vlastite tenkove Leopard ili da barem kao njihov proizvođač dozvoli drugim državama isporuku u Ukrajinu. Dok se o tome moglo čuti iz Poljske, koja je ponudila do 14 svojih Leoparda (a za početak se izgleda računalo i na Finsku te Španjolsku) – Njemačka tu nije popustila. Iako je njihov glavni argument bio da ne žele biti prvi koji bi takvu vojnu tehniku slali u Ukrajinu, na tom se stavu nije mnogo promijenilo ni u subotu 14. siječnja – kada je Velika Britanija obećala donirati 14 svojih tenkova Challenger2 za Ukrajinu, zajedno s još oko 30 samohodnih haubica AS90, oko 100.000 granata kalibra 155 mm, te još i stotinjak lakih oklopnih vozila. Dapače, jedino što se o tome čulo iz Njemačke bile su najave podnošenja ostavke tamošnje ministrice obrane Christine Lambrecht – dok je njemačka vojna industrija objavila da bi i u slučaju odobravanja slanja tenkova iz njemačkih zaliha, za konkretnu provedbu takve odluke trebali dugi mjeseci pripreme pojedinih komada tih oružja za njihovo slanje put Ukrajine.

Ujedno se čula – pa je onda bila i službeno demantirana – navodna namjera Velike Britanije da u Ukrajinu pošalje američke borbene helikoptere AH-64 Apache, dok su se ostvarile najave o britanskom nastojanju da se u toj državi ove godine vojno obuči dodatnih 20.000 ukrajinskih vojnika. Uz to, jučer je u Ukrajinu isporučena osma po redu samohodna haubica na kotačima Zuzana iz Slovačke, zadnja iz serije kupljene ljetos – dok tek polagano počinje proizvodnja i daljnjih 16 komada ovih oružja za Ukrajinu, financirana od Danske, Njemačke i Norveške. Njemačka je počela i prebacivanje tri bitnice svog PZO sustava Patriot u Poljsku, gdje bi oni trebali biti operativno spremni u tjedan dana – dok je Berlin krenuo birati i novu osobu ministra obrane koji će državu predstavljati u petak 20. siječnja na sastanku „Ramstein skupine“ podržavatelja Ukrajine.

Nakon spomena Larsa Klingbeila iz vrha SPD ili ministra rada Hubertusa Geila te Eve Högl, povjerenice Bundestaga za pitanja Oružanih snaga, danas oko podneva je postalo jasno kako je izbor pao na Borisa Pistoriusa – dugogodišnjeg političara kojeg doduše prati glas prijatelja Ruske Federacije, gdje će se onda i bilo kakvo nacionalno oklijevanje oko isporuke tenkova brzo preliti u vode osobnih preferenci i odnosa. No, naravno, nije Pistorius jedini europski političar koji je posljednjih dana u fokus uskočio svojim sklonostima prema Ruskoj Federaciji, njihovoj politici ili ulozi u „svjetskome poretku“ – budući se zadnjih dana na te teme čulo izjave i Viktora Orbana te Zorana Milanovića, dvojice državnika koje u zadnje vrijeme jako vole opsežno citirati mediji iz Moskve.

Za to vrijeme treba zabilježiti i dodatno jačanje NATO snaga na istoku Europe. Ne samo da su u Poljsku otišli pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske zajedno sa samohodnim haubicama PzH 2000, već se u tom smjeru bilježilo i pomake američkih kopnenih postrojbi s mnogo teške tehnike. Uz to, ne bi li skratili pripremne letove i olakšali daljinski nadzor bojišta u Ukrajini, u Rumunjsku je iz Njemačke danas premješten i niz specijaliziranih NATO zrakoplova AWACS. Mimo tih vojnih pokreta bilježi se i rad Europske unije na 10. po redu paketu sankcija prema Ruskoj Federaciji, koje bi trebale biti usuglašene i donesene do 24. veljače i prve godišnjice aktualne ruske agresije na Ukrajinu.

Kako se saznaje iz dubina pregovaračkog postupka na ovu temu – ove nove sankcije trebale bi sadržavati i EU ograničenja za nuklearne industrije Rusije i Bjelorusije, zabranu većeg broja „ruskih propagandnih medija“, isključivanje dodatnih ruskih banaka iz međunarodnoga SWIFT sustava za plaćanje, kao i zabranu trgovine ruskim dijamantima. Ova usuglašavanja provodi se u svjetlu neuobičajeno tople zime koja je omogućila da su plinska skladišta širom Europe i dalje puna na preko 80 posto, dok su dnevne cijene plina na rekordno niskim razinama za ovo ratno i zimsko doba. Ujedno je započeta i isporuka usuglašene makroekonomske pomoći Ukrajini za 2023. godinu, gdje se od ukupno odvojenih 18 milijardi eura u Kijev danas otposlalo prvu ratu od 3 milijarde eura za održavanje stabilnosti ukrajinske države te financiranje njenih redovitih troškova.

