Tko je čovjek koji je vrijeđao Hrvate. Njegovi ‘Beli orlovi‘ počinili su ‘91. strašan zločin: ‘Na taj period sam ponosan!‘

"Nad takvim činom svi se zgražaju osim Hrvata, nažalost", izjavio je gostujući uživo u emisiji srpske TV Happy srpski radikalni nacionalist Dragoslav Bokan. Bio je to njegov komentar na masovno ubojstvo koje je prošle srijede u beogradskoj OŠ Vladislava Ribnikara počinio 13-godišnji Kosta K., koji je usmrtio osmero učenika i školskog zaštitara te ranio još šestero učenika i jednu profesoricu.

Dragoslav Bokan poznat je od ranije po izraženom antihrvatskom stavu, odnosno prema svemu što dolazi ili ima bilo kakve veze s Hrvatskom, pa ne čudi što je i sad, govoreći o stravičnom zločinu nad kojim se sav normalan svijet zgražava, pa tako i ljudi u Hrvatskoj (osim naravno nekih pojedinaca, kakvih, kao što vidimo, ima i u Srbiji, op.p.), odlučio u svoja usta opet staviti Hrvate i Hrvatsku. Bokan je, naime, jedan od osnivača ‘‘Belih orlova‘‘, srpske paravojne postrojbe koja je svojim ratnim zločinima na području Hrvatske i BiH ostavila duboki krvavi trag, koji do danas nije izblijedio.

Doduše, ‘‘Beli orlovi‘‘ izvorno su osnovani kao ogranak mladeži stranke Srpska narodna obnova, a s vremenom su postali paravojna postrojba pod zapovjedništvom Bokana i samozvanih četnika pod kontrolom Vojislava Šešelja. ‘‘Beli orlovi‘‘ ubrzo su postali jedna od najozloglašenijih paravojnih postrojbi u ratovima u Hrvatskoj i BiH, a jedan od njihovih zločina zbio se u prosincu 1991. godine u Voćinu, mjestu nedaleko od Slatine, u kojem je ubijeno najmanje 45 civila hrvatske nacionalnosti. ‘‘Beli orlovi‘‘ tad su, prilikom povlačenja iz Voćina, a kako to piše srpski novinar Veran Matić na portalu autograf.hr, koristeći pri tome kao izvor podatke Srpskog narodnog vijeća, izvršili zločin nad hrvatskim civilima.

‘‘Više otmica i likvidacija Hrvata zabilježeno je od kolovoza do prosinca. Najgori zločin, međutim, Bokanove i Šešeljeve jedinice počinile su prilikom povlačenja iz mjesta sredinom prosinca. Jedinice Hrvatske vojske započele su vojnu operaciju ‘Strijela‘ 28. studenoga, s ciljem preuzimanja kontrole nad voćinskim krajem. Operaciju je vodila 136. brigada HV-a iz Slatine, pod zapovjedništvom Josipa Černog, a bila je dio širih operacija u Zapadnoj Slavoniji Papuk-91 i Orkan-91. Ova vojna operacija bila je povod za zbjeg većeg dijela srpskog stanovništva s područja. Neposredno prije povlačenja, ‘Beli orlovi‘ i ‘šešeljevci‘ izvršili su 12. i 13. prosinca pokolj civila hrvatske nacionalnosti u samom mjestu, kao i okolnim selima.

Više od četrdeset civila, od kojih su većina bili žene i starci, smaknut je vatrenim oružjem u Voćinu i selima Krasković, Hum, Bokane i Miokovićevo. U istom periodu, uništen je i velik broj kuća u vlasništvu Hrvata, kao i mjesna katolička crkva,‘‘ piše Matić, koji dodaje kako je ‘‘nakon ulaska Hrvatske vojske u mjesto Voćin, kao i okolna sela Sekulinci, Gornji Meljani, Đuričići, Bokane, Hum i Macute 15. prosinca, ubijeno više od 25 civila srpske nacionalnosti koji se nisu mogli ili željeli evakuirati. Ubojstva civila nastavila su se i narednih nekoliko dana. Većina žrtava bila je starija od šezdeset godina. Ni za jedan od masakara nije utvrđen konačan broj žrtava, niti su pronađena sva tijela, pa se dio vodi kao nestale osobe‘‘.

Zanimljivo je, pak, da Bokana nema nigdje u optužnicama koje su podignute za zločin nad Hrvatima u Voćinu. Ovaj je zločin bio dio optužnice na haškom sudu protiv Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića, a na Županijskom sudu u Zagrebu vodi se kazneni postupak protiv 29 optuženika, koji su svi redom nedostupni hrvatskom pravosuđu. Optužnica ih, kako je pisala Slobodna Dalmacija, tereti da su dio mještana strijeljali, dio zaklali, a njihova tijela nakon ubojstva spalili. Neke od žrtava do smrti su izudarane čeličnim lancima, nekima su zabodeni čavli u glavu ili su zatučeni sjekirama.

