Što je zajedničko Velji Nevolji, Legiji, Zemuncima, Kavačkom i Škaljarskom klanu? Vole hrvatske putovnice

Dogodovštine Veljka Belivuka, čuvenijeg kao Velja Nevolja, omiljeno su medijsko štivo diljem Balkana. Nikakvo čudo, jer ovdašnji mafijaški klanovi do danas su najčvršće i najživlje vezivno tkivo bivše, davno umrle države.

Svi hrvatski Europljani koji na spomen srpske mafije uvrijeđeno protestiraju „što se nas tiču ta barbarska istočnjačka posla“ ili su isprazni režimski propagandisti, ili suradnici nekog kartela, ili, pak, ljudi prilično prostodušne i kratke pameti, piše Slobodna Dalmacija.

Relativno nedavno, usred centra Zagreba kao žrtve mafijaških ubojica letjeli su u zrak ugledni novinski izdavači, a po metropolitanskim jezerima kao što je Jarun šetači su pronalazili glave pripadnika beogradskog podzemlja. Kad DEA u spektakularnoj akciji na međunarodnoj ruti u jedrilici prepunoj kokaina uhvati Hrvata to se rutinski proglasi izoliranim incidentom, no zapravo je riječ o zornom dokazu postojanja posve neuništive i supertajne jugo-federacije.

Živo tkivo balkanske mafije isprepleteno je brojnim vitalnim vezama, o čemu najbolje govore stotine hrvatskih (EU) putovnica s kojima po svijetu putuju i padaju srpski mafijaši.

Velja Nevolja je, u skladu s arkanovskom tradicijom, svoje kriminalno carstvo utemeljio u užoj navijačkoj frakciji Partizanovih „Grobara“: njegovo borbeno krilo čine „Principi“ , što su se nekad zvali „Janjičari“. Belivuk se na čelu skupine zatekao nakon likvidacije dotadašnjeg vođe Aleksandra Stankovića, od milošte zvanog Sale Mutavi. Sale je zauvijek „omutavio“ u likvidaciji 2016. kod beogradskog Centralnog zatvora. Velja Nevolja je "Janjičare" potom u suradnji s zloglasnim crnogorskim „Kavačkim“ klanom razvio i ojačao do uzorne razine omanjeg latinoameričkog kartela. Upućeni u istrage tvrde da su neki od njegovih suradnika čak bili na „profesionalnoj“ obuci u Meksiku kako bi usavršili najbrutalnije metode mučenja, ubojstava i uklanjanja tragova sličnih zločina.

Nakon što je Belivuk uhvaćen početkom ovog mjeseca u velikoj akciji srpske policije i obavještajnih službi, na svijetlo su dana tek počele polako izlaziti prave konture Veljine „organizacije.“ Ona se na trenutke istražiteljima čini većom, jačom i brutalnijom čak i od zloglasnoga Zemunskoga klana.

„Zemunci“ su na čelu s Dušanom Spasojevićem Šiptarom godinama bili na glasu kao jedna od najmoćnijih kriminalnih skupina u jugoistočnoj Europi. Slavu i moć su stekli smaknućem Željka Ražnjatovića Arkana, koji je kao opunomoćeni Miloševićev mafijaš, vođa Delija i ratni zločinac godinama sa svojima bio bez prave konkurencije. Sa Slobinim padom, dio specijalne jedinice „Crvene beretke“ na čelu s Miloradom Ulemekom Legijom pridružuje se Zemunskom klanu, te „odrađuju“ Arkana, a potom i njegove egzekutore.

