SURADNIK JUTARNJEG U PAKLU ALEPA 'Svake minute odjeknu tri detonacije. Sto metara od mojeg hotela pada granata i ubija tri srednjoškolca...'

Život nekako počne, zorom. Kad se preneš iz sna. Ali ovdje, kada se probudiš, ne počne život, već duga noćna mora. Varljiv je život, kao i sreća. Baš kao i ovaj dan.

Tako je otkad je civilizacije, tako će biti i do njenog kraja. A ona je rođena baš ovdje, u Alepu. I varljiva je, kao i ovaj rat koji se predugo vuče po suhoj, napaćenoj zemlji. Predugo čak i za Alep. Jer sve što danas, u 21. stoljeću, ne bi smjelo postojati, u Alepu postoji i događa se. Predugo je to čak i za kolijevku civilizacije.

Zoran Marinović

U hotelu Šahba

Nekoliko novinara u predvorju hotela Šahba, s pogledom na vreće pijeska i barikade, nevješto zbrajaju. Od tri sata ujutro, svake je minute nešto puklo najmanje tri puta. Nabrajamo, prepoznajemo, ovisno o prijašnjim iskustvima, avione, tenkove, topove, minobacače, kaćuše, ručne bacače...

Svega ima, osim nuklearnog oružja. A protivnici sirijskog predsjednika al-Bašara na ovaj raskošan popis sigurno bi dodali i bojne plinove. Znači, svake minute tri vrlo teške detonacije, ne računajući pješačko naoružanje. 1440 minuta u jednom danu - 4320 eksplozija! Brojka usporediva s Dresdenom!

Slavlje u zapadnom Alepu

Vikend je bio tiši. Vjerojatno se između Moskve i Washingtona pokušavao dogovoriti koridor. Ili primirje. Ili dogovor. Ili predaja. Pokušavalo se dogovoriti bilo što. Samo da prestane. A ne samo da nije prestalo, nego bi ovaj dan, a tek je svanulo, mogao ući u mračnije civilizacijsko naslijeđe.

Jer netko je odlučio. Ne želim pisati o geopolitici. O labavim savezima, velikim porazima i jalovim pobjedama. Ne bih htio upasti u zamku između imperijalista i tovariša, između osloboditelja i uznika, radikala, islamista, sekularista, između bitke za slobodu i okova tiranije, ali znam da ni najbolji rat ne može biti dobar kao najgori mir.

Stoga prepuštam procjenu onima koji znaju, a u ovom vihoru običnom čovjeku koji spašava život sve je ionako - svejedno.

Zoran Marinović

Vijesti iz Palmire

Dolaze vijesti iz Palmire. Vojska tzv. Islamskog kalifata došla je do samog središta. Nitko ne može vjerovati da će taj drevni grad opet biti izgubljen. Opipljivi su pesimizam i strah. I dok svi pričaju o tom porazu, 100 metara od hotela eksplodira je minobacačka granata i ubila troje srednjoškolaca. Na putu u školu.

Netko je odlučio da više nema povratka. Tijekom proteklih mjesec dana od ruba poraza pa do ovog dana Asadova vojska ostvarila je iznenađujući uspjeh. Dijelovi grada padali su kao kule od karata, a obruč oko pobunjenika stezao se poput omče. I onda je, nakon pet godina, u starom dijelu Alepa, na kuli, zavijorila sirijska zastava. I nije tu stalo.

Pao je i Hanano, za neke srce revolucije, a za neke samo utočište islamista. Slobodna sirijska vojska, nekad pokret Arapskog proljeća i uzdanica “zapadnog demokratskog svijeta”, upravo na tom mjestu kliznula je u šake radikalnom Frontu al-Nusra, nasljednicima al-Qa’ide.

Zoran Marinović

Danas oko podne cijela ta priča o pobjedi demokracije pa do šerijatskog zakona, ili ideologije koje su pravdale pobunjene vojske, svela se na niti pet četvornih kilometara najužeg centra Alepa. Jedino su se još branili Kaleš, Sukari i Salhudin. Ubrzo je pao je i velik dio Salahdina. General pukovnik Zaid Saleh vodi nas u jučer oslobođeni Šeik Said. Kaže, zagonetno, osokoljen uspjesima, znajući da tisuću pobunjenika koji su ostali u gradu neće izdržati taj pritisak do večeri, “danas će pričati bojno polje”. Dan prije zapovjednik al-Nusre, Saudijac Abdulah Muhagsini, poslao je poruku: “Čekamo vas, spremni smo umrijeti”. Civili im ništa ne znače.