Optuženike se tereti i za miniranje te rušenje župne crkve svete Marije Voćinske iz 15. stoljeća. Dosad su, inače, za zločin na Hrvatima u Voćinu osuđena dva Srbina pripadnika TO, dok za ubojstva civila srpske nacionalnosti nije pokrenut proces niti na jednom sudu. Bokan je svoju odgovornost za zločin u Voćinu uvijek negirao, pa tako i u razgovoru za Politiku 2007. godine, a kako prenosi portal istinomer.rs.

- Kao što znate, postoji Haški tribunal koji prema Srbima nije nimalo blagonaklon, a oni me nisu optužili, niti čak pozvali kao svjedoka. Nijedan novinar iz inozemstva nikad mi ne postavlja takva pitanja, niti na taj način dovodi u pitanje moj rad - rekao je Bokan za Politiku, a u razgovoru za Slobodnu Evropu iste godine odbio je govoriti o danima u ‘‘Belim orlovima‘‘. Ipak, kako je pisala Slobodna Evropa, u BBC-jevom serijalu "Smrt Jugoslavije" govorio je o optužbama koje se najčešće stavljaju na račun ‘‘Belih orlova‘‘.

One o navodnoj odgovornosti za masakr oko 50 civila u hrvatskom selu Voćin: "Tamo sam, naravno, pokušao prvo biti politički vođa ili nekakav ideološki savjetnik, ali to se vrlo brzo pretvorilo u direktno vodstvo jer svaki izbor bio bi kukavičluk, a to je, valjda, najstrašnija osobina u vremenu rata od nekoga tko se smatra nacionalistom. Važno je znati jesi li izgubio ili pobijedio, jesi li heroj ili si na strani poraženih, jesi li netko koga slavi tvoj narod, ili netko zbog koga tvoj narod odlazi u zbjegove i bježi sa svoje zemlje".

O "Belim orlovima" novinar Filip Švarm pak kaže: "Dragoslav Bokan jest neka vrsta samoreklamera. On je onako čovjek režiser koji se volio jako hvalisati. I onda on pravi nekakve ‘Bele orlove‘ u Srbiji kao paravojnu formaciju, jer ‘beli orlovi‘ ne znam što znače u toj četničkoj priči. U suštini, to je ogroman jedan konglomerat raznih ljudi, raznih tipova koji glume vojvode, paravojne zapovjednike, što god hoćete".

Dakle, osim što je negirao zločine, Bokan je, štoviše, u intervju za TV Happy 2019. godine rekao da je upravo na taj period koji je proveo na ratištu "najponosniji u svom životu".

"Ja sam odlazio tamo s nekom čudnom idejom da budem prisutan i da pomognem kako ja mogu i umijem, u uniformi. Ti klinci koji se okupe oko vas kao pilići oko kvočke, oni odjednom dolaze, a ja u njihovo ime neusporedivo bolje branim njihove interese, razgovaram s lokalnim zapovjednicima teritorijalne odbrane, lokalnim oficirima JNA i drugim ljudima. Mojim autoritetom, karizmom, znanjima, poznavanjem engleskog jezika, odjednom postajem netko tko brine o njima i koga guraju u prvi plan".

Bokan je objavio nekoliko knjiga, snimio nekoliko filmova, hvali se i da je kum imena Republike Srpske... Rođen je 1961. u Beogradu, gdje je završio XI. gimnaziju i diplomirao na katedri za filmsku i televizijsku režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti i završio postdiplomske studije na Filozofskom fakultetu. U mladosti je režirao spot za rock grupu Riblja čorba, glumio u filmu "Telefomanija" i bio pomoćni redatelj filma "Srce i njezina djeca". Krajem osamdesetih godina seli se u SAD, ali se vraća 1990., zapošljava u Beogradskom izdavačko-grafičkom zavodu (BIGZ), a ubrzo potom ulazi u Srpsku narodnu obnovu, gdje postaje generalni tajnik stranke, predsjednik stranačke mladeži "Belih orlova".

Navodi i kako je pisao za časopis ‘‘Pogledi‘‘, bio glavni i odgovorni urednik časopisa ‘‘Nove ideje‘‘, stalni suradnik časopisa ‘‘Eko kuća‘‘ i jedan je od osnivača beogradskog ‘‘Centra za strateške projekte‘‘. Osnovao je časopise ‘‘Lepa Srbija‘‘, ‘‘Rusija danas‘‘ i ‘‘Vodič za život‘‘.

Ipak, puno više o njemu govore njegove izjave, poput one koju je navodno dao negdje 1992. godine.

"Žao mi je mladih ustaša dok ih vodim na strijeljanje. Inače, kad vidim svoje protivnike kako mrtvi padaju, javlja mi se osjećaj sreće...".