Lufthansa je u ponedjeljak priopćila da je suspendirala pet linija prema Beirutu i iz Beiruta do i uključujući 30. srpnja "zbog opreza". Situacija se u odnosima Izraela i Libanona, preciznije šijitskog militantnog pokreta Hezbollah, užarila nakon raketnog napada na dio Golanske visoravni pod izraelskom kontrolom u kojem je poginulo 12 djece, Druza i nije isključena mogućnost otvorenog sukoba.
Dok se međunarodna zajednica aktivno uključila u nastojanja da se izbjegne razorni izraelski odgovor koji bi mogao voditi prelijevanju sukoba na cijeli Libanon, s prijetnjom posljedičnog širenja na regiju, turski je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan najavio moguće vojno uključivanje u sukob Izraela s Palestincima. "Ako ojačamo, Izrael neće moći činiti što sada čini u Palestini. Baš kao što smo ušli u Karabah, baš kao što smo ušli u Libiju, mogli bismo učiniti slično njima. Nema razloga da to ne učinimo. Moramo biti snažni kako bismo mogli poduzeti te korake", dnevnik Daily Sabah prenosi na mrežnoj stranici na engleskom. Turska je dala svu podršku Azerbajdžanu koji je u munjevitoj operaciji 19/20. rujna prošle godine pod svoju kontrolu stavio cijelo područje Nagorno Karabaha koji je dotad kontrolirala Armenija.
Interesi u Libiji
U Libiji je Turska 2019. godine otvoreno ušla u sukob na strani vlasti u Tripoliju te onemogućila snage s istoka, koje vodi samozvani maršal Khalifa Haftar, da osvoje glavni grad. U tom su sukobu teško poraženi plaćenici ruske skupine Wagner koji su trebali biti prevaga i donijeti pobjedu. Erdoğan ne spominje turske intervencije u Siriji nakon izbijanja građanskog rata 2011. godine koje nisu bile tako uspješne ni upade na sjever Iraka gdje se sukobljava s kurdskim skupinama za koje tvrdi da su bliske Radničkoj partiji (PKK).
Njegova je izjava snažno odjeknula, ali treba je pomnije čitati i staviti je u kontekst. Turski je predsjednik govorio članstvu svoje stranke, Pravde i razvoja (AK), u svom rodnom gradu Rize fokusirajući se na rast obrambene industrije. Rečenice su kondicionalne, uvjet je da Turska bude vojno moćna, a snažnu su reakciju izazvale zbog osjetljivosti trenutka koji prijeti otvorenim ratom Izraela i Hezbollaha. Treba ih staviti u realni okvir, Turska je izložena u Siriji i Iraku, i dalje je aktivna u Libiji, u nedjelju je parlament odobrio predsjednički prijedlog o raspoređivanju vojske u Somaliji na dvije godine kako bi se poduprla sigurnost u borbi protiv terorizma i drugih prijetnji u okviru sporazuma o obrambenoj suradnji Turske i Somalije.
Erdoğanovu politiku prema regiji pogone dva primarna impulsa, riječ je o ambiciji da Turska postane pokrovitelj regije koja je nekad bila dio Osmanskog carstva. Na tom su planu ostvareni važni uspjesi u doba prije Arapskog proljeća dok je ministar vanjskih poslova bio Ahmet Davutoğlu provodeći politiku "nula problema sa susjedima" koja je krahirala nakon početka rata u Siriji. Ambicija ide i dalje, turska politika, kako ju je zacrtao AK, ima cilj ostvariti primat u islamskom svijetu zbog čega se Ankara postavlja tako snažnim zaštitnikom palestinskog korpusa. Militantni pokret Hamas se drži Turske, ali Palestinska samouprava ne ide u tom smjeru pa je Erdoğan, kad je govorio o mogućem uključivanju u sukob Izraela i Palestinaca, istodobno zatražio da se Mahmud Abbas ispriča jer je odbio poziv da se obrati Velikoj narodnoj skupštini Turske. Dodati tomu treba i drugi održani krug pregovora palestinskih frakcija u Kini o čijem sadržaju znamo malo. Ankara tim potezom nije zadovoljna jer smatra da bi ona trebala voditi glavnu riječ u tim procesima. Ulogu igraju i emocije na koje se Erdoğan često poziva govoreći o potlačenom palestinskom korpusu iako takve osjećaje nije pokazivao prema turkmenskoj islamskoj manjini Ujgurima koje zlostavlja Kina.
Interesi, a ne emocije
Nije, dakle, riječ toliko o emocijama, iako ih svakako ima, nego o interesima pa će mu Palestinci stalno biti dio izričaja, Ujguri izuzetno rijetko. Turska ima interese u Srednjoj Aziji među turkofonim narodima i državama gdje nastoji izbjeći sukob s Kinom koja ondje gradi stratešku dubinu, a obje nastoje u tom prostoru smanjiti ruski utjecaj.
Erdoğanove izjave treba gledati i u okviru nastojanja da popravi odnose sa Sirijom. U Turskoj se i dalje nalazi tri milijuna ljudi izbjeglih iz Sirije koje lokalno stanovništvo često neopravdano optužuje zbog ekonomskih teškoća s kojima se zemlja suočava, a koje su posljedica loših politika AK-a. Erdoğan se nada da bi s Assadom mogao dogovoriti zajedničku operaciju protiv Kurda koji su na korak od stvaranja vlastite države na istoku Sirije što Ankara smatra nedopustivim. Rusija ima dobre odnose s Kurdima, tako i SAD, Iran ih tolerira.
Suočen s tako slojevitim nevoljama, sultan iz Ankare nema dovoljno snage da bi se izložio u sukobu Izraela i Hamasa.