Staljin nikome ništa nije rekao, agenti NKVD-a su se požurili, poginuli su deseci tisuća ljudi...

Od 20.000 pa do 100.000 ljudi poginulo je kad je Staljinova tajna policija u kolovozu 1941. digla u zrak moćnu "Lenjinovu branu" na Dnjepru u Zaporožju, odnosno Zaporižji, kako bi zaustavili napredovanje njemačkih nacističkih snaga. Evakuiran je Dnjepropetrovsk, a plimni val poplavio je sela uz Dnjepar 23. kolovoza 1941. Službeni broj poginulih nikad nije objavljen.

Rušenje brane bila je spektakularna poruka svijetu o spremnosti Sovjetskog Saveza da se odupre nacizmu. To je u tom trenutku bila najveća hidroelektrana u Europi i treća najveća na svijetu. "Dnjeprostroj je bio gotovo predmet obožavanja sovjetskog naroda. Njegovo uništenje pokazuje volju za otporom koja nadilazi sve što smo zamislili. Znam što je ta brana značila boljševicima. Bila je to najveća, najspektakularnija i najpopularnija od svih golemih projekata prvog petogodišnjeg plana", napisao je tih dana američki novinar H. R. Knickerbocker. Rusima je to bilo emocionalno teže nego što bi nama značilo da Roosevelt naredi uništenje Panamskog kanala, dodao je Knickerbocker.

Dok su se nacističke trupe 1941. približavale Zaporižnji, Moskva je poslala agente NKVD da dignu u zrak branu hidrolektranu Dnjeprostroj i tako privremeno odsječe grad od napadača. Povjesničar Vladislav Moroko kaže da su Boris Epov i Aleksandr Petrovski požurili s dizanjem brane u zrak u strahu od Staljina. Manje su se bojali njemačke invazije, nego opasnosti da brana padne u nacističke ruke tako da oni više ne mogu izvršiti Staljinovo naređenje. Brana je osiguravala u to vrijeme najsnažniju hidroelektranu u Europi, izgrađenu 1932. kao jedan od najvažnijih simbola sovjetske ere. Hidroelektrana bila je temelj elektrifikacije i snažne industrijalizacije tog područja, a za njezinu izgradnju posebno se zalagao Lenjinov suradnik Lav Trocki.

Radio Slobodna Evropa prenosi kako se u Ukrajini spore oko opravdanosti rušenja brane 1941. Šef regionalnog ogranka Ukrajinske komunističke partije Oleksij Baburin rekao je da u to vrijeme nije bilo nikoga tko bi branio Zaporižnju, gotovo da nije bilo vojnika koji su mogli zaustaviti Nijemce. Zato je dizanje brane u zrak, tvrdi on, bilo nužno kako bi se osigurala evakuacija. No brojni povjesničari to odbacuju, tvrdeći da je operacija bila loše tempirana i da nacističke trupe nisu u tom trenutku planirale zauzeti grad.

Kasnije, kad su zauzeli čitavo područje, Nijemci su djelomično obnovili branu. Dvije godine kasnije, dok su se pred naletom Crvene armije povlačile iz Ukrajine, nacističke trupe su je po drugi put digle u zrak. Na kraju rata, Sovjeti su obnovili branu.

Hidroelektrana Dnjepar (ukrajinski: DníproGES) u gradu Zaporižnji najveća je hidroelektrana na rijeci Dnjepar. To je peti dio Dnjeparske kaskade hidroelektrana koja opskrbljuje električnom energijom industrijsku donjecku regiju. Izgrađena je u dvije faze: DniproGES-1 gradio se od 1927. do 1932., uništen je 1941. a zatim ponovno izgrađen u periodu od 1944. do 1950. godine. DniproGES-2 građen je 1969.-1980. i moderniziran tijekom 2000-ih. Prvu fazu su gradili sovjetski inžinjeri skupa s američkim, koristeći iskustva na izgradnji hidroelektrane na slapovima Nijagare.

Sovjetska je vlada 1932. odlikovala šest američkih inženjera Ordenom Crvene zastave rada za "izvanredan rad u izgradnji DnjeproHES-a".