„Ova vijest treba alarmirati Zapad i susjede Srbije", pisao je nedavno njemački list Die Welt. A to što bi, prema pisanju tog lista, trebalo uznemiriti sve i argumentirati naslov koji je glasio „Sprema li Srbija novi rat na Balkanu?" bilo je ovo: „Srbija kupuje 20.000 iranskih dronova tipa Shahed-136", piše Deutsche Welle.
No, u svom pozivanju Zapada na akciju i alarmiranju srbijanskih susjeda, od kojih tek BiH nije članica NATO-a, dok je Kosovo praktički pod njegovom zaštitom, napravljen je tek jedan propust: navodna kupovina iranskih dronova objavljena je prvobitno na X-u (bivšem Twitteru) Teror Alarma, stranice koja sama za sebe navodi da je vodeći svjetski portal u produkciji „vijesti i pogleda generiranih umjetnom inteligencijom".
Nije ovo međutim prvi put da se u njemačkim medijima Srbija spominje kao „Unruhestifter" (potpirivačica nemira), kako je to konkretno formulirano u spomenutom tekstu.
Upit DW-a upućen Predsjedništvu Srbije da prokomentira pisanje nekih njemačkih medija ostao je bez odgovora, ali je zato promptno stigla reakcija na spomenuti tekst, od srbijanske veleposlanice u Berlinu Snežane Janković: „Ne, Srbija se ne sprema za rat, već za budućnost“, napisala je ona u demantiju objavljenom također u Die Weltu. Srbija se, kako je napisala, između ostalog u budućnosti sprema za izložbu Expo u Beogradu 2027.
Janković nije propustila podsjetiti kako je „srpsko Ministarstvo obrane odbacilo optužbe o kupovini dronova iz Irana".
Od širenja lažnih vijesti Die Welt se do pisanja ovog teksta nije ogradio, niti ispričao čitateljima. A ono što je također propustio učiniti je sljedeće: pisati na temelju činjenica.
„Srbija brine o svojoj sigurnosti"
Onih činjenica koje pak u Beogradu ni ne skrivaju, a koje rečeno riječima veleposlanice Janković glase ovako: “Srbija brine o svojoj sigurnosti i modernizira svoju vojsku, kao i mnoge druge europske zemlje, ali isključivo u obrambene svrhe". Ili kako je to tijekom posjete Sajmu naoružanja u Abu Dabiju u veljači ove godine rekao predsjednik Aleksandar Vučić, Srbija s dodatnim ulaganjima, koja nisu obuhvaćena budžetom za 2023. godinu, izdvaja oko 2,3 posto bruto nacionalnog proizvoda u te svrhe, ali će „kako je krenulo, morati povećati i na tri".
Činjenica je da je Srbija u „modernizaciju svoje vojske" krenula još prije početka ruske agresije na Ukrajinu. Činjenica je također da to, kako ističe veleposlanica, čine i druge europske zemlje. Ali ne samo europske, već i svjetske. Prema podacima Instituta za mirovna istraživanja SIPRI u 2022. godini globalna svjetska vojna potrošnja dosegla je vrhunac, a europske zemlje su zabilježile najveći porast potrošnje za naoružanje od kraja Hladnog rata.
Zašto se naoružava Srbija?
No, što je to specifično kada je riječ o srbijanskom naoružavanju, odnosno koji su razlozi za to?
„Na prvom mjestu je proces modernizacije naoružanja oružanih snaga, pošto srpsko naoružanje datira iz vremena bivše Jugoslavije i nije adekvatno globalnom sigurnosnom okruženju i tehnološkoj transformaciji", kaže dr. Vuk Vuksanović, viši istraživač Beogradskog centra za sigurnosnu politiku (BCBP) i suradnik LSE IDEAS, vanjskopolitičkog think tanka pri Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti (LSE). Upravo zbog ovih razloga vojni analitičar iz Beograda Aleksandar Radić govori o tome da se „Srbija mora modernizirati". „Vojno neutralna zemlja mora biti samodovoljna u svakom pogledu kada se radi o njezinoj obrani za razliku od okruženja Srbije koje je u NATO (osim BiH) i koje ima kolektivni mehanizam obrane i zato može preispitati neke potrebe“, smatra Radić.
