'ŠPIJUN CIA-E OTKRIO MI JE NAJBOLJU PIZZU U LONDONU, KOJE NEMA U GRADSKIM VODIČIMA' Vlasnik pizzerie tvrdi da on pronalazi vas, a ne obrnuto...

Večeras, dok ćete privoditi vikend kraju uz omiljenu seriju i šalicu toplog napitka, za jedan londonski podrum večer će tek počinjati.

Jer, nedjelja navečer jedna je od najboljih u pizzeriji Ciro’s Pomodoro u najljepšem dijelu grada, na pola puta između robne kuće Harrods i muzeja Victoria & Albert.

Taj ugostiteljski objekt jedno je od onih mjesta koja nisu spomenuta u gradskim vodičima i brošurama hotelskih conciergea. Ciro’s Pomodoro jednostavno vam se mora dogoditi. Njegov vlasnik tvrdi da on pronalazi vas, a ne obrnuto. Mene je pronašao jedne nedjelje kad me Tony Schiena, bivši špijun CIA-e, koji danas obučava antiterorističke postrojbe diljem svijeta, nagovorio da mu se nakon intervjua za Jutarnji list pridružim na pizzi s njegovim društvom. Umjesto neobavezne večere koju sam očekivala, dočekao me stol možda najzanimljivijeg društva u gradu, sastavljen od pravnika za ljudska prava, novinara i umirovljenih generala.

Stalni gosti

Kako se večer pretvarala u noć, tako se nevelika podrumska prostorija koju čini Ciro’s iz pizzerije pretvorila u scenu na kojoj su nas zabavljali vješti imitator Elvisa i vrckaste Ruskinje koje su plesale uz njegov ritam.

'Sve se mijenja, Ciro’s ostaje!', rekao je pravnik iz društva, koji se upravo vratio iz jedne afričke zemlje pa je slavio ono što je doživljavao kao jedini poznati kutak svemira. Doista, dok se vode ratovi i krize, a države mijenjaju vodstva i atmosferu, Ciro’s ostaje nepromijenjen. Njegov vlasnik mi pokazuje na djevojku koja je treća generacija stalnih gošća - Ciro’s je plesao i s njezinom majkom i bakom. Ciro’s je možda jedino mjesto u kojem se ovih dana ne govori o politici. Živa glazba - nedjeljom je to latino s arapskim štihom - ne dopušta opširne teme, stoga je bolje kloniti se Brexita i Sirije, Trumpa i Le Pen.

Dok se u svijetu na katu iznad raspravlja o tome ostaje li Britanija 'otok sam za sebe' i hoće li nas liderski trokut Trump-Putin-Erdoğan uvesti u novi svjetski poredak ili nešto gore, u podrumu ples ne staje. U prepunoj prostoriji večeras je šaroliko društvo, toliko da predstavlja London u malom. Za jednim stolom društvo bliskoistočnih princeza uživa u u anonimnosti pa su njihove suknje večeras osobito kratke, a make-up izazovan.

Odmah pokraj su trojica prijatelja iz Izraela, s čijih vratova vise zlatni lanci s privjeskom Davidove zvijezde. Tu su i dvije lijepe Ruskinje kojima je netko upravo poslao dvije čaše šampanjca. Dva francuska para. Društvo mladih Saudijaca. Talijani koji svojom glasnom konverzacijom privlače poglede kada god glazba zatraži minutu pauze. Stol veselih Engleskinja već na trećoj boci Chiantija i vremešni bračni par iz susjedstva koji upravo dovršava večeru. Ima nešto utješno u činjenici da su svi na jednome mjestu, objedinjeni dobrom voljom. U nedjelju navečer oni prkose večernjim vijestima čiji svijet prijeti nacionalizmom i neslaganjem.

