Tomislav Čadež: Kako su Šveđani skratili popis umirovljenika za oko pet tisuća imena

Anders Tegnell (63), glavni švedski epidemiolog, napokon je priznao realnost o kojoj pišem od početka: upravo po njegovim uputama Šveđani su organizirano morili vlastite starce.

Taktikom “kontroliranog” stvaranja “imuniteta krda” skratili su, dosad, popis umirovljenika za oko pet tisuća imena, a akcija, zapravo, “kontrolirano” traje i danas. Tegnell se prometnuo u celebrityja, Šveđani njegovo ime tetoviraju na podlaktice, onako kako mornari tetoviraju sidra. Možda da ga na čelo tetoviraju. Ili na pluća.

Stvaranje “imuniteta krda” pripuštanjem eto nepoznata virusa da se “kontrolirano” širi populacijom bijaše zamisao i britanskih vlasti pa i ondje narod plaća visoku cijenu u ljudskim životima.

Pandemija ne jenjava, i za to sam, na žalost, bio u pravu, prije svega u državama zapada ili njihovim kopijama koje vode narcisoidni, patrijarhalni populisti. Donald Trump (SAD), Jair Bolsonaro (Brazil), Aleksandar Lukašenko (Bjelorusija), trojica predsjednika, isprva su tvrdili da virus ne postoji, zatim da je kineski pa njima ne može ništa te da ga oni praktički golim rukama umiju zgnječiti. A sad ga ignoriraju, zajedno s njegovim žrtvama.

Sličnu nerazumnu oholost gajio je i Tegnell, čija je neformalna, a stvarna moć još veća od njihove, osobito što je pokrivena maskom prosvijećene stručnosti. Finim načinom zapravo je forsirao, ovlašten u ime vlade, isto što su oni grubim: važniji je profit od ljudskih života. Nisam zaboravio kako je upravo Tegnell, a ne Trump, prvi izjavio da je njegova taktika za “doček” virusa obzirna prije svega prema – ekonomiji.

Zašto je Tegnell mislio da se švedsko društvo toliko razlikuje od ostalih da si doista, ne jedino iz ekonomskih interesa, mogu priuštiti puštanje virusa u populaciju, pisat ću sljedeći tjedan. Oswald Spengler, čiju metodu promatranja zapada i svijeta otpočetka primjenjujem, našao bi u današnjem švedskom društvu potvrdu svih svojih tmurnih predviđanja, a čak je i predvidio da će takvo društvo proklijati u evo naše vrijeme.

Stotinu dana pišem dnevnik pandemije, koliko sam planirao. Čak i taj skroman plan u nas se doima maratonom. Vlada u nas dovoljno palanački duh da je stotinu dana dovoljno da se narod eto pandemije prestraši, da na nju zaboravi kao da je nikad nije bilo, a zatim da je se opet prestraši, kao da je prvi put stigla. Planirati bilo što evo stotinu dana unaprijed u nas je gotovo podvig, u društvu i državi gdje planovi obično ne sežu dalje od prvog u mjesecu.

Nastavljam, dakle, u tjednom ritmu, a jesam li u ovih stotinu dana uspio pružiti čitateljima ikakvo zadovoljstvo zasluga je mnogih ljudi, a najviše dvoje.

Dalibor Šimpraga ispratio je i uredio svaki tekst, opskrbljujući me informacijama i hrabreći u dugim telefonskim razgovorima. Mada Peršić analizirala je pak svakoga dana pripovjedni subjekt, ton i stil, dajući pravovremene savjete kako ga postaviti i kamo uputiti.