SPLIĆANIN O ŽIVOTU NAKON KARANTENE U KINESKOM ŽARIŠTU 'Svi smo dobili aplikaciju koja nam otkriva jesmo li zdravi i kuda se smijemo kretati'

Zabrinut sam za majku i brata, a s druge strane sam i optimističan jer sam imepresioniran mjerama koje je Hrvatska poduzela u obrani od pandemije i, s obzirom na moje kinesko iskustvo, uvjeren sam da ćete je uspješno prevladati.

Ovim riječima obratio se Slobodnoj Dalmaciji Splićanin Dario Kabaš koji već dvije godine živi u kineskom gradu Hefei u pokrajini Anhui koja graniči s Wuhanom, epicentrom novoga koronavirusa.

Imao je, kaže, potrebu da nam se obrati jer svakodnevno prati vijesti iz domovine.

- Jedino sam se svo vrijeme čudio zašto ste vi u Europi toliko ignorirali ozbiljnost situacije u Kini, a sada, koliko vidim, primjenjujete sličan recept za zaustavljanje širenja virusa. Meni je tada mater govorila da dođem doma, ali nisam htio jer sam se bojao da ne donesem virus - govori Dario.

Tamošnja karantena potrajala je mjesec i pol dana, u Wuhanu je trajalo duže.

- Bili smo u šoku, gotovo preko noći smo ostali u kućama, zatvorile su se škole i fakulteti, kao i sav javni život. Mogli smo svaki drugi dan izići po namirnice i to samo jedan član kućanstva. Ovdje je svaka stambena četvrt ograđena i svatko od stanara ima elektronički ključ ograde - priča nam 28-godišnji Dario.

Da, i svi su nosili maske, ali Kinezi još od epidemije SARS-a, podsjeća Dario, svake sezone nose maske.

- Sada, kada se polako sve otvara, a uvjeren sam da ćete se i vi morati strpjeti jedno mjesec i po dana, možemo izlaziti, ali još smo vrlo oprezni. Ljudi su ovdje dobili aplikaciju na mobitele koja govori jesu li zdravi ili ne. Ako je zelena, zdravi su i mogu ući u barove, kina, trgovačke centre... Ako je crvena, znači da su pod temperaturom. Inače je sve otvoreno, ali ne radi punog kapaciteta. Ipak se još pazi na rastojanje, ali i ovakav režim je pravo olakšanje nakon stroge karantene - govori Kobaš.

Privatni album

Dario Kabaš s djecom koju podučava engleski

Naš sugovornik u Hefeiu podučava engleski jezik. A na upit kako je došao u Kinu, doznajemo nevjerojatnu priču.

- Tata mi je umro kad sam imao 15 godina, pohađao sam srednju zdravstvenu školu. Nedugo nakon toga mama mi je doživjela prometnu nesreću nakon koje je bila nepokretna godinu dana, a imam i brata s downovim sindromom. Trčao sam od škole do kuće, prošao sam užasno naporno i stresno razdoblje, inače sam bio odlikaš. Kako smo bili u dosta teškoj financijskoj situaciji, ja sam umjesto upisa u četvrti razred odlučio potražiti posao - objašnjava Dario.

Prvo je otišao u Slovačku. Radio je na tvorničkoj traci, a zatim je otišao Dansku gdje je radio u luna parku. Potom je bio u Amsterdamu, zarađivao je kao barmen, a onda je našao posao u Velikoj Britaniji u jednoj bolnici.

- Tamo sam doznao da Kinezi dosta plaćaju poduku iz engleskog jezika, te sam se prijavio preko jedne firme kao izvorni govornik i evo me. Sada ovdje dosta dobro zarađujem, redovio dio šaljem obitelji. A život je u odnosu na naše prilike jako jeftin. Recimo, ručak u elitnom restoranu stoji oko 20 kuna, pola litre coca-cole tri kune, ne znam, kutija cigareta od sedam do 15 kuna...

Dario nam poručuje da nema panike, da se strpimo i slušamo upute.

- To i materi svaki dan govorim. Sve će bit u redu, kaže za Slobodnu Dalmaciju.