VERSAILLESKI UGOVOR

STVORILI MIR I POSIJALI SJEME NOVOG RATA Bio je to sporazum koji je trebao spriječiti ponavljanje užasa, a stvorio je uvjete za bujanje radikalizma

Sporazum koji je u Europi trebao spriječiti ponavljanje užasa Prvog svjetskog rata sklopljen je 28. lipnja 1919. u Dvorani ogledala dvorca Versailles. U srazu realpolitike europskih lidera i idealizma američkog predsjednika Woodrowa Wilsona skovan je dogovor koji će umjesto vječnog mira stvoriti uvjete za novo bujanje radikalizma i sukob samo 20 godina poslije

Kada su njemačkom izaslanstvu prezentirani uvjeti mirovnog sporazuma, toliko su šokirali ministra Brockdorff-Rantzaua da je ostao sjediti jer su mu se zbog uzbuđenja odsjekle noge: U takvim je okolnostima - prije točno jednog stoljeća - 28. lipnja 1919. godine potpisan Versailleski ugovor u Dvorani ogledala u ceremoniji tako užasnoj i traumatičnoj za Nijemce da nijedan od njih o tome poslije nije želio govoriti. Nasuprot njemačkoj delegaciji bila su postrojena petorica vojnika “slomljenih noseva” odnosno vojnika sa strašnim ozljedama lica, bez očiju, bez nosa i bez usta, koji su stajali kako bi pokazali njemačke zločine protiv čovječnosti.

Nema fotografija ove scene, jedini filmski zapis s te ceremonije nije zabilježio tu grupu, no izvještaji i članci postoje, baš kao i crteži te scene, objavljeni, na primjer, u L’Illustrationu, vrlo popularnom ilustriranom francuskom časopisu. Ukratko, tako je izgledao događaj, poznat kao Versailleski mirovni ugovor, koji je trebao stvoriti temelje vječitog mira, a zapravo je izazvao goleme probleme i, u velikoj mjeri, izazvao krize, koje su dovele do Drugog svjetskog rata.

Nametnuta volja pobjednika

Sve je započelo u siječnju 1919., kada su se okupili predstavnici Francuske, Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Italije, Japana i Njemačke, šest država koje su bile ključni protagonisti pregovora što su rezultirali Versailleskim mirovnim ugovorom. U knjizi “Oni su stvorili mir”, koju izdaje Fraktura, prvi put je šest historičara, specijalista za to razdoblje, podrijetlom iz tih šest zemalja, ispričalo tu povijest stavljajući u prvi plan poziciju zemlje iz koje dolaze: Serge Berstein iz Francuske, Leonard V. Smith iz SAD-a, John Keiger iz Ujedinjenog Kraljevstva, Sergio Romano iz Italije, Toshio Takemoto iz Japana i Gerd Krumeich iz Njemačke.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata na teritoriju Europe odigravale su se žestoke bitke u kojima su se vojske na bojnom polju borile stopu po stopu, u kojima su milijuni poginuli, bili ranjeni ili osakaćeni. Pobjednici su očekivali da im poraženi obeštete njihove gubitke, kao što se radilo na kraju dotadašnjih ratova. Bilo je očigledno da su interesi jednih u odnosu na druge protivni. U srednjoj Europi i na Bliskom istoku nestale su velike države, Austro-Ugarska i Turska, a slavenski narodi koji su u njoj predstavljali važan faktor proglasili su samostalne države. Dalje na istoku, Osmanlijsko Carstvo, preživjeli skup suprotstavljenih teritorija pod nominalnom vlašću “Visoke Porte”, nije mogao preživjeti rat. Već su tijekom rata Francuzi i Britanci pregovarali o preuzimanju osmanlijskih posjeda na Bliskom istoku.

Činilo se da je normalan ishod rata da se volja pobjednika nametne poraženima. Međutim tu je činjenicu donekle relativizirao jedan neočekivani faktor - američki predsjednik Woodrow Wilson postao je ključni igrač. SAD je kasno ušao u rat, ali je u njemu odigrao odlučujuću ulogu. Doveo je masu svojih vojnika na ratišta, uključio svoje financijske i industrijske potencijale. Sin prezbiterijanskog propovjednika čija je uvjerenja preuzeo,

Wilson je duboko vjerovao, inspiriran moralnim načelima na temeljima prava i pravde, da je njegova misija preoblikovati svijet. Želio je stvoriti bolji svijet u kojem će demokratska ideja biti jamac mira. Za razliku od europskih lidera koji su bili sljedbenici Realpolitika, Wilson je idealist i vizionar. S europskim je liderima bio spreman na pregovore, ali je bio i na oprezu, jer se bojao da ne padne u zamku - da ga ne uvuku u svoje priče i da u konačnici ne preuzme i njihove stavove.

