KRAJ JEDNE ERE

Tko je Jakov Milatović? Zaklinje se u Europu, ali nakon pobjede slavilo se uz srpske poskočice...

Crnu Goru očekuju teška i turbulentna vremena s neizvjesnom završnicom

Jakov Milatović i slavlje njegovih pristaša

 CROPIX

Era Mila Đukanovića je završila. Na predsjedničkim izborima doživio je poraz i nakon više od trideset godina vladavine silazi s vlasti, a Crnu Goru očekuju teška i turbulentna vremena s neizvjesnom završnicom. Milo Đukanović izgubio je od skoro duplo mlađeg kandidata (imao je samo pet godina kad se ovaj uspeo na crnogorski tron), 37-godišnjeg Jakova Milatovića, a razlika čak nije ni tako tijesna kako su svi očekivali. Izašlo je oko 71 posto glasača.

Milatović, (umjereni) prosrpski kandidat iza kojeg je stala Srpska pravoslavna crkva (SPC), koja je agitirala za njega (svećenici su praktički išli od vrata do vrata i pozivali ljude da glasaju za njega) te Srbija - provučićevski mediji i Vojislav Šešelj otvoreno su ga podržavali (odmah nakon izbora srbijanski mediji pišu "Milo Đukanović nokautiran"), ali navodno i zapadne ambasade, ostvario je uvjerljiviju razliku nego što se to očekivalo - više od 15 posto, mada se mislilo da će borba biti posve neizvjesna. Svoju kampanju, pokazalo se uspješno, gradio je na poruci: "Samo ja mogu pobijediti Đukanovića". A pobjedu slavi uz srpske trobojke koje dominiraju njegovim izbornim štabom i uz srpske nacionalističke pjesme. Slično je bilo i kad je pobijedio na lokalnim izborima u Podgorici kad su procrnogorski mediji pisali da je od "Europe sad" postao "Srbija sad".

image

Slavlje nakon pobjede Jakova Milatovića

Marko Markovic/CROPIX

Milo Đukanović pao je jer u sve vrijeme svoje višedecenijske vladavine nije uspio osigurati nekog prihvatljivog i jakog nasljednika, niti dovoljno ojačati procrnogorsku suverenističku struju koja bi se mogla suprotstaviti prosrpskoj i proruskoj opciji, koja je zadnjih godina ojačala, pogotovo kad su na njihovo čelo stale crkvene strukture SPC-a, odnosno Crnogorsko-primorske mitropolije. Konačno, iako se Milatović zaklinje u Europu, bio je jedan od "apostola" u vladi Zdravka Krivokapića (bilo je 12 ministara), koja se "stvorila" u manastiru SPC-a Ostrog i čija je siva eminencija bio tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Dobio je resor ekonomskog razvoja, a "proslavio se populističkim mjerama" - s jedne strane je povećao mirovine i plaće, ali je zato, kažu, uništio zdravstvo i obrazovanje, kojima je ukinuo doprinose. Proveo je i poreznu reformu, nakon koje je crnogorski proračun imao rupu od 200 milijuna eura, što je oko osam posto planiranog proračuna.

Milo Đukanović zamjerio se i Europi, premda je njegova politika, pogotovo zadnjih godina bila izrazito proeuropska i oslanjala se na euroatlantske integracije, a Crna Gora je uspjela uči u NATO i zasad, učiniti najveći korak prema članstvu u EU od svih zemalja zapadnog Balkana. Što će učiniti mladi Jakov Milatović, čiji se pokret zove Europa sad!, tek ćemo vidjeti, ali njegovom pobjedom svakako su ojačale prosrpske opcije, koje su međusobno u suparničkom i konkurentskom odnosu, ali im je ovoga puta uspjela zajednička nakana - rušenje Mila Đukanovića.

Stari ‘mačak‘ je napravio pogrešku

On ovoga puta nije uspio mobilizirati sve procrnogorske komponente, ni manjine, u prvom redu Albance i Bošnjake, na koje je uvijek računao, jer svi su se umorili. Stari "mačak" je napravio pogrešku, koju uglavnom rade političari koji predugo ostaju na vlasti i ne osjete kad treba "objesiti kopačke o klin", ne prihvaćajući da je njegovo vrijeme ipak prošlo. Time je doveo u opasnost upravo ono što je i njegova zasluga - obnova neovisnosti i jačanje crnogorskog nacionalnog i kulturološkog identiteta. No za tri mjeseca su parlamentarni izbori, na kojima će se pokazati što će biti s Crnom Gorm i hoće li ona, nakon promjene na predsjedničkom tronu, postati tek "dragulj" u kruni Vučićevog "srpskog sveta", čemu se on "toplo" nada te će mu to doći i kao određena kompenzacija za poraz i gubitak Kosova ili će potonuti u nove raskole i dubioze koje mogu dovesti u pitanje njezin nacionalni i etnički opstanak. Pobjeda Jakova Milatovića svakako će biti veliki vjetar u leđa svim prosrpskim snagama na predstojećim izborima, a pogotovo njegovoj stranci, koja nije u Skupštini, ali joj već sad svi predviđaju vodeće mjesto na crnogorskoj političkoj sceni koja će se formirati na ovim novonastalim temeljima.

image

Jakov Milatović sa suprugom Milenom

Savo Prelevic/AFP

Treba vidjeti kako će se sad ponašati prosrpske stranke od radikalno nacionalističkog Demokratskog fronta četničkog vojvode Andrije Mandića preko umjerenih prosrpskih opcija poput Bečićevih Demokrata te nekih drugih poput Abazovićeve URA-e, u odnosu na Europu sad! i Milatovića koji će morati zadovoljiti mnoge koji su ga gurali naprijed. Neki već misle da će ovom pobjedom Srbija i prosrpske opcije pokazati svoje pravo lice - tražiti izlazak iz NATO-a, opoziv priznanja Kosova, ukidanje sankcija Rusiji, pa čak i stvaranje nekih preduvjeta za ponovno ujedinjenje sa Srbijom (o tome su mnogi prvaci prosrpskih stranaka govorili zadnjih godina).

