Srpska ministrica se 20 dana borila za život: ‘Mislila sam da sam gotova, ni s djecom se nisam oprostila‘

- Guraju me u kolicima, držim na sebi bocu s kisikom i ulazim u sobu gdje leže ljudi na respiratorima. Šok! Cijeli svijet mi se okrenuo. A tek kad su mi sestre uzele torbu, počele popisivati stvari i rekle da moram pozvati najbliže da to preuzmu. Mislila sam da sam gotova. Kraj. Prošlo mi je kroz glavu da se ni s djecom nisam oprostila. Strašan je trenutak kad shvatite da svoju djecu ne možete više vidjeti. Kad čovjek duže boluje, ima vremena otići, popričati s djecom, oprosti se od njih, a ja – ništa. Izvukla me slika starije unučice Magdalene. Kad god pogledam nju, to me vuče da sačuvam svoj život. I uspjela sam - kazala je kroz suze za Kurir srbijanska ministrica gospodarstva Anđelka Atanasković i ispričala kako je pobijedila covid-19 nakon 20 dana borbe za život na Infektivnoj klinici UKC Srbije u Beogradu.

Prvi simptomi

Pakao je krenuo sasvim bezazleno i tiho, početkom rujna.

- Prvi simptomi pojavili su se 11. rujna, subota navečer – bol u grlu, kašljucanje. Računala sam da je prehlada jer smo u utorak tog tjedna bili u Budimpešti. Cijelu Vladu Srbije divno je ugostio Viktor Orban, ali bilo je baš hladno i puhao je jak vjetar. Međutim, u nedjelju mi je već bilo loše. A tu mi je bila kći s unukama. I što je najgore, Magdalena od dvije godine spavala je sa mnom dvije, tri večeri. A druga unuka ima svega osam mjeseci. Zato u ponedjeljak odlazim u covid ambulantu u Trsteniku. I šok – pozitivna sam – počinje ispovijest ministrica.

A samo koji dan ranije, po povratku iz Mađarske, primila je treću dozu cjepiva.

- Kad vratim film unazad, shvaćam da sam već bila zaražena kad sam se cijepila trećom dozom, te ona nije ni mogla učiniti ništa – kaže ministrica, koja je u ambulanti dobila antibiotike te je poslana kući kao lakši slučaj.

Anđelka Atanasković

Slobodan Miljevic/srbija.gov. rs

Gledala smrt oko sebe

No, odlučila je nazvati prijateljicu koja je pulmolog iz UKC Srbije i posavjetovati se oko toga da ipak ode na rendgen pluća.

- Oba plućna krila bila su zahvaćena upalom. Tada shvaćam da je situacija ozbiljna. A onda novi šok. Smještaju me na Infektivnu kliniku u Beogradu. Bio je to 15. rujna. Na odjelu sam, na 10 litara kisika – prisjeća se. Međutim, sljedećeg ponedjeljka kreće prava drama – pogoršanje i spuštanje na intenzivnu. Uzimaju joj telefon. Smrt gleda oko sebe. Puštaju sve više i više kisika, maska joj je preko cijelog lica, prilijepljena. Jedva diše.

- Do mene žena od 83 godine umire. Znate li kolika je bila borba te djece da je spase? Netko bi rekao stara žena… Djevojka anesteziolog od 27 godina joj otvara dušnik, pokušavaju sve. Ali ne vrijedi. I to kotrljanje kotačića kad čujem, znam da je netko preminuo. Naježim se kad pomislim. Gledam kako ljudima na respiratorima špricom daju hranu i vodu, i ne jedem. Nije mi ni do čega. Samo razmišljam hoću li biti bolje ili je gotovo. A zatim čujem da su dvije djevojke od 21 godinu umrle u Batajnici – govori ministrica i dodaje:

- Kći mi je s vodom i stvarima poslala i sliku moje Magdalene – zaplakala je pričajući.

- Držala sam je na ormariću. Svaki put kad mi bude teško, pogledam u nju onako nasmijanu i samo me tjera da razmišljam kako ću je sutra voditi u vrtić, kako ću s njom na more, šetati… To mi je dalo snagu da ustrajem. Vjerujte, psiha je bar 50 posto izbavljenja.

Ali ključ je cjepivo. U to je sigurna. A i doktori.

- Imam alergijsku astmu, visok tlak, a sve to je dodatno utjecalo na covid. Kad sam izašla s intenzivne, šećer mi je skočio na 22, pa sam nekoliko dana bila i na inzulinu. Imala sam sreće da je za tjedan dana pao, mnogi ostanu dijabetičari. Imala sam i cijeli prsten vode oko srca kad sam izašla, a i to se, srećom, nakon tjedan dana povuklo. Ruke su bile crne od pokušaja da mi nađu venu. Kosa mi je dosta opala, što se i sada vidi. Deset kilograma sam smršavila u bolnici – govori ministrica.

Jedva hvatala dah

- Doktoru sam rekla da antivaksere, koji idu po ulicama i nagovaraju ljude da se ne cijepe, dovedu u bolnicu da stoje pored ljudi s respiratorima. I samo gledaju. Pa bih ih pitala bi li isto pričali? Sebični su, ne razmišljaju o drugima. Liječnika nikad ništa nisam pitala, ni što ni kako daju. Oni su stručni, ja nisam doktor, slušam što mi kažu. A oni kažu – vakcina.

Došao je, konačno, i dan da ode kući. Mislila je da je sve super.

- Ali nogu nisam mogla podići na stepenicu. Da ne povjerujete. Jednom rukom za gelender, pod drugu me drži kći i tako sam prevalila tih desetak stepenica do lifta – prisjeća se ministtica, koja je tjedan dana čekala da vidi unuke.

- Iako mi je PCR bio negativan, bojala sam se. A kad sam ih vidjela, radosti nije bilo kraja. Djelovalo mi je kao da su narasle, kao da ih nisam vidjela godinu dana. Starija još više priča, trči oko mene, grli me… Ništa mu na svijetu nije bitnije od njih.

Srce, pluća, krvna slika – sve je ministrici sada solidno. Ali…

- Kad idem uz stepenice, hodam, pa čak i kad trebam čitati neki govor, nestaje mi snaga. Evo, i sada, dok pričamo, osjećam da jedva hvatam dah – veli.

- Kad čujem za nove sojeve, bude mi muka. Ponovo se vratim na sve. Pred očima su mi respiratori, sve iznova proživljavam. Ako bi me opet snašla korona, ne znam kako bih to podnijela. I molim ljude da se cijepe, da ne budu nerazumni. To nam je jedino oružje. Zahvaljujući cjepivu sam preživjela. I svi oni koji su preživjeli pored mene bili su cijepljeni. Cjepivo je život. I čim mi prođe neko vrijeme, uzet ću još jednu booster dozu, ako to bude moguće - ispričala je za Kurir.