PRIJETI IM ČERNOBILSKI SCENARIJ

SPREMIŠTE ZA NUKLEARNI OTPAD Izuzmemo li Hirošimu i Nagasaki, nikoga Amerikanci nisu više 'darivali' izvorom bolesti i smrti kao Maršalove otoke

 
 Profimedia

Pet tisuća milja zapadno od Los Angelesa, na dalekoj pučini bijelog koraljnog pijeska u Tihom oceanu, masivna, stara betonska kupola ubada u oko i strši u krajoliku kao s razglednice.

U arhipelagu Maršalovih Otoka, na otočiću Runit, taj betonski grob krije više od tri milijuna kubičnih metara američkog radioaktivnog smeća i tla, uključujući goleme smrtonosne količine plutonija. Nigdje drugdje u svijetu, izuzme li se Hirošimu i Nagasaki, SAD nije nikoga tako velikodušno darivao izvorom bolesti i smrti, ostacima programa atomskog testiranja iz hladnog rata: tom bi se plemenitom isijavajućom materijom dalo napuniti više od 35 olimpijskih bazena.

Kupola

Između 1946. i 1958. Sjedinjene Države detonirale su 67 nuklearnih bombi na Maršalovim Otocima, protjeravši pritom tisuće mirnog domorodačkog stanovništva iz svojih domova. Malo im je bilo što su radijacijom zagadili ogromne površine ovog djevičanskog pejzaža, pa su pod betonsku kupolu na atolu Enewetaku donijeli i 130 tona autohtonog američkog radioaktivnog tla, kojega su se željeli riješiti nakon izvedenih atomskih pokusa u Nevadi. Povrh svega, na Maršalovim Otocima izveli su tijekom šezdesetih i više od desetak testova najopasnijega biološkog oružja, superbakterija stvorenih u vojnim laboratorijima.

Sad je golemi betonski lijes, kojega mještani nazivaju “grobnicom”, u opasnosti da se potpuno raspadne uslijed dizanja razine mora i klimatskih promjena, te svoj plemeniti sadržaj podijeli s okolnim morskim i zemaljskim svijetom. Erozija već dugo rastače betonske zidove, a paučina njegovih pukotina danomice se širi, zazivajući hitnu intervenciju i spas. Prvaci Maršalovih Otoka lobirali su američku vladu za pomoć, ali su njezini dužnosnici to odbili, smatrajući da se kupola nalazi na njihovoj zemlji, pa je i odgovornost maršalske vlade.

“Mi to nismo gradili, a ni smeće unutra nije naše, nego vaše”, uzvratila im je u rujnu predsjednica Republike Maršalovi Otoci Hilda Heine. Golemi betonski grob za mnoge je Maršalce, pa i nju, simbol golemoga žrtvovanja njihove domovine za sigurnost SAD-a, ali i još većih neispunjenih obećanja koja su zauzvrat dobili. S njome stav dijele i mnogi Amerikanci.

Profimedia

Zarazne bolesti

Zadnjih je mjeseci izvještajni tim Los Angeles Timesa i Diplomatske škole novinarstva sa Sveučilišta Columbia obavio pet terenskih istraživanja na Maršalovu Otočju. Tamo su dokumentirali opsežno izbjeljivanje koralja, uginuća riba i cvjetanja algi, kao i velike epidemije zaraznih bolesti, poput najveće zabilježene epidemije dengue groznice u zemlji. Pronašli su narodne pjevače koji su izgubili glas zbog raka štitnjače i proveli ostatke života u Arkansasu, Washingtonu i Oregonu, gdje su deseci tisuća domorodaca Maršalovih Otoka emigrirali kako bi izbjegli siromaštvo i neizvjesnu budućnost.

Pregledom tisuća dokumenata, te intervjuima s američkim i otočnim službenicima, zaključeno je kako je američka vlada krila ključne podatke o sadržaju kupole i programu testiranja oružja prije nego što su dvije zemlje potpisale sporazum 1986. godine, kojim je američka vlada oslobođena od svake odgovornosti.

