Leonardova Mona Lisa najpoznatija je slika u povijesti. Izložena u muzeju Louvre u Parizu, Mona Lisa je globalna ikona o kojoj se pišu eseji, znanstvene studije i knjige. Primjerice, samo ove godine objavljene su dvije zanimljive knjige koje se bave glasovitom slikom i njezinim genijalnim autorom. Prva je “Mona Lisa: Ljudi i slika ”, autora Martina Kempa, jednog od najboljih poznavatelja Leonardova života i rada, i Giuseppea Pallantijija, dok je drugu “Leonardo da Vinci” napisao Walter Isaacson, američki novinar i publicist, poznat po biografijama Stevea Jobsa i Alberta Einsteina. “Čarolija osmijeha Mona Lise je u tome što se čini da reagira na naš pogled. Što ona misli? Smiješi se tajanstveno. Pogledaj opet. Čini se da joj osmijeh treperi. Gledamo dalje, a zagonetni osmijeh ostaje u našim mislima, kao u kolektivnom umu čovječanstva. Ni na jednoj drugoj slici nisu pokret i emocija, ti neradzdvojni dijelovi Leonardove umjetnosti, tako isprepleteni kao kod Mona Lise”, ustvrdio je Isaacson.
Poznati biograf talijanskih umjetnika Giorgio Vasari prvi je u 16. stoljeću ustvrdio da je model za Mona Lisu bila Lisa del Giacondo, rođena Gherardini, supruga imućnog firentinskog trgovca Francesca del Gioconda. U svojoj knjizi Martin Kemp i Giuseppe Pallanti otkrivaju da je Del Giacondo bio trgovac uključen u trgovinu robljem. Kad su se 1495. godine vjenčali, Lisa je bila 15-godišnja tinejdžerka, a Francesco 30-godišnji udovac sa sinom. Imali su šestero djece, tri kćeri i tri sina, a živjeli su na visokoj nozi.
Autori navode kako je Lisa zamalo bila uključena u skandal kada su joj se dvojica muškaraca iz obitelji Medici, koja je vladala Firenzom, navodno pokušala udvarati, a ona ih odbila. Kada je priča stigla do njezina muža, umjesto da se naljuti na muškarce, on je vikao na Lisu jer se bojao da bi njezino odbijanje moglo narušiti njegov odnos s obitelji Medici. Francesco je muškarce zatim podržao da se nastave udvarati njegovoj supruzi, ali oni su to odbacili s podsmjehom. Zatim su ga ogovarali kao slabića. O Lisinu životu znamo i to da je posljednje godine života provela bolesna u samostanu, a umrla je 1542. godine.
Kako je Leonardo upoznao Lisu
Nije poznato kako je točno Da Vinci došao u kontakt s Lisom, ali poznato je da je Leonardov otac bio odvjetnik Lisina supruga. Prema nekima, Leonardo je Mona Lisu naslikao 1503. godine, no drugi smatraju da je to bilo između 1503. i 1506. godine. Iako je njezin suprug imao dosta novca i Lisa se oblačila po posljednjoj modi, to se na portretu ne vidi.
Stoga, Kemp i Pallanti zaključuju da je Da Vinci bio dovoljno slobodan da izabere odjeću za svoj model kako bi pojačao vizualnu moć svoga djela. Čini se da je Mona Lisa Leonardu značila više nego ostala djela jer je sliku nosio sa sobom kad god je mijenjao boravište.
Kako je Mona Lisa završila u Louvreu
Kad se 1516. godine Leonardo preselio u Francusku, sa sobom je ponio i Mona Lisu. Kratko prije svoje smrti 1519. godine, sliku je prodao francuskom kralju Francoisu I. za njegov dvorac Amboise. Nakon toga Mona Lisa se selila: bila je u dvorcu Fontatinbleau, ali i u Versaillesu, odakle je nakon Francuske revolucije prebačena u Louvre.
No, svidjela se Napoleonu pa je visjela u njegovoj spavaćoj sobi. Kad je Napoelon prognan na Elbu, ponovno je vraćena u Louvre.
