TANKA LINIJA IZMEĐU POGREŠKE I NUKLEARNOG RATA Kako nas primjer iz 1983. godine uči da je uzbuna na Havajima vrlo lako mogla biti okidač apokalipse

U subotu ujutro stanovnike američke savezne države Havaji prestravila je poruka koja im je na mobitele stigla od Agencije za upravljanje izvanrednim situacijama.

"PRIJETNJA BALISTIČKOG PROJEKTILA NA HAVAJIMA. ODMAH POTRAŽITE SKLONIŠTE. OVO NIJE VJEŽBA" - pisalo je u poruci zbog koje su stotine tisuća ljudi u panici tražili zaklon ili pak rezignirano čekali udar od kojeg se sakriti ne može.

Srećom, uzbuna se pokazala lažnom, produkt prilično epohalne pogreške anonimnog zaposlenika koji je "pritisnuo krivi gumb". No, prošlo je punih 38 minuta prije nego su stanovnici i turisti na Havajima saznali da je uzbuna lažna. No, stručnjaci upozoravaju da ovaj primjer pokazuje koliko je zapravo velik rizik od nenamjernog, nazovimo ga i slučajnog nuklearnog rata koji bi mogao izbiti između SAD-a i Sjeverne Koreje.

A da bismo to bolje razumjeli dovoljno je pogledati tragediju leta 007 Korean Airlinesa, piše Max Fisher za New York Times. U velikom tekstu koji na engleskom jeziku možete pročitati na web stranici NYT-a Fisher demonstrira kako je jedan srušeni avion mogao dovesti do nuklearnog rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza i kako takav incident nije nezamisliv ni danas, iako s malo promijenjenim protagonistima.

Prvog rujna 1983. korejski putnički zrakoplov na putu iz Anchoragea za Seul je zabunom ušao u sovjetski zračni prostor. Časnici sovjetske zračne obrane mislili su da je riječ o američkom špijunskom zrakoplovu koji je letio u blizini te su pokušali uspostaviti kontakt. Nakon toga su ispalili i hice upozorenja. Kako nisu dobili nikakav odgovor, oborili su zrakoplov s 269 putnika i članova posade. Nitko nije preživio.

Za ovu priču puno je važnije ono što se dogodilo nakon toga. Iako je vrlo brzo postalo očito da je riječ o ljudskoj pogreški, uzajamno nepovjerenje između dvije supersile i logika nuklearnog zastrašivanja gurnule su Washington i Moskvu prema sukobu koji ni jedna strana nije željela.

Atmosfera nepovjerenja

Nepotpune informacije, agresivna "obrambena" politika i odgovori koji traju tek nekoliko minuta mogli su rezultirati nuklearnim ratom - a riječ je o situaciji koja ni danas nije nezamisliva kada su u pitanju SAD i Sjeverna Koreja.

U ranim 80-tima, vremenu uzavrelih strasti između SSSR-a i SAD-a (koje odlično prikazuje fikcionalna serija "Amerikanci", op. a. i epohalni strip "Watchmen" Alana Moorea), američki predsjednik Ronald Reagan je sovjetske vlasti proglasio "carstvom zla" koje se mora privesti kraju. Prošle godine Bijela kuća Donalda Trumpa nije se libila sličnih kovanica i prijetnji prema Sjevernoj Koreji, čak sugerirajući da ni vojna intervencija nije isključena ako Kim Jong-un ne odustane od nuklearnog programa i razvoja balističkih projektila. Čiji se domet, spomenimo i to, povećao toliko da danas prema stavu mnogih vojnih analitičara može dosegnuti bilo koji dio kontinentalnog SAD-a.

Samo po sebi, obaranje zrakoplova Korean Airlinesa moglo je proći kao tragična pogreška. No, obje supersile tek su djelomično shvaćale što se zaista dogodilo na samom rubu sovjetskog teritorija. U atmosferi nepovjerenja dužnosnici i birokrati obje strane počeli su sumnjati da ih "oni drugi" nastoje zavarati. Moskva je primila oprečna izvješća o tome jesu li njihovi piloti srušili putnički zrakoplov ili špijunski avion, a sovjetski vođe su, logično, bili skloniji vjerovati priči svojih časnika. Stoga kad su javno rekli da je bilo riječ o legalnom presretanju i obaranju američkog zrakoplova koji je povrijedio njihov zračni prostor, vodeći političari u SAD-u, svjesni da je to laž, pretpostavili su i da sovjetski vođe namjerno lažu. Bilo je to namjerno rušenje putničkog aviona i zapravo neslužbena objava rata, smatrali su neki.

S druge strane, u Washingtonu su počinjene praktički identične pogreške u zaključivanju. Reagan je optužio Moskvu da su namjerno oborili civilni zrakoplov i objavio da je sovjetsko društvo trulo i željno svjetske dominacije. Da stvar bude bizarnija, CIA je tog jutra za predsjednika pripremila izvješće u kojem stoji da je obaranje aviona vrlo vjerojatno bila posljedica ljudske pogreške. Reagan, izgleda, nije vidio taj dio. Pomislite samo kakav bi slučaj bio s Trumpom, notornim po tome da nije u stanju pročitati memorandum na A4 stranice, a kamoli duži izvještaj.

