Tko ima veću vojsku, a tko modernije sustave i borbene avione? Evo detaljne usporedbe vojnog arsenala

Dok cijeli svijet bez daha čeka hoće li napetosti između Izraela i Irana eskalirati u nešto još stravičnije, i jedna i druga strana gledaju svoje vojne arsenale i razmišljaju čime mogu napasti, odnosno čime se mogu braniti.

Izrael već desetljećima planira udare na ključnu iransku infrastrukturu, ali bilo koji napad koji bi izveli sada morao bi biti ograničen na metu koja je vrijedna, ali ipak ne toliko da izazove puni iranski vojni odgovor i rezultira općim ratom.

Granice dviju država udaljene su više od 900 kilometara jedna od druge na najbližim točkama, međutim većina iranskih vojnih baza i nuklearnih postrojenja nalazi se više od 2000 kilometara od Izraela, navodi Al Jazeera. Stoga bi za napade u dubini Irana Izrael morao koristiti američke zrakoplove F-15i Ra’am i stealth mlažnjak F-35i Adir. Ti avioni jesu optimirani za dalekometne udare, ali bi se morali dopunjavati gorivom u zraku ako žele napasti udaljenije mete.

Druga opcija je dodavanje eksternih spremnika za gorivo, ali time bi bila poništena osnovna prednost stealth aviona F-35 Adir - nevidljivost za radare. Postoje nepotvrđeni navodi da je Izrael dizajnirao eksterne spremnike za F-35 koji omogućuju određeni stupanj radarske nevidljivosti.

Ruta bi im također bila prilično izazovna. Saudijska Arabija i Jordan teško će Izraelu odobriti prelete preko svog teritorija s idejom da napadnu Iran, i to iz dva jednostavna razloga: ne žele biti uvučeni u potencijalni širi sukob i ne žele dodatno uznemiriti vlastito stanovništvo koje se ionako većinom izrazito protivi izraelskoj invaziji na Gazu.

Ako bi pak letjeli niz Crveno more, oko Jemena i Omana, to bi značilo put od 4700 kilometara prije nego što uopće dotaknu iransku obalu. Najbrža ruta do sjevernog Irana bila bi preko Sirije i Iraka. Iako Sirija ima aktivnu protuzračnu obranu, Izrael ju je kadar onesposobiti, bilo elektroničkim ometanjem, bilo cybernapadom. S tim već imaju iskustva - 2007. godine, kada su - prema izraelskim navodima - uništili nuklearni reaktor koji se izrađivao u Siriji, ugasili su velik dio sirijske radarske mreže prije akcije.

Najočitija meta

Osim aviona Izrael na raspolaganju ima i njemačke dizelske podmornice klase Dolphin, koje stručnjaci smatraju idealnim za operacije uz obalu. Dvije najnovije podmornice izrađene za Izrael opremljene su sustavom AIP (air-independent propulsion), odnosno pogonom koji ne zahtijeva zrak i omogućuje im da ostanu ispod površine i po nekoliko tjedana.

Jedna od najočitijih iranskih meta je Behshad, zapovjedni brod za prikupljanje obavještajnih podataka koji pripada floti Revolucionarne garde. Behshad je na moru već tri godine i donedavno je bio pozicioniran na ulazu u Crveno more, nedaleko od tjesnaca Bab al-Mandeb. Odmah nakon što su poletjele prve rakete i dronovi, vraćen je u luku i satelitske snimke sada pokazuju da je ispred pomorske baze Bandar Abbas, u tjesnacu Hormuz.

Iako je sada u domaćim vodama i zaštićen obalnim obrambenim sustavima, navodi Al Jazeera, Behshad je i dalje ranjiv. Podmornice Dolphin naoružane su verzijom krstareće rakete Popeye za napade na kopnene ciljeve - Turbo Popeye. Riječ je o raketi s dometom od 200 do 350 kilometara koja se može lansirati ispod površine kroz cijev za torpedo.

