ZABORAVLJENA POVIJEST

Slaba točka imperijalne politike krije se unutar ruskih granica: Strepi li Putin od kosovskog scenarija?

Putin je vrlo bijesan i ogorčen što Ukrajina ne želi prihvatiti ruski imperijalni nadzor

Vladimir Putin

 Aleksey Nikolskyi/Sputnik/Profimedia/Aleksey Nikolskyi/sputnik/profimedia

U pozadini Putinove invazije bile su povijest i geopolitika Rusije i Ukrajine koje su u veljači 2022. zaskočile nespremne zapadnjake. Naravno, s iznimkom Amerike i Velike Britanije, koje su vrlo uspješno “pročitale” Putinovu imperijalnu logiku, piše Slobodna Dalmacija.

Tu je logiku najbolje objasnio ruski politolog i bivši obavještajac Dimitri Trenin. Trenin tvrdi kako Rusija teško može napustiti tradicionalni ruski imperijalizam, koji se temelji na autokratskoj svevlasti jednog čovjeka i na policiji i vojsci koje pod nadzorom drže moguće nezadovoljnike. Takve su zamisli na djelu i danas, temelj su današnjega ratnog putinizma, iza kojeg je činjenica da je Rusija od 1991. vrlo teško prihvaćala postojanje suverene i samostalne Ukrajine.

I sve to usprkos činjenici što je u sklopu dogovora oko transfera sovjetskog atomskog oružja iz Ukrajine posebnim Trilateralnim ugovorom između SAD-a, Rusije i Ukrajine 14. siječnja 1994. obećala da će jamčiti ukrajinske granice. Uz to, Budimpeštanskom deklaracijom od 5. prosinca 1994. Rusija je sa SAD-om i Velikom Britanijom Ukrajini obećala sigurnost i teritorijalnu cjelovitost.

Tri sporazuma. Uzaludna...

U pozadini svega bila je želja američkog predsjednika Billa Clintona da političkim ustupcima pomogne ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu. Clinton se bojao i da bi ukrajinsko nuklearno oružje moglo završiti na crnom tržištu. Stoga je u pregovorima s Ukrajinom, koja je, slično kao i Rusija, patila od postsovjetskoga kolapsa, Clinton posegnuo u vrlo duboke američke džepove i službeni Kijev politički “pogurao” s otprilike 1,35 milijardi dolara u današnjem novcu.

U čitavoj priči Clintonovo držanje bilo je ključno jer su Ukrajinci namjeravali zadržati dio nuklearnog arsenala i atomske rakete okrenuti prema Sankt Peterburgu i Moskvi. Nakon zakulisne američke prijetnje kako će ostati bez potpore zapadnih saveznika i gotovo odmah biti u ratu s Rusijom, Ukrajina se u potpunosti odrekla atomskog oružja. Zanimljivo je što su britanska vlada, ali i neki ukrajinski ministri u razdoblju do 1994. inzistirali na vezanoj trgovini po kojoj bi Ukrajina za odricanje od atomskog naoružanja dobila članstvo u NATO-u. To nije prošlo.

Iako su u Moskvi 1991. očekivali unutarnji sukob i raspad Ukrajine, strah od obnove ruske imperijalne vlasti povezivao je Ukrajince, koji su se suočili s ruskom težnjom da na Krimu zadrže uporište za rusku Crnomorsku flotu. Ukrajina je odbila ruski prijedlog o zajedničkoj upravi nad ključnim vojnim uporištem Sevastopoljem te je pristala Rusiji na Krimu iznajmiti samo vojna postrojenja, ali ne i teritorij, što jasno govori kako Ukrajinci nikako nisu htjeli ponovno postati moskovski protektorat.

Nakon svega, Rusija je 31. svibnja 1997. Sporazumom o suradnji i partnerstvu ponovno priznala nepovredivost granica Ukrajine i odrekla se potpore ruskom separatizmu u toj zemlji. Uzalud.

Esej iz srpnja 2021.

U svom eseju objavljenom 12. srpnja 2021. na internetskim stranicama predsjednika Rusije, Vladimir Putin je, iako nije povjesničar, Ukrajince proglasio isključivo Malorusima čija je jedina težnja kroz povijest bila da se oslobode poljsko-litvanske i austrijske vlasti i pridruže se Rusiji. Iako je Ukrajina međunarodno priznata država koja je jedna od sljedbenica, skupa s Rusijom i Bjelorusijom, srednjovjekovne Velike kneževine Kijev, ona iz perspektive Kremlja ne postoji. Kraj priče.

Pri tome Putinu i znatnom dijelu ruskog vrha, ali i ruske javnosti, nije važno što je Rusija posljednjih trideset godina službeno priznala Ukrajinu, pa i njezino pravo da ima europske i NATO ambicije.