Novi London

Tek sada vidim da sam u krivu kada opisujem novi London. Kad me pitaju o atmosferi u gradu, u vremenu kada se Britanija odvaja od EU, dajem sliku čiji mozaik kreiram u parlamentu, s političkih presica i novinarskih debata. Pa im govorim o neizvjesnosti i Članku 50. i ekonomskoj stabilnosti, citirajući kolumniste i ekonomiste, fataliste i pesimiste. No, u stvarnosti, slika grada lišena teških pojmova jednaka je onoj koju poznajem otprije. London se budi sa šalicom kave nad svježim primjerkom Timesa, budi se pod jednoličnim zibanjem podzemne i kurtoaznog brbljanja s kolegama. Ulice su uvijek pune ljudi - crnih, bijelih, ozbiljnih, smiješnih, s turbanima i čudnim bradama, s cilindrima i štiklama s potpisom, ljudi koji žure ili motre, nalaze ili traže. U metropoli nacije kojoj je presudio populizam teško je pronaći očite znakove prijetnje koju on predstavlja. Možda i zato što je njegova upotreba toliko svrsishodna da je koristimo za sve što nam se ne sviđa. Kao i konkretniji - i opasniji - pojam koji povlači za sobom: nacionalizam.

Aktualna logika izgleda ovako: svijet je zahvatio dijalog populista koji raspiruju patriotizam, što rezultira širenjem nacionalizma. No, ovo je vrlo pojednostavljeno 'Twitter viđenje' stvari.

Problem protiv kojega se trebamo boriti nije populizam, nego površnost.

Za početak, u kićenju pojmova čije značenje ne razumijemo. Još je George Orwell upozorio da ne valja miješati patriotizam i nacionalizam.

'Patriotizam je predanost određenom mjestu i načinu života za koje netko vjeruje da je najbolje na svijetu, ali nema želje nametnuti ga drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj prirodi obrambeni, i u vojnom i u kulturološkom smislu. Nacionalizam je, s druge strane, neodvojiv od želje za vlašću. Cilj je svakog nacionalista osigurati više moći i prestiža, ne za sebe, nego za naciju u kojoj je odabrao utopiti svoju individualnost', napisao je u svome sjajnom eseju o nacionalizmu.

Trump i prekidač

London nije samo Ciro’s nedjeljom. London je i mnogo ekskluzivniji 5 Hertford Street u Mayfairu ponedjeljkom gdje se nakon posla nalaze imućni bankari i ekscentrični aristokrati, uspješni novinari i slavni glumci.

Za jednim od barova ovog najprestižnijeg od londonskih klubova nema odmaka od aktualnosti.

Jesse, njujorški TV novinar s londonskom adresom, izvan sebe je od straha jer vjeruje da je Donald Trump na pragu da okine prekidač koji će zaratiti svijet. Keith, pravnik, boji se Rusa, a David, bankar, propasti Cityja. Novinarka Nadine doživljava Brexit kao apokalipsu, a PR-ovka Margot kuka nad sudbinom Francuske u rukama Marine Le Pen. Svaki od njih razbacuje se krilaticama prijetnje. Poslije ću shvatiti da ih veže jednaki zajednički nazivnik - djeca su globalizacije, vječiti putnici, bez doma, stoga im patriotizam ostaje izvan radara.

Potezi nacija ili njihovih lidera, čiji je izvor zaštita vlastitog života, običaja i vrijednosti, užurbano etiketiraju kao nacionalizam, ne dajući im priliku da pokažu plemenitije porive. Da je bilježiti upute globalnih paranoika, London bi odjednom bio grad netrpeljivosti, napetosti, rasizma, neslaganja, sumnjičavosti. Na tren su me uspjeli uvjeriti. Srećom da sam ih morala ranije napustiti kako bih preuzela sina. Na svježem zraku, nepopustljiv u svojoj kozmopolitskoj dinamici koja svima daje šansu ako dolaze s dobrim namjerama, zatekao me - London. Onaj London uživo, plemenit, velikodušan, s ljudima koji zajedno žive, slave i snivaju.