U Sarajevu međutim imaju sasvim drugačiju procjenu: „Po mom mišljenju modernizacija Vojske Srbije je samo paravan za kreiranje vojne sile koja će u perspektivi omogućiti projekciju sile u ovoj regiji od strane Ruske Federacije kada se jednom rat u Ukrajini završi“, kaže vojni analitičar Nedžad Ahatović.
Naoružavanje kao instrument vanjske politike
Ono u čemu se pak slažu i sarajevski i beogradski analitičari je da Srbija, kako to kaže Vuksanović, „proces naoružavanja koristi kao instrument vanjske politike gdje Srbija vjeruje da tako može dobiti bolju nagodbu po regionalnim sporovima, kao što je status Kosova, može bolje balansirati između velikih sila, ali i izgraditi bolje odnose sa zemljama koje je opskrbljuju naoružanjem".
Istovremeno, kako kaže vojni analitičar Radić, Aleksandar Vučić za domaće javno mnijenje stvara sliku o snažnoj državi.
Predsjednik Vučić je početkom srpnja, obrazlažući odluku o uvođenju moratorija na izvoz streljiva i bilo kakvog oružja i oruđa iz Srbije, rekao da je „nužno da sve bude pripremljeno u slučaju agresije na Republiku Srbiju".
Potpuno istu argumentaciju za pojačano naoružavanje koristi i BiH: „Bosna i Hercegovina je prinuđena da se naoruža kako bi se zaštitila", kaže ministar obrane te zemlje Zukan Helez za DW.
I Srbija i BiH se dakle, prema izjavama službenih osoba, naoružavaju da bi se - obranile.
(Ne)poštivanje Sporazuma o kontroli naoružanja
U tom kontekstu se nedvojbeno postavlja pitanje što se dogodilo sa Sporazumom o subregionalnoj kontroli naoružanja, koji je potpisan 1996. godine, a koji je proizašao iz Daytonskog mirovnog sporazuma. BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora su se tim sporazumom obvezale na „uspostavu mjera za regionalnu stabilizaciju i kontrolu naoružanja" s ciljem uspostave povjerenja i izbjegavanja utrke u naoružanju u regiji.
Svi borbeni tenkovi, oklopna borbena vozila, topništvo, borbeni avioni i jurišni helikopteri, na osnovu Sporazuma, podliježu brojčanim ograničenjima za svaku potpisnicu. Do 2015. godine Sporazum je bio pod okriljem OSCE-a, nakon toga prelazi u vlasništvo država potpisnica.
„Sporazum se ne poštuje", kaže za DW ministar obrane BiH. On navodi kako je „BiH bila jedina potpisnica koja ga je poštivala".
Iz Ministarstva obrane Srbije, unatoč brojnim pokušajima, do zaključenja ovog teksta nismo dobili odgovor na upit DW-a.
Bh. ministar obrane Helez kaže kako je BiH upozoravala međunarodnu zajednicu na njegovo nepoštivanje. „Nažalost nije bilo nikakve reakcije od međunarodne zajednice“, kaže on.
U OSCE-u se pak neslužbeno može saznati kako su ponosni na ovaj Sporazum i njegovo provođenje. U službenom odgovoru u sjedištu OSCE-a u Beču navode da je ta organizacija, nakon što je Sporazum prešao u vlasništvo država, nastavila pružati podršku njegovoj implementaciji, te da države potpisnice redovito na godišnjim sastancima razmjenjuju vojne informacije, „kao i sve informacije o novim sustavima naoružanja koji su uvedeni u njihove oružane snage i potpadaju pod odredbe Sporazuma."
U Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu saznajemo da Njemačka kao članica Kontakt grupe prati ovaj proces, te da sporazum „sadrži dogovor o ograničenju kategorija teškog naoružanja kao i jednostrano deklariranih, dobrovoljnih gornjih ograničenja broja vojnika, koji se godinama poštuju".
I neovisni analitičari u Srbiji i BiH u razgovoru za DW ocjenjuju da sve zemlje potpisnice poštuju Sporazum. Nedžad Ahatović iz Sarajeva međutim kaže da se on poštuje u kvantitativnom, ali ne i kvalitativnom smislu: "Niti jedna zemlja Balkana, pa ni Srbija nije prekoračila dozvoljene brojke, ali je prvenstveno Srbija nabavila visoku vojnu tehnologiju i suvremena oružana sredstva s kojim remeti strateški balans sile u regiji", kaže on.