Postoje navodi o verzijama Popeyea s dometom od čak 1500 kilometara koje se na najnovijim verzijama Dolphina mogu lansirati vertikalno. Idealna opcija za podmornički napad bila bi akcija iz međunarodnih voda, pri čemu bi meta, podsjetimo, trebala biti dovoljno važna da ima smisla, ali opet ne toliko važna da izazove opći rat.

Bilo kakva opcija osim zračnog i podmorničkog napada, primjerice specijalne kopnene snage, bila bi prelazak crvene linije. Izraelske trupe na iranskom teritoriju sasvim bi sigurno eskalirale u punokrvni rat, što Tel Aviv vjerojatno neće riskirati s obzirom na to da već ratuje na dvije fronte, u Gazi i na granici s Libanonom protiv Hezbolaha.

Iranski pak režim definitivno ne želi izazvati Izrael na zračne napade širih razmjera, poput onog koji su sami izveli proteklog vikenda. Naime, njihov zastarjeli sustav protuzračne obrane ne bi se s time mogao nositi.

Kralježnica iranske obrane

Teheran ovisi o nizu lokalno proizvedenih protuzračnih baterija, zatim ima sustave iz sovjetske ere te nekoliko američkih i britanskih protuzračnih sustava koji su u zemlju došli još prije islamske revolucije - dakle prije više od 40 godina.

Ništa od toga ne može se uspoređivati s izraelskom Čeličnom kupolom. Kralježnicu obrane čine sovjetski i ruski sistemi S-200 i S-300 koji su uvedeni u upotrebu 60-ih i 70-ih godina. Najnovija verzija navodno može srušiti zrakoplove, projektile i dronove na udaljenosti od 150 kilometara.

Uz njih se Iran može osloniti na domaći sistemi Bavar-373, čiji bi radar, na papiru, trebao biti u stanju detektirati i pratiti do 60 meta simultano na udaljenosti od 450 kilometara, dok bi lanser trebao moći napasti šest meta istodobno na maksimalnoj udaljenosti od 300 kilometara.

Drugim riječima, prenosi britanski Telegraph, taj bi sustav trebao biti usporediv s naprednijim ruskim S-400, premda dosad nije testiran u pravoj borbi.

Osim ovih dalekometnih sustava, vjeruje se da postoji i niz drugih lokalno izrađenih protuzračnih sustava srednjeg i kratkog dometa kao što su Arman, Tactical Sayyad ili Khordad-15. Trebali bi biti kadri srušiti mete na udaljenosti do 175 kilometara na različitim visinama.

Arman, raketni lanser postavljen na kamion i predstavljen 2022. godine, trebao bi moći srušiti balističke rakete, što nije u stanju nijedno od ruskih oružja trenutno aktivnih u Iranu. Iste je godine predstavljen i Azarakhsh, kompaktniji raketni lanser osmišljen za dronove i kvadkoptere.

Posebno su ranjive iranske zrakoplovne snage, barem u potencijalnom sukobu s Izraelom. Vjeruje se da Iran ima samo nekoliko funkcionalnih napadnih aviona, među kojima je nešto ruskih mlažnjaka te američki "vintage" avioni F-4 i F-5, nabavljeni prije 1979. godine.

Sve u svemu, Iran navodno ima jednu eskadrilu od devet aviona F-4 i F-5, jednu eskadrilu ruskih mlažnjaka Su-24, nekoliko primjeraka MiG-29 te pokoji F-7 i F-14. Izrael pak ima na stotine suvremenih američkih F-15, F-16 i F-35, koji su igrali veliku ulogu u obaranju iranskih dronova.

Najveća snaga Irana trebale bi biti zalihe balističkih i krstarećih projektila koje se nalaze pod komandom Revolucionarne garde, ali kako je praktički polovica raketa lansiranih prošli vikend navodno zakazala daleko prije nego što su doletjele do izraelske granice, i njihova efikasnost trebala bi biti pod znakom pitanja.