To pravo potvrdili su i sami Ukrajinci svojim referendumom o neovisnosti 1. prosinca 1991., na kojem je više od 90 posto Ukrajinaca iz svih regija zemlje podržalo suverenost i samostalnost svoje zemlje.

Kako je nedavno u Financial Timesu napisala američka povjesničarka međunarodnih odnosa Mary E. Sarotte, koja je detaljno proučila deklasificirane američke dokumente iz razdoblja nakon 1991., Putin je vrlo bijesan i ogorčen što Ukrajina ne želi prihvatiti ruski imperijalni nadzor. Ne želeći priznati da Ukrajina kao država ima svoju posebnu političku i nacionalnu volju, Vladimir Putin danas inzistira kako su njegove invazije na Ukrajinu posljedica zakulisne zavjere Amerike i NATO-a protiv Rusije. Njegovo temeljno stajalište je kako se Rusija 1990. odrekla svojih pobjedničkih prava iz 1945. i omogućila ujedinjenje Njemačke, a zauzvrat dobila obvezujuće obećanje SAD-a i Europe kako se NATO neće širiti na istok. Što se, tvrde u Moskvi, nije poštovalo.

Sramota u Čečeniji

Naravno, onda kao i danas, u čitavoj priči važan je novac jer je Njemačka 1990. posegnula u svoj duboki džep i s otprilike 15 milijardi eura u današnjem novcu financirala troškove povlačenja sovjetske vojske iz Njemačke.

Tri godine poslije, Njemačka je, gledajući rastući politički nered i nasilje u Moskvi, još jedanput posegnula u svoj džep i s dodatnih milijardu dolara “pogurala” povlačenje više od 300 tisuća sovjetskih vojnika sa svojega teritorija.

Tih godina Rusija je i od Amerike dobila otprilike 8,6 milijardi dolara u današnjem novcu, od G7 skupine najrazvijenijih zemalja dodatnih 14 milijardi dolara te iz drugih izvora, uključujući Međunarodni monetarni fond, otprilike 50 milijardi dolara. Realnu političko-diplomatsku i stratešku pozadinu ovakve financijske potpore posrnuloj Rusiji najslikovitije je izrazio tadašnji britanski premijer John Mayor, koji je američkom predsjedniku Billu Clintonu otvoreno rekao: “Dok zbrajamo vojne i civilne žrtve Putinove invazije na Ukrajinu i razmatramo mogući politički razvoj u budućnosti, iza ugla nas u zasjedi čeka zaboravljena povijest Rusije.”

Naime, ruski predsjednik Boris Jeljcin je u I. čečenski rat 1994. poslao slabo pripremljene mobilizirane mladiće čiji je moral bio vrlo nizak i koji su stradavali u uličnim borbama u glavnome gradu Čečenije Groznome, ali i lovu na pobunjene čečenske gorštake.

Taj je rat za ruski vrh bio potpuna katastrofa jer je Jeljcin 27. svibnja 1996. morao pristati na primirje s vlastitom pokrajinom. Iako je Vladimir Putin na koncu vatrom i mačem ugušio ovu pobunu, podatak kako Čečenija ima površinu od samo 12.300 četvornih kilometara i samo 1,2 milijuna stanovnika potiče na razmišljanje. Naime, današnjim je promatračima teško, primjerice, zamisliti situaciju ruskog poraza od malene Estonije koja ima otprilike isti broj stanovnika kao Čečenija, ali je teritorijem trostruko veća.

Dodatnu sol na ranu ruskim imperijalnim snovima dodalo je nezadovoljstvo u ruskoj republici Tatarstan, koja je smještena na strateškoj rijeci Volgi i s kojom je Jeljcin bio prisiljen 1993. potpisati poseban ugovor o suradnji. Ako se ima na umu da je Tatarstan s teritorijem od 67.800 četvornih kilometara nešto veći od Hrvatske, ali stanovništvom oko 3,8 milijuna nešto manji, ta činjenica zvuči zapanjujuće. U povijesnom smislu ova je situacija posebno znakovita zbog toga što Tatarstan predstavlja jedno od prvih imperijalnih osvajanja ruskog cara iz 16. stoljeća Ivana IV. Groznog.

Kad se zna sve ovo, treba imati na umu da se iza kulisa Putinove moći i danas krije povijesna činjenica koju je 1998. najslikovitije izrazio ruski ministar vanjskih poslova Igor Ivanov riječima: “Mi u Rusiji imamo puno područja kao što je Kosovo”, zbog čega je Rusija odbijala prihvatiti secesiju te bivše srbijanske pokrajine.

Zato bi u slučaju Putinova neuspjeha ili čak poraza u Ukrajini, mnoge promatrače mogla iznenaditi repriza krvavoga ruskog građanskog rata vođenog od 1918. do 1921. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 19:42