Tigar Clemenceau

Već u siječnju 1918. godine Wilson je počeo raditi na svojim idejama o stvaranju poslijeratnog svijeta, koje su poslije postale poznate pod imenom Četrnaest točaka, ali njegove ideje iritirale su Francuze, koji su željeli osvetu nad Njemačkom, a ne oprost koji je nudio američki predsjednik. Georges Clemenceau je dao znamenitu izjavu: “Četrnaest točaka? Dragi Bog ih nije dao više od deset”, što je bila aluzija na Bibliju - prilično rijetka od strane jednog antiklerikalca kakav je bio Tigar (Clemenceauov nadimak) - odnosno na deset zapovijedi. Više je puta Clemenceau isticao kako su razgovori s Wilsonom izgledali kao razgovori s Isusom Kristom.

Georges Clemenceau imao je 78 godina kad je počinjala pariška konferencija, i iza njega je bila duga politička i državnička karijera, koja je započela još 1871. godine, kad je Francuska pretrpjela poraz od Pruske i kad je temeljem tadašnjeg Versailleskog sporazuma pobjednik anektirao Alsace i departman Moselle. Tijekom cijele političke karijere, a pogotovo nakon Velikog rata, Clemenceau je gajio dosljedno neprijateljski stav prema Njemačkoj, u kojoj je video isključivo grabežljivca i ratnog huškača.

Između njega i Wilsona, postavio se britanski premijer Lloyd George, koji je od konferencije mogao malo očekivati, jer je nakon primirja dobio ključne stvari koje je želio za svoju zemlju. Stoga je na konferenciji imao lukav oportunistički stav kako bi mirovni ugovori doveli do ukupno pozitivnog rezultata za Veliku Britaniju. London je isticao kako je motiv Velike Britanije za ulazak u rat u kolovozu 1914. bio njemački napad na Belgiju. Oslobođenje Belgije postalo je dakle prvi ratni cilj, međutim, od početka rata visoka britanska politika odlučno je radila na realizaciji svojih imperijalnih ekspanzionističkih ciljeva na Bliskom istoku, kao i na jačanju vlastite sigurnosti poslije rata, kako u odnosu na neprijatelje tako i u odnosu na saveznike.

Tako su britanski ratni ciljevi ubrzo poprimili ideološki karakter, transformirali se u neku vrstu križarskog rata, ne kako bi slomili njemački narod već da bi promijenili ustavni poredak Njemačkog Drugog Reicha. Posljedica toga trebalo je biti uništenje vojne dominacije Pruske u njemačkoj državi jer se znalo da Njemačka mora zadržati određenu snagu, kako bi u srednjoj Europi ipak postojala nekakva ravnoteža. Čak i prosječno jaka Njemačka trebala je poslužiti kao protuteža Rusiji koja je ionako prejaka i u Europi i Aziji. U tu svrhu, Nijemcima je ostavljeno 100.000 vojnika i 16.000 pripadnika mornarice, što su trpili dok nacisti nisu došli na vlast.

Od početka Pariške mirovne konferencije, razgovori između saveznika vrtili su oko dva ključna pitanja pri čemu Francuska igra vodeću ulogu - jedno je pitanje ratnih reparacija, a drugo je spremnost da se trajno oslabi Njemačka, zemlja koja u očima Francuza predstavlja stalnu prijetnju i koja je kriva za dva uzastopna napada na Francusku 1871. i 1914. godine. U svemu je bilo logike jer Francuska je tijekom rata doživjela djelomičnu okupaciju svoga teritorija, a njezin je teritorij bio glavno bojno polje na Zapadnoj fronti.

Kad se njemačka vojska povlačila, sustavno je uništavala sve što je mogla biti francuska industrijska baza koja bi konkurirala njemačkoj industriji i Francuzi su smatrali da Njemačka mora platiti odštetu kako bi se Francuska mogla obnoviti i vratiti ogromne kredite koje su im dali SAD (četiri milijarde dolara) i Velika Britanija (tri milijarde). U današnjem novcu to bi iznosilo približno 560 i 420 milijardi dolara.

Clemenceau je smatrao da su te reparacije francusko neotuđivo pravo. Francuska se strana nipošto nije željela zadovoljiti nekim simboličnim iznosom, a bojala se da bi ga Wilson pokušao nametnuti. U veljači 1919. Francuzi su iznijeli krajnje nerealan odštetni zahtjev od 220 milijardi, a Britanci da se radi o 120 milijardi dolara, dok su američki stručnjaci procijenili da one ukupno ne bi smjele prelaziti 22 milijarde dolara. Tek je u svibnju 1921., zajednička Komisija napravila izračun obveza Njemačke po osnovi reparacija, a konačna je cifra dosegla 132 milijarde zlatnih maraka, odnosno 34 milijarde dolara, što je bilo daleko manje od britanskih i francuskih procjena.

