I dok ostatak svijeta zadržanog daha čeka obradu američkih glasačkih listića, u atmosferi opće neizvjesnosti jedno je sigurno – u siječnju 2024., ključeve Bijele kuće preuzet će kandidat koji nikad do sad nije bio u Ovalnom uredu; ili će to biti žena, ili će to biti osuđeni kriminalac.
U trenutku pisanja ovoga teksta, republikanski kandidat Donald Trump objektivno bolje stoji u projekcijama, čak i one lijevo naklonjenog NYT-a, te djeluje kao da ima više opcija dolaska do 270 elektorskih glasova.
Neovisno o konačnom rezultatu ovih izbora, činjenicom ostaje da bivši dvaput opozvani predsjednik, kojeg država na čije se čelo želi vratiti pred sudom tereti za pokušaj državnog udara, dobio podršku najmanje polovice, a možda čak i natpolovične većine Amerikanaca s pravom glasa u izborima s rekordnom političkom participacijom.
Zašto je to bitno? Zato što resetira sve one politološke postavke koje su do sada diktirale dinamiku predizbornih kampanja; kako u Americi, tako i u ostatku zapadnog svijeta. Znali smo kako više ne vrijedi pravilo da je afera s porno glumicom neprelazna točka dolaska na političku scenu, baš kao ni audio snimka u kojoj predsjednički kandidat tvrdi da bilo koju ženu može „zgrabiti za mačkicu” jer je poznat. No, ove smo godine naučili da mu politički ne škodi ni hotimično udaljavanje od centra (u kojem se, budi rečeno, nalazi najmanje 43 posto registriranih neovisnih birača).
Trump se u niti jednom trenutku kampanje nije potrudio „ostati u gabaritima” do sad provjerenih politoloških recepata, zbog čega je, na kraju krajeva, i za svog potpredsjedničkog kandidata odabrao ekstremno nepopularnog senatora „crvene” savezne države Ohio, J.D. Vancea, iako su mu stručnjaci savjetovali da se odluči za nekog umjerenijeg suputnika iz swing savezne države.
Nije se libio u pitanje dovoditi rasu svoje protukandidatkinje, kao ni i više nego jezivo zaprijetiti bivšoj republikanskoj zastupnici Kongresa, Liz Chaney, kojoj je rekao da bi „njezinu glavu volio vidjeti na nišanu devet automatskih pušaka”.
Od Projekta 2025, do najava obračuna s političkim neprijateljima i „diktature samo prvi dan”, ništa nije spriječilo ogroman postotak neovisnih birača da ga izaberu kao manje od dva zla, što je samo po sebi indikativno glede pulsa naroda u SAD-u.
Trump je posljedica, a ne uzrok. Činjenica da mainstream političari iz ciklusa u ciklus uporno ne odgovaraju na potražnju njegovog biračkog tijela, dobrim dijelom onog koji je 2008. i 2012. doveo Baracka Obamu na vlast, znači da Washington i dalje ne razumije da trumpizam neće eliminirati etiketirajući njegove birače „smećem”, već samo i jedino pružanjem im ruke i davanjem im prostora da svoje ogorčenje stanjem stvari kanaliziraju na neki, po demokratske institucije, zdraviji način.
Za kraj, treba spomenuti najvažniji zaključak ovih izbora - neovisno o ishodu, Amerika ostaje duboko podijeljena. Nastavljaju se dizati zidovi između dvije verzije realnosti u kojoj svaka od strana onu drugu smatra vlastitom egzistencijalnom prijetnjom. Čitaju drugačije medije, dok algoritmi na društvenim mrežama njihove tvrdnje dodatno potkrepljuju tailor-made objavama koji nas kolektivno radikaliziraju u uvjerenju da je naša verzija stvarnosti „jedina ispravna”.
Prema anketi Statiste iz travnja 2024., 47 posto ispitanika u SAD-u, neovisno o ideološkoj opredijeljenosti, smatra da će u bliskoj budućnosti sigurno doći do novog građanskog rata. Indikativno je i što je to mišljenje daleko najzastupljenije među glasačima Generacije Z.
Teško je zamisliti scenarij u kojem put prema nekom boljem i ujedinjenom američkom sutra neće ići kroz nasilje. Jeziva je to spoznaja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....