„Zemunci“ na zahtjev Legije pokušavaju i ubojstvo Vuka Draškovića u Budvi, a ozbiljne su indicije da su odigrali i ubojstvo novinara Slavka Ćuruvije. Otimali su za otkupninu, između ostalih, i sina Lepe Brene i biznismena Miroslava Miškovića, bavili se međunarodnim švercom kokaina, mljeli tijela žrtava ručno, u kućnoj flajšmašini. Jedan od najokrutnijih ubojica klana, od Velje Nevolje, preko Legije, Zemunaca pa do Kavačkog i Škaljarskog klana - svi vole hrvatske putovnice. I lako do njih dođu, uhićen je u Zagrebu, gdje se skrivao nakon ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića. Upravo on je navodno „ukrasio“ jarunsko jezero raskomadanim truplom Cvetka Simića Preletača, čiju su glavu i noge našli mjesecima kasnije. Rodom iz okolice Zadra i za rata pripadnik paravojnih formacija, Kalinić zvani Zver je na sudu priznao ukupno dvadesetak smaknuća u Srbiji, Hrvatskoj, Nizozemskoj i Španjolskoj. Frakcije zemunskog klana međusobno su, naime, bile žestoko zaratile: Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, i „Kralj balkanske rute“ borio se sa svojima protiv Legijinih, pri čemu je palo barem 30-ak glava. Joca Amsterdam bio je dobro povezan s hrvatskim kriminalcima, te je svojedobno optužen i za organizaciju ubojstva vlasnika Nacionala Ive Pukanića i Nike Franjića, no pravi naručitelj te egzekucije nikad nije javno detektiran.

Zadnjih godina poslove s drogom i ostale visokoprofitne regionalne djelatnosti preuzela su gotovo posve dva crnogorska mafijaška klana – Kavački i Škaljarski. Dobili su imena po naseljima u okolici Kotora koja zajedno broje jedva 4000 stanovnika. Dugo su njihovi operativci radili mirno i u koegzistenciji, dok se prije sedam godina nisu međusobno počeli klati: taj je sukob dosad odnio najmanje 40-ak života, što na Balkanu, a što diljem Europe – od Beča, preko Španjolske i Atene, pa sve do Krfa. Legenda kaže da je jedan od pripadnika klana, nezadovoljan brigom za sebe i svoje dok je bio na odsluženju robije, odlučio iz jednog stana u španjolskoj Valenciji ukrasti oko 200 kilograma kokaina. To je bio put u pravi rat što do danas ne jenjava.

Hrvatske putovnice godinama su bile vrlo tražene među kriminalcima iz svih zemalja bivše Jugoslavije, a naročito otkako smo članica EU. Jednu je s šahovnicom svojevremeno imao i Milorad Ulemek Legija, a imao ju je kad je uhićen u Španjolskoj i njegov nasljednik na čelu „Zemunaca“ Luka Bojović Pekar, danas blizak Škaljarskom klanu. Ovaj bivši pripadnik Arkanove jedinice te sin profesorice na Fakultetu Likovnih Umjetnosti i direktora beogradskog zoološkog vrta trenutno čami u zatvoru u Valenciji, jer je osuđen na 18 godina zatvora zbog organiziranja kriminalne skupine. Za to vrijeme, po balkanskim i raznim europskim ulicama bjesni rat njegovih pristaša i protivnika: u tom su sukobu Bojoviću već ubijeni brat, odvjetnik i kum, piše Slobodna Dalmacija.

I narkoboss Darko Šarić, zvani Balkanski Escobar, imao je u svom koferu originalnu hrvatsku putovnicu izdanu u konzulatu u Tuzli. Svi su podaci u njoj bili lažni, no otisak prsta je bio pravi. Šarić je poslovima godinama rukovodio iz Latinske Amerike i Južnoafričke Republike, no trenutno u Beogradu guli robiju zbog krijumčarenja 5,6 tona kokaina, pranja novca i umiješanosti u likvidacije. Sa svojim kumom Draganom Tošićem iz Ljubljane svojedobno je organizirao bandu kriminalaca iz Hrvatske, Srbije, Slovenije i Crne Gore koji su s dva milijuna eura gotovine u Urugvaju kupili 2171 kg kokaina. S tim cijelim teretom na jahti, ulične vrijednosti od oko 100 milijuna dolara, „pao“ je u moru kod Urugvaja hrvatski državljanin Anastazije Martinčić. Nakon vrijednog gubitka, u svim državama bivše Jugoslavije u postkokainskim je obračunima tad izgubilo glave na desetke ljudi.

Razni su klanovi samo privremene glave goleme mafijaške hidre s ovih prostora: kad se jedna odsiječe, nerijetko niknu još barem dvije. Ne kaže se uzalud da je kriminal jedna od rijetkih dobro organiziranih stvari s balkanskih prostora. Riječ je o tradicionalno hajdučkom podneblju, gdje se žudnja za golemim i brzim bogatstvom masovno iskazuje i u političkim sferama, pa ne čudi što neki nimalo ne prežu ni od još svirepijih puteva.