Problem je u retorici
„Problem nije u samom sporazumu, niti u mehanizmima njegove primjene. Problem je u političkoj retorici političara u regiji, najviše u Srbiji i Hrvatskoj, koji vjeruju i dalje da ako vi pljunete u pravcu susjeda dobivate poene u svom javnom mnijenju. Ta retorika je razlog zašto govorimo o regionalnoj utrci u naoružanju, a ne o prirodnom procesu zamjene zastarjelog naoružanja novim naoružanjem", kaže Vuksanović viši istraživač Beogradskog centra za sigurnosnu politiku.
Retorika? Na nju se pozvala i srbijanska veleposlanica u Berlinu u svom demantiju na pisanje lista Die Welt. Ona piše da je „podmetanje o hegemonističkim ambicijama Srbije narativ iz kojeg se pojedinci ne žele povući još od devedesetih“.
Međutim upravo su devedesete problem zbog kojeg u BiH strahuju od naoružavanja Beograda: „Srbija nažalost nije napustila politiku da silom rješava sva otvorena pitanja sa susjedima", smatra vojni analitičar iz Sarajeva Ahatović.
Na Balkanu ne žele biti ruski pijuni
Jesu li stoga opravdani strahovi o mogućem oružanom konfliktu? I tu odgovori najčešće ovise od toga iz koje zemlje dolazi sugovornik:
„To ovisi u prvom redu od Vladimira Vladimiroviča Putina koji zahvaljujući politici koju u regiji nameće i provodi Srbija na čelu s predsjednikom Vučićem predstavlja stvarnog gospodara rata i mira", kaže Ahatović.
Rusiji je, ako želi napraviti problem Zapadu, smatra Vuksanović, potrebna pomoć lokalnih elita, a lokalne elite ne žele biti žrtvovane kao pijuni Kremlja. „Oni žele koristiti Moskvu da ucjenjuju Zapad i da se promoviraju pred svojim glasačima, ali ne žele biti topovsko meso“, kaže Vuksanović.
Beogradski vojni analitičar Radić, koji je pak kritičan kada je riječ o tome kako Srbija predstavlja u javnosti modernizaciju svojih oružanih snaga i kako ona izgleda u stvarnosti, kaže: „Zbog raskoraka između aktivnosti na modernizaciji i stvarnog stanja popune Vojske Srbije cijenim da nitko nije ugrožen agresivnim medijskim tonom priča o jačanju vojne moći Srbije. Pitanje je i kako u aktualnim okolnostima kada je Srbija okružena NATO-om i ima međunarodne snage na Kosovu da se razmatra bilo koji realan scenarij osim rata protiv NATO-a - to su pokušali 1999. godine i na kraju smo prinuđeni da povučemo vojsku s Kosova".
Samoubilački potez
Za Vuksanovića stoga nema dvojbi. On smatra da bi svako pokretanje sukoba bio samoubilački čin: „Zapad bi sigurno intervenirao na bilo koga tko bi pokušao remetiti status quo".
A na Zapadu, barem u njemačkom Ministarstvu obrane, o tome maksimalna suzdržanost. „Pisanje medija primamo k znanju. Kao što je uobičajeno ne komentiramo ih", odgovorio je Arslan Deichsel, glasnogovornik Ministarstva obrane Njemačke na upit DW-a za komentarom o pisanju njemačkih medija o mogućem oružanom sukobu u regiji.
U Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu pak za Srbiju diplomatski kažu da u okviru Berlinskog procesa „kao najveća zemlja u regiji igra veliku ulogu", te manje diplomatski da „mora ispuniti tu odgovornost, posebno u dijalogu s Kosovom koji vodi EU, i jasno se obvezati na provedbu Ohridskog sporazuma".
Aktualni razvoj situacije u BiH pak, kako saznajemo, u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova, promatraju s „velikom zabrinutošću", posebno „secesionističku retoriku Milorada Dodika". „Ona nije samo opasnost za Ustav zemlje, već i za stabilnost cijele regije", navode u Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu, piše Deutsche Welle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....