U istom tekstu u kojemu naglašava inkompatibilnost stranaka talijanske desnice bilo s kojom nostalgijom za fašizmom, talijanska premijerka Giorgia Meloni nije danas propustila priliku da se očeše o slovenske i hrvatske partizane, koristeći kolaudiranu neofašističku retoriku.
Giorgia Meloni je, "prvi put kao predsjednik Ministarskog vijeća" (muški rod je njezin), uputila milanskome Corriereu della Sera pismo o današnjemu talijanskome državnom prazniku Dana oslobođenja.
U središnjem pasusu piše da "25 travnja 1945 očito označava prekretnicu za Italiju: kraj drugoga svjetskog rata, nacističke okupacije, fašističkog dvodesetljeća, protužidovskih progona, bombardiranja i mnogih drugih žalosti i lišavanja koje su dugo pogađale našu nacionalnu zajednicu. Nažalost, isti datum nije označio i kraj krvava građanskog rata koji je razdirao talijanski narod, koji je na nekim teritorijima potrajao pa čak i podijelio pojedine obitelji, obuzete spiralom mržnje koja je dovela do pogubljenja po kratkom postupku i nekoliko mjeseci nakon kraja sukoba. Kao što valja podsjetiti da je, dok su toga dana milijuni Talijana ponovo počeli uživati u slobodi, za stotine tisuća naših sunarodnjaka iz Istre, Rijeke i Dalmacije započeo drugi val pokolja i drama egzodusa s njihovih prostora. Ali temeljni plod 25 travnja bila je i nedvojbeno ostaje afirmacija demokratskih vrijednosti koje je fašizam pogazio i koje nalazimo uklesane u Ustav Republike."
Treba li Hrvatska uspostaviti reciprocitet tog tipa?
Podsjetimo da je u Italiji Parlament 2004 izglasao zakon kojim je 10 veljače, godišnjica potpisivanja Pariškoga mirovnog ugovora s Italijom 1947, proglašen Danom uspomene. U tom zakonu piše da se njime želi "sačuvati i obnoviti sjećanje na tragediju Talijana i svih žrtava jama, na egzodus iz svoje zemlje Istrana, Riječana i Dalmatinaca nakon drugoga svjetskog rata te na još složeniju povijest istočne granice". Drugim riječima, Italija svake godine na taj datum žali što je dio teritorija koje je stekla u prvome svjetskome ratu, i gdje su etnički Talijani bili manjina (bili su većina samo lokalno, u gradovima zapadne Istre i u gradskom dijelu zadarske općine), predan Jugoslaviji, to jest Sloveniji odnosno Hrvatskoj.
Hrvatska, sa svoje strane, nije na sličan način obilježila ni 12 studenoga (u spomen na Rapallski ugovor 1920), a ni 6 travnja (u spomen na dan kad je Italija 1941 napala bez objave rata, pa je njezina avijacija bombardirala stambene zgrade u Splitu, započevši okupaciju i vojnu intervenciju bremenitu ratnim zločinima sama, odnosno u suradnji sa svojim ustaškim i četničkim kolaboracionistima). Treba li Hrvatska uspostaviti reciprocitet tog tipa? O tome odlučuje Sabor. Takvi reciprociteti, koji suponiraju kolektivne krivnje, tereteći i kasnije rođene naraštaje, jamačno nisu ulog u dobrosusjedske odnose. Ali svatko odgovara za svoju politiku i za njezine posljedice.
Giorgia Meloni očito pripada u tradiciju koja umnožava brojeve žrtava: stotine tisuća su pretjerivanje, kao i raznovrsni zbirovi o Jasenovcu, Bleiburgu itd. Reklo bi se da desnice pate od manije veličine čak i u nabrajanjima zločina. Dakako tuđih.
U humanističkim gabaritima strašan je i nenadoknadiv gubitak i jednoga jedinog života, strašno je otjerati iz njezina doma i jednu jedinu osobu. U prvom planu tu ne bi smjelo biti ni nacionalno, ni manjinsko, nego naprosto ljudsko pravo. Ali na to uho ne čuju, nijedni.
Politika etničkog čišćenja
Točno je, i strašno je, što su i slovenske i hrvatske vlasti provodile politiku etničkog "čišćenja" protiv Talijana (i Nijemaca i još nekih), čemu bi trebalo dodati i bijeg mnogih preživjelih Židova u Izrael ili na Zapad. Za svakim treba žaliti, svaki odlazak osiromašuje domovinu, pa i najdobrovoljniji.
Giorgia Meloni farizejski vidi samo trun u tuđem oku. I pritom, koliko god se – pravedno i dostojno – odricala od fašizma, ipak slijedi parafašističku retoriku, po kojoj povijest počinje tek od vlastita stradanja. Baš poput srbijanskog vodstva, koje neprestano prigovara NATO-vo bombardiranje Beograda, a zaboravlja da je to bilo posljednje sredstvo poslije protjerivanja Albanaca s Kosova (pošto im je nekažnjeno prošlo klanje i bombardiranje po Hrvatskoj i po Bosni), tako i Meloni prešućuje da je etničko "čišćenje" Talijana stiglo nakon 25 godina gotovo podjednako temeljitoga etničkog "čišćenja" Hrvata i Slovenaca s teritorija stečenih u Rapallu, te onih okupiranih 1941.
Naravno, i to valja opetovati, prethodni zločini ne opravdavaju naknadne zločine. Zločin je bilo protjerivati Talijane, zločin je bilo pobiti, bez suda ili po prijekom sudu, 6000-8000 Talijana (koliko ih je naveo Diego de Castro, ni Hrvat, ni komunist). Ali licemjerno je i odiozno prešutjeti vlastite prethodne zločine predbacujući za tuđe susljedne. I tu treba mesti prvo pred svojim vratima.
Utješno je ipak, u neku ruku, što Hrvatska i Italija, partnerice u Evropskoj uniji i saveznice u NATO, ustrajno njeguju istu vrstu pakosne povijesne kratkovidnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....