A ruska strana?

Dok Zapad radi svoje, ni Ruska Federacija ne miruje. Iako se u medijima spominjalo opadanje intenziteta njihove topničke vatre na bojištima – nije bilo jasno je li to zbog manjka streljiva, problema u njegovoj dopremi bliže bojištu ili zbog štednje tog kritičkog resursa u sklopu priprema za nadolazeće ofenzive. A pripreme za nadolazeća ruska vojna djelovanja vidljive su i na nizu drugih područja. Predsjednik Vladimir Putin itekako nastoji pokrenuti rusku vojnu industriju u ratnom smjeru, a rješava se i pitanje pribavljanja te obuke dodatnog ljudstva za buduće vojne operacije.

Kao prvo, u sklopu plana povećanja brojčanog sastava Oružanih snaga Ruske Federacije na ukupno 1,5 milijuna pripadnika, službena Moskva je krenula na dizanje opće maksimalne dobi za regrutaciju – od dosadašnjih 27 na 30 godina. Iako se ujedno pričalo o podizanju minimalne dobi s 18 na 21 godinu, ta će mjera izgleda biti bitno sporija u provedbi – tako da će u prvo vrijeme efekt više biti vidljiv u povećanju kvote starijih ljudi za pozivanje. Osim toga, svima se planira i osigurati „mogućnost stupanja u vojnu službu po ugovoru od prvog dana prijma“, što opet jača prikupljanje ljudstva i za rat u Ukrajini – dok se i za starije od 30 godina, ako nemaju vojnu specijalnost, predviđa provedba vojne obuke više u stilu „da se nađe“.

Ujedno se planira regulirati dvostruko brojenje staža za sve mobilizirane, ugovorne vojnike i dragovoljce tijekom razdoblja njihova sudjelovanja u „specijalnoj operaciji“ u Ukrajini, kako je to svježe odobrio Kabinet ministara Rusije. No, uz te mjere jačanja strukture i broja kadrova, danas se čulo ponešto detaljnije i o planiranim ruskim dopunama ustroja Oružanih snaga Ruske Federacije u periodu od 2023. do 2026. godine. Naime, predstojećem širenju NATO saveza na Švedsku i Finsku, kao i velikom pražnjenju vojnih resursa postrojbi Zapadnog vojnog okruga, trebalo bi doskočiti ustanovljavanjem dva nova vojna okruga (navodno nazvanih „Moskovski“ i „Lenjingradski“, iako je Lenjingrad od 1991. Sankt Peterburg), te novog vojnog korpusa u Kareliji nasuprot Finske (sastavljenog od tri motorizirane streljačke divizije u Kopnenim snagama i dvije desantno-jurišne divizije u Zračno-desantnim snagama).

Uz to, spominjalo se još i formacijsko jačanje snaga na teritoriju „novih subjekata Ruske Federacije“ – dakle, na nedavno anektiranim prostorima Ukrajine – jednako kao i o preustroju sedam postojećih motostreljačkih brigada u Zapadnom, Središnjem te Istočnom vojnom okrugu i Sjevernoj floti u motostreljačke divizije. I dok takve najave još ostaju predmetom budućih aktivnosti i promatranja, već se ovih dana vidi intenziviranje vojne suradnje Rusije i njoj susjedne Bjelorusije – što može biti tek nizom vojnih vježbi, ili bi se ipak moglo raditi i o postupnom postavljanju temelja i za neka nova napadajna djelovanja tih država prema Ukrajini. Konkretno, dok se u Bjelorusiji aktualno broji oko 11.000 ruskih vojnika raznih specijalnosti – što je teško pratiti na dnevnoj bazi radi učestalih pomaka i rotacija – s jučerašnjim danom, 16. siječnja, počele su ondje i velike letačko-taktičke vježbe ratnih zrakoplovstava Rusije i Bjelorusije centrirane na zračnu bazu Luninki (regija Brest, 50 kilometara od ukrajinske regije Rivne).

Formalno je glavni cilj ovih aktivnosti „povećanje operativne interoperabilnosti tijekom zajedničkog izvršavanja trenažnih i borbenih zadaća”, a predviđeno je o zajedničko uvježbavanje "provođenja zračnog izviđanja, patroliranja duž granice, zračne potpore skupini postrojbi, taktičkog desanta, kao i dopreme robe i evakuacije ranjenika”. Naravno, ukrajinska strana i njihovi zapadni saveznici sva ta djelovanja precizno gledaju na dnevnoj bazi, tražeći naznake dodatne opasnosti ili mogućeg prerastanja vojnih vježbi u nešto bitno ozbiljnije – iako polagano postaje teško zamisliti išta s konvencionalnim vojnim sredstvima, a da već nije u tijeku na ratištima Ukrajine.

Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize