Za nešto više od dvije godine u glavnom gradu Srbije trebao bi se organizirati Expo 2027, manifestacija koju srpski predsjednik vidi kao krunu svoje vladavine.
Unatoč imenu, to nije ona velika Svjetska izložba, Exposition universelle, koja je Parizu podarila Eiffelov toranj, San Franciscu Palaču lijepih umjetnosti, Briselu Atomium, a Rimu, iako neodržana, čarobni EUR. "Prava" svjetska izložba organizira se svakih pet godina, a ovogodišnja će u japansku Osaku privući 28 milijuna posjetitelja.
Beogradu je pripao "mali Expo", specijalizirana tematska izložba koja pada između dviju svjetskih. Koliko god se Vučić u svojim pompozno-patetičnim nastupima trudio beogradski Expo prikazati kao najveći događaj na planetu u 2027., stvarnost ne potvrđuje te megalomanske tlapnje. Veličinu i značaj specijaliziranih izložbi malog Expoa možda najbolje oslikava činjenica da je čak tri puta održana u bugarskom Plovdivu: 1981., 1985. i 1991. Za razliku od prave svjetske izložbe koja traje pola godine, nema prostornog ograničenja, a zemlje sudionice mogu same graditi svoje paviljone, specijalizirana je vremenski ograničena na tri mjeseca, površinom na 25 hektara, a sve izložbene prostore osigurava domaćin. Za usporedbu, ovogodišnji pravi Expo u Osaki prostirat će se na 155 Ha, a sljedeći, u saudijskom Rijadu 2030., na čak 600!
Specijalizirane izložbe uvijek su tematske. Srbi su planirali beogradsku posvetiti onome za što vjeruju da rade najbolje na svijetu: sportu i glazbi.
Beogradska čaršija, lokalna varijanta špice, posprdno je naziva "Expo s AliExpressa" jer "nije onaj pravi". Pravi ili ne, okrenut će velike novce: službena cijena održavanja izložbe, prema navodima njezina tajništva, iznosi 1,29 milijardi eura.
Za taj iznos mogla bi se izraditi čak tri Pelješka mosta ili stotinjak kilometara autocesta, koje se u Srbiji ubrzano grade čak i ondje gdje po klasičnim parametrima nema ni prometnog ni ekonomskog opravdanja. No režim tako pokušava stvoriti strateška partnerstva dajući poslove tvrtkama i državama od kojih očekuje političku podršku. Infrastrukturu u Srbiji grade Kinezi, Azerbejdžanci i američki Bechtel, isti onaj koji je u Sanaderovo vrijeme radio autocestu A1.
PROČITAJTE VIŠE Tko to ruši Vučića?
Milijarda i tri stotine milijuna planiranih ulaganja u beogradski Expo obuhvaća samo direktne troškove. Kada se tome dodaju oni koji se formalno ne računaju u izložbu, ali su s njom povezani, od asfaltiranja postojećih gradskih ulica i izgradnje novih cesta, vodovoda i kanalizacije, preko šminkanja fasada, poticaja za nove hotele i kupnju novih vlakova, autobusa, trolejbusa, tramvaja i brodova na Savi, do telekomunikacijske infrastrukture i tko zna čega sve još, dolazi se do čak 17 milijardi eura direktnih i indirektnih investicija! Za usporedbu, planirani trošak šestomjesečne svjetske izložbe Expo 2030 u Rijadu je osam milijardi.
U Vučićevoj burazerskoj Srbiji uobičajeno je i gotovo normalno da se cijene netransparentno i bezobzirno nadograđuju i povećavaju "povećanjem troškova" i "neplaniranim i dodatnim radovima". Rekonstrukcija željezničkoga kolodvora u Novom Sadu, onoga čije je rušenje ubilo 15 ljudi, prvotno je bila ugovorena za 3,5 milijuna eura, no nadležni te sada već bivši i optuženi ministar Goran Vesić izjavio je da je na kraju plaćeno cijelih 15,8 milijuna! Nešto više od 112 km transverzale koja spaja dvije autoceste već izgrađene pravcem sjever-jug ugovoreno je (s Bechtelom) za 900 milijuna, no do sada je Srbija već isplatila preko 1,6 milijardi eura, a radovi još nisu završeni.
Građevinski inženjer Danijel Dašić navodi da je rekonstrukcija 108 km pruge od Novog Sada do granice s Mađarskom kineskim izvođačima debelo preplaćena. "Cijena izgradnje potpuno nove pruge na ravničarskom terenu bila bi četiri do pet milijuna po kilometru, a Srbija je za rekonstrukciju i modernizaciju plaćala po deset milijuna", navodi on. Ogroman dio tog novca odlazi lokalnim podizvođačima, često u struci nepoznatim tvrtkama bez prošlosti i referenci, u vlasništvu sumnjivih likova povezanih s vladajućim strukturama.
Ovakvih je primjera bezbroj. Građevinari i ekonomisti kažu da je u Srbiji uobičajeno i "normalno" napuhivanje cijena. Ugovoreni i tenderima predviđeni iznosi u konačnici se udvostruče, a znaju narasti i do nevjerojatnih 400 posto prvotne vrijednosti. Tako bi 17 milijardi eura koje se sada navode kao ukupni troškovi izložbe moglo narasti na 35, pa i 50 milijardi. Sav taj javni novac zasigurno bi završio u rukama biznismena koje je okupio, kontrolira i drži u šaci Aleksandar Vučić.
Dok je bezidejna oporba od početka naprednjačke vlasti 2012. naricala nad vlastitom sudbom kletom i obećavala boljitak kad dođe na vlast - ne objašnjavajući kako - dotle je svedržitelj Srbije stvarao i povezivao mrežu suradnika, poduzeća, organizacija i struktura. Zajednički cilj: što dulji ostanak na vlasti uz što manje kontrole, da bi se povlaštenim sudionicima osigurala što veća zarada.
Paradigma vučićevštine je "Beograd na vodi": rušenje postojeće željezničke, industrijske i stambene infrastrukture između Starog mosta i Gazele, gdje su maskirane bande istjerivale stanare dok je policija odbijala intervenirati, te kasnija frenetična izgradnja koju su navodno financirali netransparentni arapski investitori. No izložba 2027. prijeti zasjeniti taj do sada najskuplji burazerski projekt.
PROČITAJTE VIŠE ‘Vučić će otići jedino silom, Porfirije mu drži ljestve, a znate li gdje danas živi Ana Brnabić? Strašno...‘
Za provođenje "posla stoljeća" Vučić je iskoristio apsolutnu većinu u skupštini i donio zakone kojima se Expo proglašava projektom od nacionalnog interesa. Još krajem 2023. donesen je Zakon o posebnim postupcima radi realizacije međunarodne specijalizirane izložbe, lex specijalis kojim su ozakonjene javne nabave bez tendera, direktnom pogodbom. Mnoge procedure su pojednostavljene ili izbjegnute. Vrhunac bahatosti, koju ni tromjesečni prosvjedi nisu uzdrmali, donošenje je propisa po kojima se omogućuje korištenje objekata bez uporabne dozvole i tehničkog pregleda. I to nakon pada novosadske nadstrešnice do kojeg je došlo upravo zbog nepoštovanja propisa i procedura!
Nadalje, izvlaštenje se ima provoditi "po ubrzanoj proceduri", bez mogućnosti odlaganja izvršenja ako "postoji državni interes i potreba za hitnošću". A u projektu koji je osmislio sam veliki vlastodržac, a provodi ga financijski mag, ministar financija i vjerojatno jedini Vučićev čovjek od apsolutnog povjerenja Siniša Mali, sve je hitno i sve je u državnom interesu.
Pod egidom "ulaganja u Expo" država Srbija platit će ogromne novce bez prave procedure, netransparentno i jaranski. Da bi se tih 17 ili 35 ili 50 milijardi podijelilo u uskom krugu Vučićevih poslušnih biznismena nužna su dva uvjeta: da predsjednik do 2027. zadrži (apsolutnu) vlast i da nemiri i neredi u Srbiji ne dovedu do otkazivanja izložbe. Uviđajući da događanja na ulicama to mogu dovesti u pitanje, predsjednik i njegovi biznismeni postaju vidno nervozni.
"Ja sam za Aleka [Vučića] vezan poslovnim interesima, ne ideologijom ili ljubavlju. Prije njega bio sam mali gospodarstvenik i domet mi je bio dobar stan, dobar auto, dobro ljetovanje, dobro zimovanje i nešto ušteđevine", komentirao mi je prije nekoliko dana dugogodišnji znanac, suvlasnik u velikoj građevinskoj firmi s godišnjim prometom većim od deset milijuna eura: "Expo je šansa, ako se izgradi sve što je planirano, mnogi će se moći preseliti u Monako ili na Floridu i ne raditi više ništa do kraja života. I sad da nam to pokvare ovi balavci! Naravno da ću braniti [režim], ali nitko nam ne daje nikakav znak. A ako sad ne padne, kad Expo bude gotov, što se mene tiče, [Vučić] može emigrirati, otići na robiju, pa i ubiti se, nije me briga. Ali prvo da završimo ovaj posao."
Mnogi slični čekaju znak, instrukcije, poziv - koji ne dolaze. Slabost, kako samog Vučića tako i cijelog sustava, najednom je očita: godinama je sve počivalo na sili, bilo samo prijetnji ili i njezinom ostvarenju. Huligani svih vrsta i na svim razinama znali su da su nedodirljivi i nekažnjivi te su terorom mogli i smjeli ostvariti štogod režim zaželi. Sada to očito više nije moguće, javnost i prijetnja budućom pravdom već su utjerali strah u kosti nasilnicima, batinašima i tlačiteljima. Na početku prosvjeda prirodna reakcija svakog elementa režimskog sustava bila je sila; tri mjeseca kasnije suzdržava se ne samo onaj koji zapovijedi izdaje nego i izvršitelji koji više nisu spremni poslušno upotrijebiti silu jer ne znaju može li ih sustav još zaštititi.
Kolaps režima Aleksandra Vučića u ovom trenutku ipak (još) nije vjerojatan, unatoč nadanjima probuđenog građanstva i snažnoj sinergiji koju prosvjedničko zajedništvo generira. Studenti nisu ponudili nikakav alternativni sustav za dan poslije, ni jednu osobu koja bi mogla predvoditi neku buduću prijelaznu Srbiju bez Vučića, a čak ni njihovi najgorljiviji pristaše ne bi baš bili sretni da odjednom državu počnu voditi tajnoviti "plenumi", skupovi dvadesetogodišnjaka koji po fakultetima raspravljaju i odlučuju o svemu.
Javnost koju su studenti probudili i osokolili donijela je i novi način razmišljanja. Neopterećeni strančarenjem i uskim interesima političke oporbe, prosvjednici su brzo i lako prepoznali slabe točke režima. Jednom od najvažnijih drže Expo, zbog njegova ključnog značaja za financiranje i podršku Vučića i sustava koji ga održava na vlasti. Isprva stidljivo, a kasnije i sve snažnije i fokusiranije, javljaju se pozivi da se izložba otkaže.
Proučivši statute i pravilnike organizacije koja kontrolira Expo, a to je Bureau International des Expositions (BIE), novosadski odvjetnik Aleksandar Olenik navodi da postoji pet slučajeva u kojima BIE može domaćinu uskratiti održavanje izložbe. Tri kao da opisuju trenutačnu Srbiju:
- građanski nemiri većih razmjera;
- korupcija i loše upravljanje koji bi mogli dovesti do ugovaranja poslova s nestručnim kompanijama;
- gušenje građanskih sloboda, uključujući i progon novinara i aktivista.
Beogradom se pronijela tvrdnja da su inspektori BIE-a došli upravo dok je trajala cjelodnevna studentska blokada velikog križanja Autokomanda. Mnogi su se nadali da bi ih prosvjedi mogli ponukati da izložbu otkažu. Glasnogovornica državnog poduzeća Expo 2027 Belgrade zanijekala je dolazak bilo kakve inspekcije, navodeći da je sljedeća provjera statusa planirana tek za daleki travanj.
U strahu da bi potreba vlasti da se Expo održi po svaku cijenu mogla dovesti do gušenja prosvjeda i ignoriranja njihovih zahtjeva, probuđeni građani počeli su pozivati na otkazivanje "generatora korupcije i bezakonja". Društvenim mrežama šire se peticije za otkazivanje.
BIE ne voli otkazivanja. U povijesti malog Expoa samo je onaj planiran za 2023. u Buenos Airesu otkazan, odlukom argentinske vlade koja je kao razloge navela covid i vlastitu financijsku krizu. Mogućnost da se ne održe dvije izložbe zaredom BIE sigurno čini nervoznim i sigurno je da će učiniti sve da to izbjegne.
Anonimne zahtjeve da se Expo 2027 ne održi BIE može ignorirati, čak i kad internetskih potpisnika ima na desetke tisuća. No u kampanju se uključio i bogati IT stručnjak i biznismen Nenad Milanović, osnivač i vlasnik uspješnog dotkoma Cake čiji je godišnji obrt 85 milijuna dolara. Ovaj kalifornijski Srbin od početka podržava i financira prosvjede, a prije desetak dana objavio je da će vlastitim novcem preuzeti sve troškove međunarodne tužbe protiv BIE-a zbog dopuštanja da se beogradski Expo održi unatoč očitim razlozima zbog kojih bi se morao otkazati.
Netom po toj objavi, protiv cake.com proveden je neobično jak dvodnevni DDOS hakerski udar. Milanović je firmu uspio obraniti uz trošak više desetaka tisuća dolara. Uvjeren da iza pokušaja rušenja američke firme stoje vučićevci, najavio je dodatne političke i pravne aktivnosti protiv BIE-a.
Pariška organizacija očito još nije pod tolikim pritiskom da bi bila prisiljena stornirati Beograd, ali sigurno joj nije ugodno biti u fokusu sve jačeg protivljenja Vučićevoj omiljenoj igrački. Kad-tad će se morati oglasiti, makar i nekom piarovskom nemuštom i neodređenom izjavom, posebno kada Milanovićevi odvjetnici podignu tužbe pred francuskim sudovima.
Početak kraja srpske vlasti koju su tromjesečni prosvjedi ozbiljno uzdrmali, ali ne još i srušili, mogao bi biti potaknut upravo javnim istupom BIE-a. Sama pomisao da se Expo 2027 ne održi mogla bi stvoriti paniku u redovima Vučićeve hobotnice i možda navesti njegove insajdere da ga napuste ili čak i ruše iznutra.
Priželjkujući takav rasplet, Vučićevi protivnici nastavljaju s prosvjedima na koje načeti režim očito nema odgovor. Njegovo rušenje s ulice moglo bi potrajati, ako ga ne ubrza neki vanjski faktor. A najozbiljnija takva prijetnja nastupit će uskoro, za malo više od dva tjedna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....