ŠTO KADA BI UISTINU DOŠLO DO RATA U KOREJI U KOJI BI UŠLA I KINA Gotovo je sigurno da to ne bi bio jedini sukob, evo gdje bi ubrzo izbio još jedan rat

Australija je jučer bila više nego jasna: pružit će svu vojnu pomoć SAD-u ako ga napadne Sjeverna Koreja. Premijer Malcolm Turnbull je, nakon razgovora s američkim potpredsjednikom Mikeom Penceom, rekao da “sporazum Anzus - koji su 1951. godine potpisali SAD, Australija i Novi Zeland - znači da ako je Amerika napadnuta, mi joj pomažemo, a ako je napadnuta Australija, Amerikanci pomažu nama. Savezništvo s Amerikom je kamen temeljac naše nacionalne sigurnosti”.

Jasan je to odgovor na tekst koji je jučer objavljen u kineskom dnevnom listu Global Times koji izlazi na engleskom. Riječ je o uredničkom komentaru pod naslovom “Nesmotrena igra oko Korejskog poluotoka prijeti stvarnim ratom”. Global Times nije direktni glasnogovornik kineske vlade, ali ne treba dvojiti da se itko od urednika drznuo iznijeti navedena stajališta bez konzultacije s politikom.

Mala vjerojatnost

U tekstu se kritizira i SAD i Sjevernu Koreju te se navodi kako “velik broj ljudi smatra da je vjerojatnost rata vrlo mala”. No, autori upozoravaju da je retorika zaoštrena do krajnjih granica te kako nije isključena mogućnost da se neka strana preračuna i da dođe do rata. U tom bi slučaju bili ugroženi kineski interesi te komentar iznosi stajalište koje je zabrinulo cijeli svijet: “Kina bi trebala jasno dati do znanja da ako Sjeverna Koreja prva lansira projektile koji prijete američkom tlu, a SAD odgovori, Kina će ostati neutralna. Ako SAD i Južna Koreja izvedu napad te pokušaju srušiti režim u Sjevernoj Koreji i promijeniti politički obrazac na poluotoku, Kina će ih u tome spriječiti”. Skraćeno: napad na Sjevernu Koreju je i napad na Kinu.

Odgovor nije trebalo dugo čekati. Američki predsjednik Donald Trump je odmah jučer odgovorio da je “SAD utvrdio i definirao vojna rješenja u slučaju da Sjeverna Koreja djeluje nerazumno”. Dakle, poruka i Pekingu i Pjongjangu: idem u rat ako poleti raketa prema američkom teritoriju. Sve izgovoreno, pa i učinjeno u ovih nekoliko dana podsjeća na 1950. godinu kad je izbio Korejski rat u kojem je Amerika bila na strani Juga, a Kina Sjevera.

A komentar Global Timesa potvrđuje da je interes najmnogoljudnije zemlje na svijetu sada isti kao i prije 67 godina. No, samo u slučaju krajnje eskalacije, što znači da se sve do tog trenutka - za koji se svi nadaju da se nikad neće zbiti - ipak može računati na medijacijsku ulogu Pekinga.

Više od pet godina

On će se sigurno maksimalno potruditi da smiri tenzije jer mu u ovom trenutku rat u najosjetljivijem dijelu susjedstva nikako ne odgovara. Na jesen se održava partijski kongres na kojem bi predsjednik Xi Jinping trebao dobiti drugi petogodišnji mandat, što je rutinski proces, ali bi trebao i zaključiti svoj plan: počistiti glavna partijska tijela i u njih ubaciti svoje ljude. Krajnji je cilj ne predati vlast nakon sljedećih pet godina. Neuspjeh u sprečavanju pada režima Kim Jong-una bio bi težak udarac za Xija i vrlo vjerojatno bi mu pomrsio planove. A on to ne želi.

Dakle, i kineska prijetnja Americi na svoj je način korak u pokušaju da se izbjegne ratni sukob. Jer, za razliku od 1950. godine, rat na Korejskom poluotoku imao bi bitno teže posljedice po cijeli svijet. Južna Koreja je sada moćna sila sa snažnom vojskom, a ne treba dvojiti da bi se i Japan odazvao pozivu SAD-a barem za pružanje logističke pomoći. Kina ostaje sama, može donekle računati na podršku Rusije, ali ona je ekonomski slaba i snažno angažirana u Siriji, Ukrajini te na istočnoeuropskom boku NATO-a i teško da bi mogla biti značajni čimbenik na bojnom polju.

Čuvati režim

U takvoj bi situaciji zemlje Jugoistočne Azije vjerojatno pokušale ostvariti svoje interese oko otočja u Južnome kineskome moru gdje traju sporovi s Kinom oko suvereniteta. Peking, pak, u tom slučaju ne bi mogao dovoljno snažno reagirati jer još uvijek, unatoč velikim ulaganjima, nema dovoljno snažnu mornaricu za borbu na dvije bojišnice. Ali, sasvim je jasno da bi rat u Sjevernoj Koreji bio težak, a nije isključeno ni da bi Kina ušla u tu zemlju kako bi sačuvala režim (kao Rusija u Afganistan 1979. godine). Posljedice po svjetsku ekonomiju bile bi katastrofalne: u ratu bi se našle prva, druga i treća ekonomska sila i nova bi kriza bila teža i od one od koje se teško oporavljamo.

Sve napisano znaju u Washingtonu, Pekingu i Pjongjangu. Iako za ove posljednje mnogi misle da su iracionalni, to je pogrešan stav. Njihov se opstanak od pada Berlinskog zida zasniva na racionalnom izazivanju tenzija, a zatim njihovu ublažavanju kad ostvare tražene ustupke. I znaju da će im Kina držati leđa, ali ne bezuvjetno te da će Seul biti spreman na kompromis prije nego na rat. Ključna nepoznanica je stoga Trump, ali i tu postoji razum utjelovljen u ministru obrane Jamesu Mattisu koji je rekao da bi rat bio katastrofalan. I dodao da diplomacija radi i polučuje rezultate, barem ga je tako prenio BBC. Možda je Peking samo htio biti katalizator pregovaračkog procesa.