‘Sjedili smo u pizzeriji, a onda je grunulo! Ona je jedina ostala sjediti, blijeda kao voštana svijeća...‘

Ukrajinska spisateljica Viktorija Amelina prošle je jeseni užurbano pretraživala dvorište kolege književnika u sjeveroistočnoj Ukrajini. Kopala je kako bi pronašla dnevnik pisca za djecu Volodimira Vakulenka. On je obično pisao neobične, duboko empatične pjesme za djecu, no njegov dnevnik bio je o životu pod ruskom okupacijom.

U jednom trenu pomislila je da neće uspjeti pronaći dnevnik, zbog čega se jako zabrinula.

"U tom trenutku, razmišljajući o svim ukrajinskim rukopisima koji su izgubljeni tijekom prošlih stoljeća, osjetila sam kako mi se vrti u glavi. A ovo bi mogao biti još jedan", rekla je Amelina u jednom intervjuu za NPR.

U eseju za ukrajinski P.E.N. centar Amelina je napisala da je carska i sovjetska Rusija dugo potiskivala ukrajinsku kulturu. Opisala je kako su 1930-ih Sovjeti ubijali ukrajinske pisce i intelektualce, uništavajući njihove rukopise i konfiscirajući književne časopise koji su objavljivali njihova djela.

"Otkako je Rusija izvršila potpunu invaziju na Ukrajinu, osjećam se kao da se sve to događa iznova", rekla je Amelina, jer upravo to se dogodilo Volodimiru Vakulenku, kojega su okupacijske ruske snage odvele iz kuće i ubile.

Šest mjeseci nakon što je uspjela pronaći Vakulenkov dnevnik, Viktorija Amelina poginula je pokušavajući dokumentirati ratne zločine. Preminula je od ozljeda koje je zadobila nakon što je 27. lipnja ruski projektil pogodio pizzeriju u Kramatorsku. Imala je 37 godina.

Viktorija Amelina rođena je u zapadnom ukrajinskom gradu Lavovu. Studirala je informatiku i radila u IT-ju prije nego što je postala spisateljica. Pisala je romane, poeziju, dječje priče i eseje te bila višestruko nagrađivana. Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, ugostila je prognane Ukrajince u Lavovu i dostavljala humanitarnu pomoć. Ali, htjela je učiniti više. Prisjetila se šetnje svojim rodnim gradom, gdje je odvjetnik za ljudska prava Raphael Lemkin nekoć studirao, godinama prije nego što je skovao termin genocid.

"Vidjela sam ploču posvećenu njemu i to me natjeralo da zastanem i pomislim da možda mogu učiniti nešto više od premještanja kutija s humanitarnom pomoći", rekla je za NPR. Odlučila se školovati za istraživačicu ratnih zločina i pridružila se Truth Hounds, ukrajinskoj organizaciji koja od 2014. dokumentira takve zločine.

Amelina je prošle jeseni otputovala u istočni grad Izjum, nedugo nakon što su ga ukrajinske snage oslobodile. U Kapitolivki, selu blizu Izjuma, roditelji pisca Vakulenka čekali su vijesti o tome gdje se nalazi nakon što je nestao 24. ožujka 2022. godine.

Vakulenko nije krio svoj prezir prema Rusiji. Godine 2018. u intervjuu je pozvao Ukrajince da se oslobode ruskog utjecaja. "Proživio sam Sovjetski Savez i mrzio sam ga svim srcem", rekao je. "Ne trebaju nam oni ni njihove matrjoške. Moramo ponovno izgraditi vlastitu kulturu."

Nakon što su Rusi početkom ožujka 2022. okupirali Kapitolivku, Vakulenko je počeo zapisivati sve čemu je svjedočio u malu bilježnicu. Manje od mjesec dana poslije ruske snage upale su u njegov dom i izvukle ga iz kuće. Dan prije toga Vakulenko je uspio bilježnicu zamotati u plastične vrećice i zakopati u svome dvorištu.

Amelina je stigla u Kapitolivku potkraj prošle godine kako bi intervjuirala stanovnike za Truth Hounds i razgovarala s Vakulenkovim roditeljima. Rekla im je da je Vakulenka upoznala na književnim festivalima u istočnoj Ukrajini, gdje je naglas čitao svoju poeziju djeci u blizini bojišnice.

Tada joj je njegov otac rekao za dnevnik. "Na kraju smo ga našli ispod trešnje", rekla je Amelina. "To je bio vrlo emotivan trenutak. Dnevnik je kratak, napravljen nabrzinu, ali to je bilo posljednje djelo ukrajinskog pisca kojeg su ubili Rusi", dodala je.

Stranice dnevnika bile su vlažne nakon što je mjesecima bio u zemlji. Uz dopuštenje njegove obitelji, Amelina je bilježnicu odnijela u književni muzej u Harkivu. Tamošnji su je konzervatori obnovili.

Amelina je ispričala i prepričala Vakulenkovu priču, rekavši da se Rusiji ne smije dopustiti da se ponovno izvuče s ubijanjem ukrajinskih pisaca, kao što je to učinila u sovjetskim čistkama 1930-ih. Vakulenko je u svibnju posthumno dobio posebnu nagradu Međunarodne udruge izdavača. Amelina ju je u njegovo ime preuzela na svečanosti u norveškom Lillehammeru i odnijela njegovim roditeljima.

Viktorija Amelina nedavno je dobila jednogodišnji boravak u Parizu za ukrajinske književnike. Planirala se preseliti onamo ove jeseni s 12-godišnjim sinom i završiti svoju najnoviju knjigu koju je opisala kao "dnevnik desetak žena, uključujući i mene, koje istjeruju pravdu".

Potkraj prošloga mjeseca vratila se u Kapitolivku s grupom pisaca, kolumbijskim romanopiscem Héctorom Abadom Faciolinceom i novinarkom Catalinom Gómez.

Skupina je 27. lipnja otišla u Kramatorsk u istočnoj Ukrajini. Grad je udaljen oko sat vremena vožnje od aktivne linije bojišnice i glavno je središte za humanitarne radnike i novinare. U popularnoj pizzeriji u gradu naručili su piće i nakratko sjeli da se odmore. A onda se, 15-ak minuta kasnije, dogodila eksplozija. Svi su bili oboreni na tlo. Abad, koji je bio lakše ozlijeđen, rekao je da je, kada se prašina razišla, Amelina jedina sjedila u svojoj stolici, "blijeda kao voštana svijeća".

"Nije se micala. Mnogo puta uzviknula sam njezino ime da vidim hoće li reagirati. Nije se probudila", rekla je Gomez. Viktorija Amelina umrla je 1. srpnja, na dan kada je trebao biti 51. rođendan Volodimira Vakulenka. Amelina je bila 13. žrtva ruskoga raketnog napada na pizzeriju u Kramatorsku.