Prije osam godina, neselektivni ruski zračni napadi pomogli su snagama sirijskog predsjednika, Bashara al-Assada, da istjeraju pobunjenike iz Alepa, što je bila ključna prekretnica u građanskom ratu u zemlji, koji je uglavnom u stanju pat pozicije od 2020. godine. No, tijekom vikenda u munjevitoj ofenzivi pobunjenici su ponovno zauzeli Alep, Assadov režim sada se suočava s najvećom prijetnjom u posljednjih nekoliko godina.
Nova ofenziva u Siriji započela je u srijedu, kada su pobunjeničke skupine ustvrdile da su brzo preuzele kontrolu nad vojnom bazom i 15 sela koje su držale vladine snage u sjeverozapadnoj pokrajini Alep. Pobunjenici, predvođeni sunitskom džihadističkom skupinom Hayat Tahrir al-Sham (HTS), presjekli su glavnu autocestu od Damaska do Alepa, a Rusija - uz Iran i libanonsku šijitsku militantnu skupinu Hezbolah, glavnu Assadu saveznicu, pokrenula je zračne napade kao odgovor na napredovanje pobunjeničkih skupina, a pridružile su joj se i sirijske zračne snage.
Povijest građanskog rata u Siriji
Do petka navečer, borci HTS-a napredovali su od svoje ruralne baze do predgrađa Alepa, drugog najvećeg sirijskog grada, a već u nedjelju se činilo da imaju potpunu kontrolu nad njim. Sirijska vojska požurila je, pak, s pojačanjima i opremom u južnu pokrajinu Hama usred žestokih borbi, dok su se pobunjenici pokušavali probiti na jug prema tamošnjem glavnom gradu regije. U međuvremenu, u sirijskim i ruskim zračnim napadima gađana su područja pod kontrolom oporbe.
Sve je počelo 2011. godine, kada su prenuli prodemokratski prosvjedi, kao dio ‘arapskog proljeća‘, a koje su ugušile Assadove snage. Nastali nemiri doveli su do oružanog ustanka koji je na kraju prerastao u užasan građanski rat u kojem su sudjelovali brojne pobunjeničke frakcije, potpomognute regionalnim igračima s konkurentskim programima, a početne zahtjeve za novim, pluralističkim rješenjem uvelike su zasjenile ekstremističke džihadističke organizacije, uključujući al-Qaidinu podružnicu i Islamsku državu Iraka i Levanta (ISIL).
Ipak, kakav god bio plan tih pobunjeničkih skupina i koliko god neke od njih bile nemilosrdne, mnogo više civila bježalo je s područja pod kontrolom vlade u područja oporbe nego što je bilo obrnuto.
U ratu je ubijeno oko pola milijuna ljudi, a više od gotovo sedam milijuna pobjeglo je iz zemlje u izbjeglištvo. Oni koji su ostali prolaze kroz trajno stanje ekonomske krize. Iako se ranije činilo da pobunjenici predstavljaju ozbiljnu prijetnju Assadovoj vladavini, on je postupno vratio kontrolu nad oko 70 posto zemlje uz ključnu potporu Rusije i Irana.
Pobunjenici su ostali ograničeni na dijelove sjevera i sjeverozapada Sirije, gdje imaju zaštitu susjedne Turske. Rat nikada nije potpuno prestao, ali je uglavnom bio u pat poziciji otkako su ruski predsjednik Vladimir Putin i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan posredovali u prekidu vatre u sjeverozapadnoj regiji Idlib 2020. godine.
Okolnosti rasplamsavanja sukoba
Sada se čini da se HTS već neko vrijeme pripremao za ovu operaciju - možda čak više godina - a izvješća su govorila o velikim vojnim vježbama tijekom nekoliko tjedana u jesen i predviđanjima velike ofenzive. Stručnjaci ističu da su HTS-ove snage znatno profesionalnije nego što su bile u vrijeme prekida vatre, s uspostavljenim novim vojnim učilištem i potpunom kontrolom lokalne uprave u svojim uporištima.
