Svi plaču za Maradonom, zašto Darfur, Niger i Mali nisu vijesti za naslovnice?

U ovome strašnom času, kada je Italija izbila na treće mjesto po broju smrtnih žrtava od covida-19, nije preksinoć i jučer bilo televizijskog dnevnika na kojemu se nisu lile suze takoreći u potocima, poglavito u Napulju. Ne za one pedeset i dvije tisuće pomrlih uglavnom u mukama, daveći se unatoč respiratoru u grkljanu, onemogućenih da prozbore zadnje riječi, izoliranih od najbliže rodbine, osuđenih da skončaju sami na pretrpanome covidskom odjelu, kuda medicinske sestre jure kao muhe bez glave i spadaju s nogu od iscrpljenosti.

Ne, sve te silne suze izazvala je njima svima bitno gora vijest: da je preminuo Diego Armando Maradona. Ako se tko, nesmiljeno i bešćutno, rugao što se u Crnoj Gori razmahala koronavirusna zaraza jer su vjernici ljubili ruke mitropolita Amfilohija, preminuloga baš od koronavirusa SARS-CoV-2, pa prenijeli klice s njega sebi i jedni drugima, ili što su u Beogradu ljubili staklo nad lijesom patrijarha Irineja, podlegloga covidu-19 pošto je i sam poljubio Amfilohija, položeno ondje da vjernici ne ljube mrtvaca - ima sada još pregnantniji prizor: pred napuljskim stadionom izložen je poster s Maradoninim likom, a nogometni privrženici, jedan po jedan, pristupaju toj "ikoni" i ljube je, doslovce, miješajući svoju slinu sa slinom prethodnih obožavatelja nogometnog virtuoza, koji je svojim narudžbama kokaina obogatio napuljsku mafijašku camorru (Gomorru iz romana Roberta Saviana).

Napuljska općinska uprava jučer je istupila s prijedlogom da se mjesni stadion preimenuje po Maradoni (sada se zove po sv. Pavlu apostolu). Nogometnim rječnikom rečeno: Maradona - sv. Pavao 1-0. Za Maradonom javno žali i Papa, Argentinac i ljubitelj nogometa.

Samo još fali da se na ulicama pojave transparenti: "Santo subito", "Smjesta svet".

Maradona je u posljednjim intervjuima i živ mamio ljudima suze na oči žaleći se, više tužno nego zdvojno: "A kakav sam nogometaš mogao biti da nisam uzimao kokain!" Poput suvremene "Magdalene pokajnice", Maradona je ostavio dokumente o muci i obraćenju.

Istinabog, našla se neka feministica, uzrujana što je Dan otpora rodnom nasilju zasjenio Maradona, "koji nije htio priznati vlastitog sina" (ah, da, i tog su mladića snimili kako plače).

Ušutkala ju je druga: pa zar nismo kadre misliti na više od jedne stvari istodobno? Ipak, što jest - jest: manifestacije uz Dan otpora rodnom nasilju nisu privukle ni stotinu medijske pažnje posvećene apoteozi Maradone: samo njegov drugi gol Englezima u finalu Svjetskog prvenstva 1986 emitiran je u srijedu u Italiji, kažu, više od tisuću puta. A zagrljaj s Castrom gotovo podjednako često.

Istodobno se još jednom pokazalo da mi, koji radimo u medijima, često funkcioniramo - svjesno ili nesvjesno - kao žreci iracionalnih kultova kojima možda ni ne nastojimo prozreti bit, nego se zadovoljavamo surfati niz krestu bujice koja plavi depresiju javnog interesa. Umberto Eco je, u tom pogledu, pisao Fenomenologiju Mikea Bongiorna, zaključujući da je taj tadašnji televizijski voditelj kvizova, festivala i ine zabave "uvjerio publiku, živim i trijumfalnim primjerom, u vrijednost mediokriteta".

Danas bi možda trebalo ići korak dalje prema prirodnim znanostima, pa ekstrapolirati algoritam krivulja kojima je Kim Kardashian 18 godina držala publiku prikovanom uza sve vizualne medije. U tom pogledu Maradona je bar autentičan, u igri, u nogometu kao spletu estetike i bezobrazluka, kolikogod da je bio banalan u njegovoj monetizaciji za kokain.

Čak i Michele Serra, jedan od prvih satiričara današnje Italije i sarkastični kolumnist rimske Repubblice, piše jučer da je "sport izmišljen zato da bi dao materijalan život našim snima, potrebi za herojima i bozima (u grčkom smislu riječi), za perfektnim gestama, za zadivljujućim pothvatima, za pobjedom koja nas otkupljuje iz osrednjosti, iz tjeskobe, iz bijede, i konstruira našu masovnu epiku.

Diego kao Hektor, Ahil, Eneja? Pa naravno, Diego kao Hektor, Ahil, Eneja". Maradona je rođen, kako piše ini talijanski novinar, "ondje gdje nema ničega, bio sam ondje i nema ničega". Naravno, možemo se radovati što se odande izvukao svojim dvjema nogama i nenadmašnom nogometnom inteligencijom, ali to nas ne lišava moralne obaveze solidarnosti sa svima ostalima ondje i drugdje "gdje nema ničega".

Valjda je i u ostalih ugrađen čip za multitasking, da mislimo na više od jedne stvari odjednom, po naputku spomenute druge feministice. Nismo konstruirani tako da potrošimo i prikažemo naš kapital sućuti na jednome, pa da onda mirno ostanemo ravnodušni spram onoga ničega odakle je izronio Maradona, spram svih onih koji i dalje nemaju ondje ili drugdje ama baš igdje ičega.

Čak nas ni utemeljena panika od covida-19 ne oslobađa moralne obaveze da mislimo i da se opredijelimo za žrtve političkih pošasti, za Tigré i Tigrinje, za Darfur, za Niger i Mali, i sve tako dalje. Ali to, nama u Evropi, nisu vijesti za prvu stranicu. U najbolju ruku, to je meso za mlaćenje na granici s Bosnom.