No Jakov Milatović morat će zasukati rukave i pokazati što on zapravo želi. S druge strane, neizvjesna je budućnost pred DPS-om, jedinom snažnom nacionalnom i državotvornom crnogorskom strankom, koja bi nakon Đukanovićevog poraza mogla ući i u period nestabilnosti, pa možda čak i raskola, što bi joj pred skore izbore samo umanjilo šanse da ponovno bude najjača na političkoj sceni. DPS će svakako trebati nastaviti bez Đukanovića i najveća pogreška bi im bila da ih i dalje vodi na parlamentarnim izborima, jer on više nije "adut za trku". Stoga će sad morati potražiti nekoga tko će se moći suprotstaviti Milatoviću i Europi sad!, koja će zasigurno postati najvažniji politički faktor u Crnoj Gori i od čijeg smjera će ovisiti njezin daljnji put. Milatović treba vratiti dugove i SPC-u i prosrpskim radikalima koji su ga podržali, ali i zapadnim ambasadama koje sigurno neće dobro gledati ako on počne dovoditi u pitanje članstvo u NATO-u i ne otkoči europske pregovore koji su trenutno zapali u slijepu ulicu ili se preko Beograda odluči približavati Moskvi. Može se pretpostaviti da će Crna Gora ući u novo razdoblje krize, koje već traje duže vrijeme te da će do parlamentarnih izbora proći u novom natezanju ne samo između prosrba i procrnogoraca, nego će pucati i u njihovim redovima.

image

Jakov Milatović

Elvis Barukcic/AFP

Tko je Jakov Milatović

Milatović je u izbornu utrku uletio nakon što Milojko Spajić, šef pokreta Europa sad!, morao odustati od kandidature jer je zatajio da je državljanin Srbije. Milatović je opravdao povjerenje te je, nakon što je nedavno osvojio Podgoricu, spreman i na veće izazove.

No on nije bez mane - za jedne je tek uglađeniji "trampist", populist, "soft" prosrpski političar kojem je Europa tek mimikrija.

Spomenut će mu se da nakon pobjede u Podgorici nije svirao jazz, koji kaže da obožava i sluša, nego se slavilo uz "radikalne patriotske" srpske poskočice "Veseli se srpski rode" i srpske trobojke, a zamjerit će mu se i bliskost s SPC-om, pa su procrnogorski mediji pisali da je vrlo brzo pokret od Europe sad! postao "Srbija odmah".

Za simpatizere je, pak, lučonoša europskih građanskih ideja koji se neće, za razliku od Mandića ili Bečića, igrati s crnogorskom državnošću i zasebnim nacionalnim identitetom te će mu EU biti glavna agenda (pregovori su trenutno upali u slijepu ulicu, iako je Crna Gora od svih država zapadnog Balkana najviše napredovala na tom putu). Smatraju da će kao novo lice "presjeći" taj stalni sukob i natezanje prosrpske i procrnogorske struje, gotovo na rubu građanskog rata.

Posebno će isticati da je na referendumu o neovisnosti 2006. godine glasao "za", što je za tamošnje odnose važna stavka u političkoj identitetskoj biografiji. Doduše, spominju ga i kao pulena, nekadašnjeg Đukanovićevog najvećeg saveznika, a sad najvećeg arhineprijatelja Ratka Kneževića, koji je svojedobno stipendirao Milatovića, ali navodno i projekt zapadnih ambasada.

Prigovaraju mu i bliskost s Beogradom i zalaganje za Otvoreni Balkan kao prvu stepenicu "posrbljivanja Crne Gore", što on odlučno pobija, ali kaže da se zalaže za dobre odnose sa svima u regiji, posebno s Beogradom. Svoju kampanju, pokazalo se zasad uspješno, gradio je na poruci: "Samo ja mogu pobijediti Đukanovića".

Taj mladi ekonomist kojem u CV-ju piše da je radio u Europskoj banci za obnovu i razvoj i Deutsche banci, a usavršavao se na Oxfordu, Stanfordu i sveučilištu u Pekingu, što nije nevažno u Crnoj Gori - dolazi iz partizanske obitelji. No iako se zaklinje u Europu, bio je jedan od "apostola" u vladi Zdravka Krivokapića (bilo je 12 ministara), koja se skovala u manastiru SPC-a Ostrog i čija je siva eminencija bio tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.

Dobio je resor ekonomskog razvoja, a "proslavio se populističkim mjerama" - s jedne strane je povećao mirovine i plaće, ali je zato, kažu, uništio zdravstvo i obrazovanje, kojima je ukinuo doprinose. Proveo je i poreznu reformu, nakon koje je crnogorski proračun imao rupu od 200 milijuna eura, što je oko osam posto planiranog proračuna. Kako piše portal CDM, taj je "ekonomski zahvat" osmišljen u Beogradu, a pripomogao mu je profesor Goran Radosavljević s beogradskog Ekonomskog fakulteta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
31. listopad 2024 11:15