Drugi ključni čimbenik u novom napredovanju je šira geopolitička situacija i činjenica da su Assadovi saveznici bitno ometeni ili oslabljeni. Hezbolah, iranska posrednička skupina koja je ranije bila ključni element u Assadovim snagama, desetkovana je u izraelskim operacijama u Libanonu, a Rusija, iako je i dalje veliki igrač i Putin neće tolerirati poraz u regiji, je zaglavila u ratu iscrpljivanja u Ukrajini. Sirijski pobunjenici očito su iskoristili tu situaciju. Izrael je dramatično eskalirao zračne napade i na iranske snage na terenu u Siriji te je pogodio skladišta oružja u Alepu.
Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump pokrenuo je zračne napade na sirijske vojne lokacije tijekom svog prvog mandata u Bijeloj kući uz širu politiku pritiska na Iran. Dareen Khalifa, stručnjakinja za Siriju u Međunarodnoj kriznoj skupini, neprofitnoj nevladinoj organizaciji posvećenoj sprječavanju i rješavanju smrtonosnih sukoba, rekao je za Financial Times da je sve to predstavljalo "priliku koja se pruža jednom u životu" za pobunjenike.
Ofenziva je također mogla biti motivirana nedavnim ruskim i sirijskim zračnim napadima na pobunjenička područja, koji su mogli biti shvaćeni kao preteča šire vojne kampanje. Pritom je postojao ograničen manevarski prostor za operaciju, koji uključuje i primirje u Libanonu, koje je stupilo na snagu istog dana kada je krenula pobunjenička inicijativa. "Da su pobunjeničke snage predugo čekale, režim bi mogao ojačati svoje frontove jer snage Hezbolaha više nisu zauzete ratom u Libanonu", kaže analitičar Chatham Housea za Siriju Haid Haid.
Tko su Hayat Tahrir al-Sham
HTS je osnovan pod drugim imenom, Jabhat al-Nusra - ili Al-Nusra front - 2011. godine, kao izravna podružnica al-Qaide. Pokojni vođa skupine Islamska država, Abu Bakr al-Baghdadi, također je bio uključen u njezino formiranje.
Smatra se jednom od najučinkovitijih i najsmrtonosnijih skupina koje se bore protiv Assada i njegova režima, piše BBC. No, od ranije se činilo da je njezina džihadistička ideologija bila pokretačka snaga, prije nego revolucionarne težnje i smatralo se da je u suparničko odnosu s glavnom pobunjeničkom koalicijom koja se borila pod zastavom Slobodne Sirije.
Godine 2016. vođa skupine, Abu Mohammed al-Julani, raskinuo je veze s al-Qaidom, raspustio Jabhat al-Nusru i osnovao novu organizaciju nazvanu Hayat Tahrir al-Sham - ili Organizacija za oslobođenje Levanta - nakon što se spojila s nekoliko drugih srodnih skupina godinu dana kasnije.
HTS je sada najmoćnija pobunjenička frakcija u Siriji i kontrolira Idlib, gdje živi oko 4 milijuna ljudi, uz zapovjedništvo nad oko 30.000 vojnika. Iako ju je SAD proglasio terorističkom skupinom, ranija turska intervencija je bila usmjerena na ograničavanje njezinih operacija i ne smatra se da ima globalne ambicije, kako piše The Guardian. Unatoč tome, postoji ozbiljna zabrinutost za ljudska prava u području koje kontrolira, uključujući pogubljenja optuženih za povezanost sa suparničkim skupinama i zbog optužbi za bogohuljenje i preljub.
Iako se HTS-ov napredak zbio nevjerojatnom brzinom, postoje dobri razlozi za procjenu da će Assadov režim i njegovi saveznici uzvratiti udarac, bez obzirom na brojna ograničenja prisutna na drugim vojnim razinama. "Prava bitka još nije počela. Assad možda primjenjuje staru strategiju koja mu je prije odgovarala - povlačenje, pregrupiranje, utvrđivanje i protunapad. Ključni test za ‘evoluciju‘ pobunjenika bit će znati kada stati", rekao je Ibrahim al-Assil, viši suradnik na Institutu za Bliski istok u Washingtonu.