Neki smatraju da je na planetarnu slavu utjecala njezina krađa iz Louvrea 21. kolovoza 1911. godine. Kradljivac je bio Talijan Vincenzo Perrugia koji je dvije godine skrivao svoje blago, a onda sliku ponudio jednom dileru umjetnina u Firenzi.
Mona Lisa je nakon toga vraćena u Louvre, a Perrugia je završio u zatvoru. Procjenjuje se da je vrijednost glasovite slike 800 milijuna dolara, a godišnje je vidi šest milijuna posjetitelja.
Znanstvenici o slavnom osmijehu: sreća ili nesreća?
Tajanstveni osmijeh se u jednom trenu čini kao da odaje razdraganost, u drugom trenu kao da zrači gorčinom, a u trećem se ta dva dojma prividno pomiruju. Margaret Livingstone, neurologinja s Harvarda i ljubiteljica umjetnosti, ustvrdila je još 2000. godine da je osjećaj da se Mona Lisin osmijeh mijenja, povezan s time iz kojeg kuta se slika gleda. Španjolski neuroznanstvenik dr. Luis Martinez Otero je 2009. godine zaključio da Giocondin osmijeh toliko promjenjiv koliko su mješoviti signali koje naše oči pri pogledu na tu sliku šalju u centar za vid u mozgu.
To ovisi o tome koje stanice u mrežnici oka prve “uhvate” taj prizor i kojim kanalima se podaci o tome u djeliću sekunde šalju u mozak. Nizozemski znanstvenici sa Sveučilišta Amsterdam 2005. godine uz pomoć kompjutorskog programa za prepoznavanje emocija zaključili su da Mona Lisin osmijeh odaje 83 posto sreće, devet posto gađenja, šest posto straha i dva posto ljutnje.
I znanstvenici sa Sveučilišta u Freiburgu nedavno su u časopisu Scientific Reports zaključili da ispitanici gotovo uvijek doživljavaju Mona Lisu kao sretnu ženu. Također, utvrdili su da emocionalna procjena slike ovisi o tome koje druge inačice osmijeha su prikazane. Istraživači su sudionicima testa prikazali izvornu snimku i osam slika u kojima su uglovi usnica Mona Lise bili lagano podignuti ili spušteni kako bi stvorili sretniji ili tužniji izraz lica.
- Bili smo nemalo iznenađeni kad smo saznali da je izvorna Mona Lisa gotovo uvijek ocijenjena sretnom – rekao je dr. Jürgen Kornmeier, voditelj istraživanja.
Freudovo tumačenje: sjećanje na majku
Otac psihoanalize Sigmund Freud bio je zaokupljen identitetom Mona Lise te je zaključio da je famozni i tajanstveni osmijeh Leonardovo sjećanje na majku Caterinu od koje je bio razdvojen od ranog djetinjstva. Leonardov biograf Serge Bramly navodi mogućnost da je Caterina poslužila kao model za Mona Lisu. U svojoj knjizi Kemp i Pallanti otkrivaju da je siromašna seoska djevojka, 15-godišnja Catarina Lippi zatrudnila s Pierom De Vincijem, bogatim, 10 godina starijim odvjetnikom iz Firenze.
Kao vanbračno dijete, Leonardo je s majkom živio do četvrte godine, kad ga je preuzeo djed Antonio i odveo u Firenzu. Prema nekim teorijama, Mona Lisa je zapravo muškarac. Naime, Leonardo je pokazivao homoseksualne sklonosti pa neki tvrde da je kao model za najslavniju sliku svih vremena poslužio muškarac. Tako je talijanski povjesničar umjetnosti Silvano Vinceti 2011. godine zaključio da je Leonardu kao model za Mona Lisu poslužio Salai, njegov asistent i vjerojatno ljubavnik. Američka povjesničarka umjetnosti dr. Lillian Schwartz, pak, ustvrdila je da je Mona Lisa zapravo Leonardov autoportret što je potkrijepila kompjutorskom analizom Leonardovih crta lica i onih na kultnoj slici.