No iz Berlina su odgovorili da ne mogu platiti tu sumu, čime počinje razdoblje u kojem se Njemačka opire da isplaćuje reparacije. U tom trenutka počinje diplomatsko-politička borba između Francuske, koja treba dobiti 52% tog iznosa i Njemačke, koja se sve više ne pridržava obveze plaćanja nametnutih reparacija. Ratno savezništvo je mrtvo jer Britanci i Amerikanci podržavaju Nijemce, s kojima su uspostavili intenzivnu trgovinu i bliske financijske veze. Na kraju, Njemačka je platila oko 23 milijarde zlatnih maraka od 132 milijarde, kako je bilo određeno 1921. godine dokumentom Komisije za reparacije pariške mirovne konferencije, a od te sume Francuska je dobila manje od 10 milijardi od 68 milijardi, kako je bilo predviđeno.

Kroz čitave pregovore, Clemenceau se žestoko usprotivio stavovima Lloyda Georgea. Treba voditi računa, ustvrdio je, da se Njemačka zadrži u podređenom položaju: “Pošto smo imali toliko žrtava da bismo izborili pobjedu, trebamo sada ubrati njezine plodove”, pa je nastavio: “Nijemci su jedan servilan narod kojem treba pokazati silu kako bi ih se prisililo da poštuju argumente. Mislim da možemo prištedjeti svijetu za dugo vremena neku njemačku agresiju, jer se njemački duh neće promijeniti tako brzo”.

Unatoč Clemencauevim željama, Francuzi nisu dobili promjenu granice kakvu su očekivali, naime ambicija im je bila da uključe i dio Saarlanda s gradovima Landauom, Saarlouisom i Saarbrückenom, ili čak da se vrate na granicu iz 1814. godine, za koju su vojnici, a posebno maršal Foch tvrdili da je lakše branjiva, od one koja je ustanovljena 1815., i koja je postojala sve do 1871. godine. Taj prvi francuski diplomatski poraz najavio je druge koji su pokazali politiku Amerikanaca i Britanaca da štite Njemačku i ograniče francuske ambicije.

Njemački bijes zbog istoka

Ali, bijesni su bili i Nijemci koji, kako su pokazale godine koje su uslijedile, neće nikada prihvatiti istočne granice, kako su određene Versailleskim ugovorom. Smatrali su se pobjednicima na Istočnoj fronti, pogotovo pošto su dobili ogromne teritorije od nekadašnjeg Ruskog Carstva mirom u Brest-Litovsku i nadali da će im mirovni sporazum omogućiti da temeljem Wilsonovih načela zadrže svoja osvajanja na istoku. Umjesto toga, njemačka je javnost morala pristati na uvjete mirovnog sporazuma koje je doživjela kao jako nepravedne.

Osim što je sve kolonije predala pobjednicima, Njemačka je na Istoku morala prepustiti 67.000 km2 na kojima je živjelo 6,5 milijuna stanovnika, što znači 11% svog teritorija i isto toliko svog stanovništva. Osim toga, odredbama mirovnog sporazuma uglavljeno je da se 24 milijuna tona ugljena isporuči Belgiji i Italiji, između saveznika raspodijeli 5000 lokomotiva te 15.000 vagona, sva plovila teža od 1600 tona, polovicu onih čija tonaža je između 1000 i 1600 tona, četvrtina ribarske i petina riječne flote.

U studenom 2018., većina Nijemaca bila je i ostala uvjerena kako su u osnovi vodili obrambeni rat. Kako bi se Njemačka navodno obranila, do kraja 1918. godine, poginulo je ne manje od dva milijuna vojnika, dok se njih gotovo 4,5 milijuna vratilo kući osakaćeno. I sada bi ta neizmjerna žrtva trebala biti uzaludna, štoviše, ona je uslijedila nakon “zločina” koji su počinili Nijemci, a upravo je takvu optužbu izrekao tadašnji francuski predsjednik Raymond Poincaré.

Zna se dalji tijek događaja. Nakon “sramote u Versaillesu”, Nijemci nisu bili kadri razviti zajedničku strategiju da se odupru, nešto što bi bila neka vrsta minimalnog konsenzusa. Poraz 1918. godine i diktat mirovnog sporazuma 1919. isuviše su povezani da se ne bi posumnjalo kako se poraz nije dogodio na bojnom polju, nego da se mora pripisati revolucionarnim nemirima i drugim potezima ljevice.

Uostalom i feldmaršal Paul von Hindenburg, neosporni heroj i nacionalni junak, jasno je rekao pred istražnom komisijom Reichstaga ono na temelju čega je nastala legenda, a to je bila rečenica o “zabijanju noža u leđa”. Bilo je te stavljanje soli na ranu, a parlamentarna desnica i agitatori na ulici poput izvjesnog Adolfa Hitlera u Münchenu će ovu tvrdnju pretvoriti u ključan argument za napade protiv Republike koju tobože predstavljaju gubitnici i izdajnici njemačkog naroda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 20:08