Kakav bi mogao biti Assadov odgovor
S režimskim snagama koje se konsolidiraju u Hami i ruskim zračnim napadima koji će se vjerojatno jačati, snaga HTS-a bit će ozbiljno testirana u danima i tjednima koji dolaze, a pregovori između Turske i Rusije vjerojatno će se pokazati jednako važnima za konačni ishod. Mnogi stručnjaci strahuju da bi se Assad mogao ponovno okrenuti korištenju kemijskog oružja, kao što je to učinio s razornim učinkom u najsurovijim danima građanskog rata. U tom slučaju, kakve god uspjehe pobunjenici izbore, ono bi mogli imati užasavajuću cijenu.
Brzo pobunjeničko zauzimanje Alepa naglašava krhkost režima Bashara al-Assada, unatoč ruskoj i iranskoj pomoći, ocjenjuje Financial Times. Više od godinu dana, dok su se sukobi između Izraela i snaga koje podržava Iran širili po Bliskom istoku i prelijevali u njegovu zemlju, sirijski predsjednik bio je upadljivo šutljiv.
S dugim građanskim ratom, državom slomljenom i bankrotiranom i saveznicima koji su svi ometeni i oslabljeni vlastitim sukobima, Assad se pritajio, nadajući se da će osigurati svoje dobitke, no napad islamističkih pobunjenika dramatično je razotkrio nestabilnost Sirije, krhkost Assadove vlasti nad uništenom zemljom i razmjere otpora. "Assad je iznimno ranjiv", kaže Haid. "Svi čekaju da vide (može li) režim mobilizirati svoje snage i svoje saveznike da se odupru".
Assad je, navodi FT, već ranije bio u škripcu - Izrael, koji je u proteklih 12 mjeseci izveo mnoštvo napada na ciljeve povezane s Iranom u Siriji, javno je upozorio Assada da mu je na nišanu i da mora izabrati stranu. Istovremeno, Assad je možda vidio priliku da povrati određeni stupanj autonomije od stranih pristaša o kojima ovisi, jer su se arapske države i neke europske sile počele pitati trebaju li možda rehabilitirati autoritarnog vođu - činilo se da je najgore u građanskom ratu u Siriji prošlo, Assad je tu gdje jest i možda je dobro vrijeme da se pozabavimo međunarodnim pitanjima kao što su izbjeglice i krijumčarenje droge, bila je logika njihovog razmišljanja.
Bijes i među saveznicima
No, munjevito napredovanje pobunjenika naglasilo je Assadovu ovisnost o Rusiji, Iranu i militantima koje podupire Iran ako želi odbiti domaće prijetnje. Assadove snage su se raspale dok su pobunjenici marširali na Alep, a zatim napredovali južno prema Hami. Analitičari smatraju da se osjećaj demoraliziranosti i beznađa u Siriji, 13 godina nakon što je iz narodnog ustanka protiv režima izbio građanski rat, prelio u vojne redove. "Vojne jedinice jedna za drugom (su) samo nazadovale i kolabirale te napuštale svoje položaje", kaže Charles Lister iz Instituta za Bliski istok.
Sirijsko gospodarstvo, pak, već je godinama na rubu kolapsa, opterećeno neplaćenim dugovima stranim pokroviteljima režima, zapadnim sankcijama i kolapsom bankarskog sustava u susjednom Libanonu, koji je dugo bio utočište za sirijske biznismene. Tijekom proteklih pet godina Sirijci su dodatno osiromašili, a režim je učinio vrlo malo da poboljša živote ljudi, kaže sirijski ekonomski stručnjak Jihad Yazigi. Uz sve veće poreze, eksproprijaciju zemlje i ekonomiju koja se raspada, tu je i korupcija režima, koja je, kao kaže, ugrađena u svaki aspekt države.
Zanemarivanje patnje Sirijaca od strane obitelji Assad i njezina vlastita grabežljivost pomogla je širenju nezadovoljstva i izvan bazena Assadovih protivnika i njegovo metastaziranje u cijelom sirijskom društvu, uključujući lojaliste iz Assadove vlastite alavitske manjinske zajednice, denominacije islama po nauku najbliže šijitima. "Mnogi su bijesni jer im je nakon godina lojalnosti još gore nego prije", rekao je Yazigi.
