Prije početka građanskog rata Sirija je imala gotovo 24 milijuna stanovnika, ali sada ih ondje živi približno 17 milijuna. Velika većina od 87 posto su muslimani, 5,5 posto ima kršćana (uglavnom armenski katolici i članovi Grčke pravoslavne crkve), a tri posto su Druzi.
Gledano još detaljnije, tri četvrtine stanovnika su sunitski muslimani, njih deset posto su alaviti koji se smatraju šijitskim muslimanima, ali mnogi muslimani ih smatraju hereticima. Naime, alaviti, poput kršćana, vjeruju da je Bog jedan u tri oblika kao što vjeruju i u seobu duša, što nema veze s islamskim učenjem. Iako malobrojni, oni su dulje od pola stoljeća vladali Sirijom jer je dinastija al-Asad alavitska. Tu su još i Druzi. Oni prakticiraju posebnu religiju koja se odvojila od šijitskog islama u 11. stoljeću. Moderni Druzi sebe ne smatraju muslimanima. Oni su strogi monoteisti i vjeruju u seobu duša.
Hajat Tahrir al-Šam
Slična podjela postoji i u vojnom smislu. Hajat Tahrir al-Šam najvažnija je od skupina koje su svrgnule Bašara al-Asada. To su salafisti koji su u prošlosti uglavnom bili članovi al-Qa‘ide, znači sljedbenici Osame bin Ladena. Mnogi selefije su radikalni islamisti i pristaše političke ideologije koja se temelji na doslovnom tumačenju Kur‘ana te smatraju da je džihad njihova sveta dužnost. Ali, HTŠ još nije pokazao želju da džihad preseli izvan Sirije, a lider te grupacije Abu Mohamed al-Golani, koji je sada počeo koristiti svoje pravo ime Ahmed al-Šara, nedavno je obećao toleranciju prema različitim vjerskim skupinama i zajednicama u Siriji.
Sirijska vlada spasa
Hajat Tahrir al-Šam stvorio je Sirijsku vladu spasa (PSU), političko krilo organizacije, koja je djelovala kao alternativna islamistička vlada u pokrajinama Idlib, Latakija i gradu Hama. Šef PSU-a Mohamed al-Bašir preuzeo je mjesto premijera nakon Asadova bijega te je najavio novi Ustav i upravna tijela u Siriji.
Međutim, brojne salafističke skupine, koje su imale odlučujuću ulogu u rušenju Asadova režima, istodobno su neprijatelji s Kurdima. Osim toga, te skupine uživaju potporu Turske za koju je kurdsko pitanje vrlo osjetljivo: tamo Kurdi čine do 20 posto stanovništva, a više od 40 godina Kurdistanska radnička stranka vodi gerilski rat protiv turske vlasti. Posljednjih dana Kurdi su već izgubili Deir ez-Zor i Manbij, a sljedeća na redu mogla bi biti Raka, jedan od najvažnijih sirijskih gradova.
Sirijska nacionalna armija
Kurdski je neprijatelj i Sirijska nacionalna armija (SNA), oružana koalicija koja je stvorena 2017. uz potporu Turske, a za razliku od HTŠ-a, oni su sekularisti. Snage SNA suprotstavile su se ne samo Asadu, nego su pomagale i Turskoj u uspostavi "sigurne zone" u Siriji te sudjelovale u borbama sa Sirijskim demokratskim snagama.
Sirijske demokratske snage
Kurdi čine oko deset posto stanovništva (oko 1,7 milijuna ljudi), a na sjeveroistoku i u nekoliko regija na sjeveru Sirije čak i većinu stanovništva. Na početku građanskog rata 2011. godine formirali su postrojbe samoobrane, a 2015. ujedinili su se s drugim lokalnim skupinama u organizaciju nazvanu Sirijske demokratske snage (SDF). Upravo su Kurdi i njihovi saveznici iz SDF-a dali odlučujući doprinos pobjedi nad Islamskom državom od 2015. do 2019., a naoružavale su ih i opskrbljivale u najvećoj mjeri Sjedinjene Države.
Godine 2016. proglasili su Autonomnu upravu sjeverne i istočne Sirije - kurdski politički entitet koji nije bio pod kontrolom Bašara al-Asada i koji je izgrađen na izravnoj demokraciji i uključivosti. U svakodnevnom životu autonomija se često naziva Rožava, što na kurdskom znači "zapad", i označava zapadni (sirijski) Kurdistan.
Slobodna sirijska vojska
Tu je i Slobodna sirijska vojska (SFA), skupina koju je 2011. formiralo vojno osoblje koje je dezertiralo iz Asadove vojske i u to vrijeme polagala je pravo na status glavne sekularne oporbene snage u zemlji. Većina članova SFA su suniti, ali uključuje frakcije sastavljene od Kurda, sirijskih Turkmena, Palestinaca, Libijaca i Druza. Njihovo je vodstvo osuđivalo religijski ekstremizam i u svoje redove primalo samo one umjerenih stavova. U 2015. godini postigli su značajne uspjehe u južnoj pokrajini Dara‘a i tada su ih podržavali SAD, EU, pa čak i Saudijska Arabija. No, do 2018. SFA je izgubila gotovo sve svoje teritorije i danas su marginalna oružana skupina.
Turska
Posljednji, ali nipošto nevažan sudionik u Siriji je Turska. Turski je glavni cilj bio spriječiti stvaranje kurdske paradržave na svojim granicama jer bi to zakompliciralo ionako teške odnose vlade Recepa Tayyipa Erdoğana s 15 do 20 milijuna Kurda koji žive u Turskoj. Zato su mnoge antiasadovske oružane skupine, među kojima dominiraju islamističke, bile smještene na teritorijima koje je okupirala Turska koja ih je opskrbljivala, a članovima dijelila plaće. S tih su područja Sirije krenuli u ofenzivu koja je dovela do svrgavanja Asada.
Da zbrka bude potpuna, u južnoj Siriji žive Druzi, a sada je dio države pod okupacijom Izraela. Uz to, u nekim manjim oblastima vladaju ostaci Islamske države.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....