‘Titanic u planinama‘: Priča o ludoj ambiciji, spletkama i propasti dobila spektakularan obrat

Nekad široko znani Canfranc, željeznička postaja u istoimenom selu na sjeveroistoku Španjolske, je bio poznat kao 'Titanic u planinama' nakon što je ostao zapušten zbog požara, isklizavanja vlaka s tračnica i rata, piše The Guardian. No, monumentalna željeznička stanica sada bi trebala dobiti novi život i to kao hotel s pet zvjezdica, 51 godinu nakon što je zatvorena internacionalna željeznička linija u Pirinejima.

Priča o Canfrancu, selu koje se nalazi više od 1,000 metara iznad razine mora na španjolsko-francuskoj granici je priča o ludoj ambiciji i propasti, o nesposobnosti i korupciji, o spletkama, krijumčarenju i lošoj sreći koja je potrajala cijelo stoljeće.

Španjolska je htjela pokazati da je sposobna sagraditi nešto na razini velikih europskih 'željezničkih katedrala', kaže Alfonso Marco, autor knjige o Canfrancu.

- U vrijeme kad je izgrađen već je pripadao, konceptualno i tehnički u 19. stoljeće, kazao je Guardianu.

Problem je što je stanica izgrađena 1853. ali nije dovršena sve do 1928.

Marco, koji pripada trećoj generaciji željezničara u njegovoj obitelji, je rođen na stanici u Canfrancu, gdje je njegov otac radio i imao privremeni smještaj.

Na ceremoniji otvorenja španjolski kralj Alfonso XIII. je kazao: "Pirineji više ne postoje". Ipak, planine su bile samo jedna od prepreka u uspjehu Canfranca.

Stanicu je otvorio španjolski kralj Alfonso XIII.

Postoje mnogi mitovi i legende koji okružuju stanicu, kao što je onaj o tome da je stanica promijenila tijek Drugog svjetskog rata. To se nije dogodilo, ali je stanica sigurno u tome imala svoju ulogu. Nakon što su nacisti okupirali Francusku, Francov režim je upotrijebio Canfranc da bi se volfram, metal ključan u proizvodnji tenkova, razmijenio za nacističko zlato, uključujući pojedinačnu pošiljku od 86 tona.

Franco je htio zadržati dobre odnose s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Državama, ali nije želio propustiti priliku za uspješnu trgovinu s nacistima.

- Kao međunarodni granični prijelaz, Canfranc je bio diskretniji i manje vidljiv od drugih, kazao je Marco.

Stanicu su koristili špijuni sa svih strana i smatra se da su brojni Židovi izbjegli progon u vichyjevskoj Francuskoj krećući se preko Canfranca.

- Postoji zrnce istine u svim ovim pričama, ali one su prerasle u nešto pretjerano, kaže Marco.

- Naprimjer, istina je da su je Židovi koristili kao masovno mjesto prelaska. I dok su Nijemci upravljali carinarnicom na francuskoj strani za vrijeme Drugog svjetskog rata, oni nikad nisu okupirali Canfranc. Ove priče o svastici koja je lepršala sa stijega na stanici je pogrešna, objašnjava.

Marcu se ne dopada nadimak 'Titanic' iako prihvaća da, kao i brod, Canfranc može biti viđen kao metafora za neostvarenu ambiciju i dodaje da je stanica imala puno loše sreće.

U stvari, nije imala puno drugog osim loše sreće. Stanica je tek bila otvorena kad je krenula financijska kriza 1929. godine. Dvije godine kasnije je jako oštećena u požaru. Zatim je 1936. počeo Španjolski građanski rat, a čim je završio, izbio je Drugi svjetski rat. U trenutku kad su neprijateljstva napokon završena, Španjolska je pod Francovom diktaturom izolirana, a međunarodni željeznički promet nije krenuo sve do 1950-ih.

Pruga na francuskoj strani je bila drukčije vrste od španjolske, pa su putnici i prtljaga morali biti prebačeni s jednog na drugi vlak, što je dodatno produljivalo putovanje. Pruga nikad nije bila rentabilna.

Godine 1970. iskakanje vlaka iz tračnica je oštetilo most, što je bio izgovor za napuštanje stanice koja je, sa svojih 365 prozora i 200 metara dugom platformom ostavljena da propada i postala je ono što Marco opisuje kao 'neželjeni mauzolej željeznice velike sentimentalne i nasljedne vrijednosti...dio povijesti koji ne može biti ignoriran i koji zaslužuje da bude poznat i uvažavan'.

Danas, stanica služi samo za skromne španjolske domaće linije, no čini se da to neće još dugo ostati.

Željeznička stanica Canfranc

Richard Linke

Naime, u dogovoru s pokrajinskom upravom u Aragonu i lancem hotela Barceló arhitekti Joaquín Magrazó i Fernando dizajniraju hotel sa 104 sobe. Troškovi obuhvaćeni proračunom iznose 27 milijuna eura. Aragonska uprava će uplatiti 12 milijuna eura da bi se popravile tračnice i obnovilo okolno područje.

Fasada će biti očuvana, ali nova stanica se gradi iza postojeće i u nju će se ulaziti kroz predsoblje hotela. Kompleks će uključivati konferencijski centar s 200 sjedećih mjesta, muzej željeznice, trgovine i prostor za vjernike, s obzirom da je Canfranc na jednoj od ruta za Santiago de Compostelu.

Postoji nada da će hotel oživjeti selo kad radovi budu gotovi krajem godine, ali Marco vjeruje da će proći neko vrijeme prije nego veza s Pauom u Francuskoj opet bude uspostavljena.

U 2020. godini Francuska i Španjolska su se složili da započnu radove na ponovnom otvorenju 7,8 kilometara dugog tunela koji povezuje dvije zemlje, a postoji nada da će uz pomoć Europske unije željeznička linija u Canfrancu biti u punoj funkciji do 2026.

U međuvremenu, stanica je postala mjesto hodočašća za ljude koji su zainteresirani za industrijsko nasljeđe, kaže Marco, koji preporučuje vlak koji dva puta dnevno ide od Zaragoze do Canfranca i pritom prolazi kroz spektakularne pejzaže Pirineja, piše The Guardian.