Korupcija i demoralizacija sada se protežu kroz mnoge vladine institucije u Siriji, dok državni službenici pokušavaju kontrolirati državu u kojoj vrlo malo toga funkcionira. Iako je bilo pokušaja da se vojska profesionalizira, bilo je to premalo i prekasno, kaže Yazigi. Moral je ostao nizak jer prisilno novačenje i ukidanje subvencija teško pogađaju vojnike. "Spremni smo zaštititi vlastita sela i gradove, ali ne znam hoće li se Alaviti boriti za grad Alep. Režim nam više ne pruža razloge da ga nastavimo podržavati", rekao je jedan sirijski Alavit. Osjećaj očaja je produbljen očitom nespremnošću režima na kompromis sa svojim protivnicima, iako je Moskva pokušala potaknuti Assada da se uključi u taj politički proces, kažu analitičari.
Assad stjeran u kut
S druge strane, napori arapskih i nekih europskih država da se ponovno povežu s Assadom oživjeli su nakon razornog potresa u veljači 2023. koji je pogodio Tursku i sjever Sirije. U srpnju je Italija ponovno otvorila svoje veleposlanstvo u Damasku, pridruživši se popisu manjih europskih država koje su obnovile diplomatske odnose sa Sirijom. Arapske države, uključujući neke koje su na početku građanskog rata podržavale pobunjenike, također nastoje izvući Assada iz izolacije, a pritisak koji je predvodila Saudijska Arabija doveo je do ponovnog primanja Sirije u Arapsku ligu prošle godine, prvi put od 2011.
Nadali su se da će od sirijskog predsjednika izvući ustupke u vezi s krijumčarenjem droge koje je potaknulo regionalnu nestabilnost i stvoriti sigurno okruženje koje će omogućiti povratak izbjeglicama. No, Damask je ostvario zanemariv napredak na oba ta fronta.
Turska, glavni podupiratelj sirijskih oporbenih skupina, na sličan je način pokazala interes za normaliziranje veza s Assadom, što je on odbio. Irački dužnosnici koji su pomogli u posredovanju u pregovorima između Damaska i Ankare ranije ove godine su izjavili da je Assadova vlada odbila svaki kompromis po pitanju izbjeglica, što je vruća tema u turskoj unutarnjoj politici.
Umjesto toga, Assad je nastavio napade na Idlib koji drže pobunjenici, tjerajući tako još tisuće ljudi prema granici s Turskom, koja je primila oko tri milijuna sirijskih izbjeglica i drži raspoređene snage na sjeveru Sirije, gdje podupire pobunjenike.
Analitičari ističu da Turska možda nije izričito odobrila ofenzivu koju vodi HTS, ali kažu da će napad poslužiti njezinim interesima i potencijalno dati Ankari više utjecaja u svakim pregovorima. "Assad je od ljeta imao priliku sjesti s Erdoğanom i razraditi plan prema kojem bi Turska zapravo preuzela zonu utjecaja u sjevernoj Siriji", kaže Malik al-Abdeh, sirijski analitičar. "Imao je priliku pregovarati o tome na politički način da sačuva obraz, ali je odbio".
Sirijski predsjednik je ustupke uvijek smatrao znakom slabosti, ali je ofenziva HTS-a razotkrila svu njegovu ovisnost o Rusiji, Iranu i skupinama povezanim s Iranom te naglasila preveliku ulogu stranih sila u Siriji. Assadov prvi javni nastup od izbijanja krize dogodio se tek kada je iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi posjetio Damask u nedjelju navečer. Rusija, Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati također su obećali potporu režimu. No, stjeranom u kut, Assadu bi diplomatsko rješenje moglo biti jedini izlaz, unatoč tome što je godinama odbijao sudjelovati u tome. "Asad može preživjeti"...ali dugoročno gledano, nema šanse da izbjegne dijeljenje vlasti s oporbom i to će biti kraj režima", zaključio je Malik al-Abdeh.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....