RIM - Film koji će premijerno biti prikazan tek danas već je uzburkao slovensko-talijanske odnose: neke reakcije podsjećaju na ona vunena vremena kada su studenti mogli zaglaviti zbog nepodobnoga diplomskog filma a i ovaj put je riječ o diplomskom filmu Žige Virca na ljubljanskoj Akademiji za glazbu, radio, film i televiziju.
Sol na rane
Sporan je već i naslov: Trst je naš . A još je spornije što je njegova radnja smještena u 2010.Posrijedi je, sudeći po traileru, groteskna persiflaža kako ratnih igara, tako i nacionalnih mitova. Treba ga vidjeti cijeloga, naravno, ali publika će prvu priliku imati tek večeras u 20 sati u Kosovelovu domu u Sežani.
Na neviđeno (u doslovnom smislu te riječi) razjarila se Unija Istrana kojoj predsjeda Massimiliano Lacota (nije mu lako, prezime mu je slovensko, znači Glad, a on zastupa interese prognanih Talijana). Za Lacotu je opaka provokacija i sam film, i njegov naslov (koji podsjeća na geslo kojim su se titovske postrojbe vodile pri okupaciji Trsta ), a i odabir Sežane za premijeru.
Nije riječ o šali inače se ne bi javio osobno talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini koji je, javlja Ansa, zaprepašten odlukom slovenske Kinematografske akademije da financira film 'Trst je naš' i odlukom državne televizije da ga emitira . I dodaje šef talijanske diplomacije: Za nekoliko dana slavit ćemo dvadesetgodišnjicu pada Berlinskog zida i nitko sebi ne bi smio dopustiti šaliti se krvlju i patnjama koje je Evropa dramatično iskusila. Film sipa novu sol na rane koje bismo se svi morali potruditi zatvarati a ne otvarati.
Ministar izvan pameti
Da ne bismo otvarali rane, prešutjet ćemo ovom prilikom od čijih su bandi patili dalmatinski građani 1941-1943 (Frattini još nije bio rođen, u talijanskim školama nije mogao učiti o tome).
Osim toga, mi ne prešućujemo etničko čišćenje Talijana iz dijela Istre, Rijeke i Zadra 1944-1945, ali sam u 20 godina samo u jednoj talijanskoj knjizi pronašao nešto više o etničkom čišćenju Slovenaca i Hrvata s talijanskog teritorija 1919-1943.
Izvan pameti je, međutim, kada Berlusconijev ministar uzima sebi za pravo određivati čemu će se tko smijati u drugim zemljama. Ništa bolje od smijeha ne egzorcizira užas. Talijan Benigni je dobio Oscara suzbijajući smijehom užasnu tjeskobu koncentracionih logora. U nas se moglo smijati nad Brešanovim Maršalom a talijanski ministar, u stilu subnorovskog ideologa, vitla indignacijom nad satirom koja se, nota bene, nije okomila na talijanstvo Trsta, nego na mitologizaciju partizanskih vrednota.