Vlasti SAD-a, primjerice, nisu obavijestile ljude s atola Enewetak, gdje se nalazi lokacija otpada, da su u njihovu arhipelagu proveli i desetak testova biološkog oružja, uključujući eksperimente s aerosolnom bakterijom namijenjenom ubijanju neprijateljskih trupa. Nisu ih desetljećima informirali ni da je betonska školjka odlagališta napukla i da curi.

Dodatni alarm cijeloj situaciji pridodala je stručna dimenzija istraživanja koja je pokazala da razina radioaktivnog zračenja u Enewetaku i još nekim dijelovima Maršalovih Otoka ozbiljno konkurira vrijednostima zabilježenim u Černobilu i Fukushimi. Ta otkrića mogla bi liderima Maršalovih Otoka dati svježu municiju da sruše ugovor iz 1986. godine, te pritisnu SAD da poštuju imovinske i zdravstvene obligacije koje im je naložio međunarodni sud. Tribunal koji su dvije zemlje zajednički osnovale 1988., zaključio je, naime, da bi Washington Maršalovim Otocima trebao platiti 2,3 milijarde dolara odštetnih zahtjeva, ali Kongres i američki sudovi su to bahato odbili, isplativši dosad tek četiri milijuna dolara.

Pravdaju se kako su već imali troškove veće od 600 milijuna dolara za preseljenja, rehabilitaciju i zdravstvenu zaštitu u zajednicama pogođenim nuklearnim ispitivanjima, a da je ta brojka zahvaljujući inflaciji realno premašila milijardu dolara. Kina je u zadnje vrijeme sve zainteresiranija za Maršalove Otoke i druge pacifičke otočne države, pa je tek njihovo zbližavanje s Kinom alarmiralo američke vođe. Ostanu li bahati i samoživi, ubrzo će ih zamijeniti novi strateški partner.

Profimedia

Arsenal

Američkim dužnosnicima sredinom četrdesetih godina ovo oceansko prostranstvo veličine 750.000 četvornih kilometara činilo se gotovo savršenim mjestom za testiranje rastućeg atomskog arsenala samo zato što je bilo dovoljno daleko od njihovih domova. Ne samo tlo, nego su i ovdašnji ljudi preko noći postali živi zamorci u igrama velikih sila: nakon atomske eksplozije nerijetko su ih iznova naseljavali na otok detonacije, poput stanovnika atola Rongelap.

Deset godina kasnije, 17 od 19 djece mlađe od 10 godina na otoku je razvilo poremećaje rasta štitnjače, a jedno je dijete umrlo od leukemije. Sjedinjene Države su detonirale čak 35 bombi na Maršalovim Otocima u samo 112 dana 1958. godine. Osim nuklearnim, otoci su bili zasipani i termonuklearnim oružjem, uključujući test “Castle Bravo”, nove hidrogenske bombe, gdje su znanstvenici podcijenili štetnost i razmjere širenja opasnog materijala nakon detonacije.

Četrdeset godina nakon što je sagrađena, kupola koju zovu Grob sve je derutnija i poroznija, i u svojoj unutrašnjosti i na pročelju. A već netom nakon što je sedamdesetih dovršena, zimska plima je bila isprala više od 120 kubika radioaktivnog otpada jer nije dobro konstruirana, pa joj je dograđivano betonsko predsoblje. More u njezinoj blizini na obalu sve češće zna izbaciti gomile mrtvih riba, a područja crvenih koraljnih grebena oko atola Bikini iz godine u godinu sve su mrtvija. Ako se pod utjecajem klimatskih promjena i plima “Cactus Dome”, kako su je krstili Amerikanci, ubrzo posve raspadne, svi će njegovi radioaktivni sadržaji rutinski iscuriti u lagunu i ocean.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 18:43