Sovjetski lideri 1983. nisu razmatrali mogućnost da se Reagan nije dobro informirao, veću su pretpostavili da namjerno laže o njihovim namjerama. Neki su čak zaključili da je SAD nekako namamio sovjetsku protuzračnu obranu da obori avion kako bi imali opravdanje za napad, za koji su vjerovali da se može dogoditi svakog trenutka.

Važno je da napadneš prvi

U biti, i jedni i drugi su iz tuđih iščitavali namjernu provokaciju, što je samo jačalo sumnje ideološki zadojenih političara i generala lakih na obaraču. A ako je rat neminovan, logika nuklearnog zastrašivanja nalaže da se mora napasti - prvi.

U današnje vrijeme tehnologija balističkih projektila i nuklearnog oružja došla je do razine u kojoj jedna sila može gotovo potpuno razoružati drugu u nekoliko minuta (izuzev nuklearnih podmornica na moru i možda zrakoplova s nuklearnim projektilima, ali i to samo u slučaju sila koje su ostvarile mogućnost nuklearne trijade - što Sjeverna Koreja nije). No, to je izazvalo logiku po kojoj moraš opaliti prvi, čak i ako misliš da je to na temelju pogreške, da bi spriječio uništenje vlastite države.

U 80-im godinama je takva atmosfera rezultirala time da su SAD i SSSR-a nekoliko puta bili na samom rubu rata, čak i ako je povod bila tehnička greška. Nerijetko se događalo da su dužnosnici s obje strane imali tek nekoliko minuta za odluku o pitanju da li uzvratiti na naizgled neminovni napad druge strane, bez mogućnosti da provjere je li on zaista započet ili nije. Opet, logični odabir u atmosferi nuklearnog zastrašivanja bio bi da opališ prvi.

Sa Sjevernom Korejom taj rizik je još veći, budući da Kim Jong-un na raspolaganju ima "tek" 10 ili 20 nuklearnih bojnih glava (možda malo više, možda malo manje) pa mora opaliti prvi ako želi spriječiti uništenje svoje države u slučaju izbijanja rata.

- Iako je zastrašivanje/kontroliranje Sjeverne Koreje daleko poželjnija solucija od preventivnog rata, ona nije bez rizika. I mogla bi podbaciti - napisao je jučer na Twitteru vojni analitičar Kingston Reif.

Ako mislite da su pogreške i još važnije, pogrešno tumačenje događaja, danas nemoguće, pogledate samo dvije stvari u slučaju lažne uzbune na Havajima- Prvo, Bijela kuća je inicijalno rekla da je poruka uzbune bila vježba - dužnosnici s Havaja kasnije su potvrdili da je bilo riječ o greški. Drugo, prošlo je punih 38 minuta prije nego je sustav za uzbunu poslao novu poruku u kojoj je objavljena pogreška. Ako je čak i Bijela kuća krivo pročitala situaciju, pomislite samo što je prolazilo kroz glave dužnosnika u Pyongyangu.

Kobna greška

Da je do ove uzbune došlo u vrijeme povišenih tenzija, npr. neposredno nakon testiranja sjevernokorejskog projektila, Kim Jong-un i njegovi generali mogli su iz poruke uzbune pogrešno izmišljanje povoda za američki napad, kao što su to Sovjeti mislili 1983. Jer nije da neki američki dužnosnici, počevši od samog predsjednika, nisu prijetili napadom na Sjevernu Koreju.

S druge strane, što da je Trump pomislio da je uzbuna prava, upozorava Vipin Narang s MIT-a:

- Američki predsjednik vidi poruku uzbune koja kaže da projektil ide prema Havajima, okrene se prema svojem pomoćniku koji stalno drži nuklearnu loptu (crnu aktovku kojom predsjednik može narediti nuklearni napad iz za to predviđenih komandnih centara, op. a.) te izda autentičnu i valjanu zapovijed za nuklearni napad na Sjevernu Koreju. Mislite da se to ne može dogoditi?

Za razliku od 1983., nitko nije poginuo u lažnoj uzbuni na Havajima. No, to nije nužno da bi rat započeo. Samo tri tjedna nakon rušenja leta Korean Airlinesa sovjetski sustav ranog upozorenja pogrešno je registrirao masovno lansiranje američkih projektila. Nuklearni rat tada je bio spriječen samo zahvaljujući prisebnosti sovjetskog časnika koji je bio na dužnosti i koji je na temelju vlastitog iskustva, dedukcije i prije svega intuicije, zaključio da je riječ o greški sustava. Njegovo ime je Stanislav Petrov i vrlo vjerojatno je osoba najzaslužnija što danas ne živimo u postapokaliptičnoj noćnoj mori u svijetu razorenom nuklearnim oružjem. Ili da uopće živimo.

Sjeverna Koreja je znatno više ranjiva od SSSR-a u slučaju nuklearnog napada (manja, i daleko slabija država), što njihovim časnicima ne ostavlja puno vremena da sami prosude realnost i ozbiljnost prijetnje. Pitanje je bi li se u njihovom slučaju našao neki prisebni Petrov i spasio, ako ne svijet, onda milijune života sigurno.

Uostalom i Ronald Reagan je u svojim memoarima istaknu da je incident s avionom pokazao koliko je potrebna kontrola nuklearnog naoružanja, a Mihail Gorbačov je upozorio da bi rat vrlo lako mogao početi ne zbog političke odluke, nego zbog pogreške.

Ovaj put smo to izbjegli. No, vjerujete li da će Trump i Kim Jong-un zadržati prisebnost u slučaju novih grešaka ili incidenta?