Vojska jede u bunkerima, neki leže po ruševinama i odmaraju se. Iz istočnog dijela grada prema nama, kroz rovove, u crvenoj haljini, dolazi Sabina Mašeka. Jadna žena, umorna i izluđena. Jutros je kroz jedan od koridora pokušala sa svojim sinom i njegovom obitelji izaći iz okruženja. Sin i snaha su poginuli, a unuci su u tom kaosu izgubljeni. I ništa joj više nije ostalo. Ništa. Samo kroz suze ponavlja: “Dat će Bog”.

Netko je odlučio da više nema povratka. UN i svi ostali akteri međunarodne zajednice svoje apele mogli su samo, kao dio jedne promašene predstave, ponavljati pred kamerama.

Zoran Marinović

Zbrajati, ucjenjivati, nuditi, predlagati, optuživati... Kao i dosad, sve je otišlo u dim. Avion skriven među sivim oblacima “spustio” je bombu. Zemlja se zatresla. Brojevi više nisu bitni.

Nekoliko tisuća djece i odraslih uspjelo je izaći iz obruča. Kamioni su stalno dolazili u prihvatni centar koji je okružen bodljikavom žicom. Ponijeli su ono što je pod okriljem noći, bez struje, moglo stati u jednu vreću, torbu ili kovčeg. Jedan čovjek je izvukao i dvije žuto-zelene papige. Jedini komadići boje u tom oceanu sivila i tuge.

Pokušava im se pomoći i nekako podijeliti hrana. Oko starog kamiona stotine ruku traže komadić kruha. Vojska kundacima bezuspješno pokušava napraviti red. Ali glad je jača od ikakve zamišljene linije, ikakvog reda. Vape samo za komadićem kruha.

U suton, eksplozije po kvartovima zamjenjuje slavlje na ulicama. Iako je kiša u zapadnom Alepu, na glavnom trgu, stotine ljudi izlaze na ulice sa zastavama i slikama Bašara al-Asada. Vojska puca s kamiona. Čuje se muzika. Bubnjevi. “Pobjeda!” “Pobjeda!” Pjesma. Suze. Veselje. Djevojke s maramama plešu na mokrim ulicama. To su isti oni ljudi koji su proteklih godina bili gladni.

Naš prijatelj Badra, fotograf iz istočnog Alepa, još uvijek u okruženju, ostavlja poruku. “Mislim da je gotovo. Nemojte nas zaboraviti.” Između slavlja i suza, dana i noći, u Alepu je nešto krenulo po zlu. U kolijevci civilizacije.

Ali varljiv je život, baš kao i ovaj dan, pronaći će on sebi nekako put. Jer proći će i ova noćna mora. A kad se prenemo, počet će život. U Alepu.

Alep izvan okvira politike, interesa i religije je mjesto nezamislive ljudske tragedije i destrukcije. Pitamo se odakle milijuni izbjeglica dolaze na Stari kontinent i zašto napuštaju svoje domove, a odgovore bismo mogli naći među ovim ruševinama. Ovo je mjesto na kojem nedostaju riječi koje bi opisale svakodnevicu ispunjenu ljudskom patnjom.

Dan i noć u Alepu. Mjestu varljive sreće. Pobornici predsjednika Bašara al-Asada slave po ulicama, civili iz brojnih kvartova koji su bili u okruženju bježe na sigurno, mnogi ljudi su izgubili obitelji i domove. Dok se jedni bore za komadić kruha, drugi koji su do jučer bili gladni, plešu na ulicama.

Jeziva snimka dronom otkriva stravične posljedice bitke za Alep

U međuvremenu je agencija Ruptly objavila jezivu snimku dronom koja otkriva ekstremeno razaranje u Alepu - razrušene domove i napuštene ulice koje su zamijenile nekoć vrlo živ grad.

Video pruža pogled na zgrade srušene u žestokim sukobima provladine vojske i pobunjenika u čijim su rukama bile te gradske četvrti.

Zgrade koje su nekoć bile domovima mnogih Sirijaca sada su napuštene i bez prozora, no te su dobro prošle - ostale su uglavnom sravnate s tlom.

Na snimci se vidi tek nekoliko automobila kako se probijaju kroz puste ulice, te desetak građana koji se okupljaju među ruševinama.

U utorak navečer Assadova vlada preuzela je vlast nad čitavim gradom, a civili i pobunjenici trebali bi uskoro biti evakiurani iz grada.