Već gotovo dva puna mjeseca traju do sada najozbiljniji prosvjedi protiv vladavine srpskog autokrata Aleksandra Vučića. U Beogradu i Novom Sadu, ali i u nekim drugim većim gradovima Srbije, traje masovni studentski i srednjoškolski bunt, koji se širi i ne nazire mu se kraj. Prvi put režim pokazuje određenu nervozu, a neizvjesnost se povećava. Puno toga je na stolu. Ova ozbiljna pobuna mogla bi rezultirati mogućim padom Aleksandra Vučića. Neki, poput urednika u listu Radar Zorana Preradovića, čak govore da Vučića čekaju samo dva scenarija - bijeg iz zemlje ili dugogodišnja robija. Dojam je da sve ide prema kraju dugogodišnje Vučićeve vladavine, no podsjetimo da se sličan studentski štrajk bio odvijao i 1996./97. godine, protiv Slobodana Miloševića, pa se on na vlasti održao sve do 2000.
Stoga ovu pobunu prate i klica straha od neuspjeha i pitanje - što ako ne dođe do njegova pada ili neke suštinske političke promjene? Što će biti ako Vučić ispliva iz ovoga? Podsjetimo da je bivši ambasador SAD-a William Montgomery, koji je na dužnosti bio u vrijeme Miloševićeva sloma, nedavno kazao da unatoč činjenici da je "cijeli Balkan nestabilan" Washingtonu "nije u interesu rušenje sadašnjeg režima Aleksandra Vučića", a ni u Bruxellesu, kako je napisao naš dopisnik Augustin Palokaj, nisu skloni tom rješenju. No sadašnja situacija u Srbiji je prilično uznemirujuća i destabilizirajuća jer ne zna se na što je Vučić spreman i sposoban, koja je stvarna politička snaga i kakva je moć studenata, što oni zbilja žele, koji su njihovi stvarni ciljevi i, možda najvažnije, što može i kakve su energija i prozračnost srpske oporbe.
PROČITAJTE VIŠE ‘Bojim se da će Vučićev pad biti žestok‘
Naime, prosvjede nakon strašne tragedije u Novom Sadu, kada je u padu nadstrešnice na kolodvoru poginulo 15 ljudi, a koja je i bila "inicijalna kapisla" za sve nagomilano nezadovoljstvo Vučićevom režimom, pokrenula je srpska oporba. No tada se Vučić nije puno uzbuđivao jer je tijekom svoje 12-godišnje vladavine uglavnom uspijevao eutanazirati oporbu, usitniti je, a dio povremeno i pokupovati. No sada su ulogu protivnika preuzeli studenti, što mijenja stvar, a oporba je prvo vrijeme stajala po strani, ali sada i ona, čini se, želi na tom masovnom revoltu profitirati. Vučić je sa svojim mučeništvom, medijskom kontrolom i koruptivno-stranačkim mehanizmom i kontrolom institucija dosadio mnogima u Srbiji - i Bogu i vragu - ali koliko je "dosadio" svojom politikom koja izaziva nelagodu u okruženju? Može li ovakav studentski prosvjed, koji za sada želi ostati izvan političko-stranačkog utjecaja, polučiti uspjeh?
Takav "nestranačko-nepolitički" stav s jedne strane je i prednost (Vučića to zbunjuje, plaši i može ga u konačnici pomesti), ali je ujedno ili istovremeno i nedostatak - jer nema jasne političke zahtjeve ili ciljeve, pa Vučiću to ide u prilog. Možda je ova pobuna najsličnija onoj protiv Ceaușescua; glavno je bilo srušiti njega, a malo tko je razmišljao što potom. Studentskim prosvjedima nedostaje "politička artikulacija", smatra i politolog Bojan Klačar iz beogradskog Centra za slobodne izbore i demokraciju. - Protesti su doveli do snažne homogenizacije sudionika, ali ne i do političke artikulacije koja bi rezultirala jačanjem opozicije ili njihovim većim rejtinzima. Da bi se mijenjali odnosi između stranaka, neophodno je da se društveni potresi, a to su protesti, politički artikuliraju i registriraju u radu političkih organizacija - zaključuje Klačar. Doduše, institucionalizirali su se i prosvjedi "Jedan od 5 miliona" i "Srbija protiv nasilja", ali se nisu profilirali ni pozicionirali.
Predsjednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović za N1 kaže da "studentski neposluh mora dobiti politički epilog". Drugačije ne može ni biti jer u protivnom će se, kao i prethodne pobune, razvodniti i ugušiti. Jedno od važnih pitanja ovih prosvjeda je i to hoće li oni iznjedriti nove snage na srpskoj političkoj sceni i koliko će one biti alternativa trenutačnoj politici, jer za sada se "politički stavovi" studenata ne znaju, osim toga da, pojednostavljeno, žele odlazak Vučića. Studenti koji su u blokadi, navodi u svom komentaru N1, za sada ne žele razgovarati s političarima. Oni se obraćaju institucijama i traže od njih da rade ono za što su nadležne. No koliko to može trajati i izdržati? Isto tako opozicija, koja se želi ukrcati na studentski vlak dok nije kasno, za sada ima tek prijedlog prijevremenih izbora ili sve glasnije traži prijelaznu vladu. No što oporba u Srbiji može i što zastupa? Apsurdnost srpske političke scene u ovom trenutku pokazuje i činjenica da nakon gotovo dva mjeseca prosvjeda i stotina tisuća ljudi na ulicama Beograda i Novog Sada koji viču "Vučiću, odlazi" njegov rejting ne opada. Prema pisanju neovisnog beogradskog lista Danas, unatoč općenarodnoj pobuni Vučiću rejting ne pada, a oporbi ne raste. On i dalje ima podršku od oko 63 posto!
PROČITAJTE VIŠE ‘Ovo su hrvatski studenti-špijuni, sad su u Beogradu‘
Jedan od razloga je da Vučić kontrolira praktički cijeli medijski prostor u Srbiji (on sam je tijekom godine samo na televizijama imao 325 nastupa), provincija je uglavnom njegova, a evo ne bi ga mijenjali ni "međunarodni faktori". Dodatni razlog je da se velika većina oporbe u glavnim političkim stvarima ne razlikuje od njega ili vrlo diskretno govori o važnim političkim temama. Svi su taoci i Kosova, Republike Srpske, odnosa prema genocidu u Srebrenici, "progonu Srba u regiji", odnosa prema Rusiji (sankcije) ili NATO-u. To su teme s kojima Vučić u šahu drži najveći dio ne samo političke oporbe nego i srpske javnosti, koja zapravo ne zna dati jasan odgovor na ta pitanja, nego se vrti u začaranom krugu ili čak često želi biti radikalnija od Vučića i optuživati ga da je on "izdao srpske nacionalne interese", iako sama ne daje konkretne odgovore kako bi ona riješila te izazove.
Uglavnom se sve svodi na načelne stavove, recimo o članstvu u EU, koje konačno verbalizira i Vučić. Problem je da velika većina oporbe (parlamentarne) skriva svoje stavove o tom pitanjima ili čak optužuje Vučića da je u pogledu njih premekan. To je ono što zabrinjava ako bi došlo do novih izbora ili Vučićeva pada jer je pitanje što bi se u srpskoj politici promijenilo osim što više ne bi bilo Vučića s njegovom nacionalističko-autoritarnom agendom. Kada je, recimo, u pitanju bila Rezolucija o genocidu o Srebrenici, oporba ju je također definirala kao "antisrpsku" i kao "poraz Srbije". Pokret Srbija na Zapadu, koji je jasno kazao da je u Srebrenici počinjen genocid, na izborima je dobio 0,2 posto glasova. Oni koji nude alternativnu politiku su na marginama margine srpske politike, pa je zanimljivo vidjeti može li iz studentske pobune izaći netko tko će na političku scenu donijeti drugačije razmišljanje. Isto tako, može li netko iz redova SNS-a, dakle "mangup u vlastitim redovima", nešto učiniti? Ima li na vidiku neki srpski Péter Magyar ili Ion Iliescu jer evidentno je da trenutačno na horizontu nema nikog kalibra Zorana Đinđića, nekog otvoreno i bez ostatka proeuropskog političara, kao recimo u Gruziji ili Moldaviji? Mnogi smatraju da studentski otpor neće dati rezultat dok se na prosvjedima ne pojave zastave EU i otvoreni proeuropski zahtjevi jer sve ovo moglo bi se jednostavno ispuhati, kao prosvjedi iz 1996 godine, koji ipak jesu iznjedrili jednu strukturu koja je naslijedila Miloševića i pokrenula reforme.
Lijevo-ekološka oporba se pozicionirala na prosvjedima i u pobuni protiv iskapanja litija, ali se njihovi prvaci poput Aleksandra Jovanovića Ćute i Radomira Lazovića ipak nisu uspjeli nametnuti kao nova, alternativna politička snaga, pogotovo kada su počeli "suočavanje s nedavnom prošlošću", bez čega nema promjena u Srbiji. Trenutačno je opozicija fokusirana samo na to da ovaj prosvjed studenata iskoristi da bi dobila prijelaznu vladu koja bi, kako kažu Vladimir Međak iz Evropskog pokreta, Janko Veselinović iz Pokreta za preokret te Srđan Milivojević iz Demokratske stranke, "organizirala poštene i fer izbore". Predsjednik stranke Srce (Srbija centra) Zdravko Ponoš kazao je da bi sve ostalo vodilo "u katastrofu i tragične događaje" jer ovo što se događa na ulici nosi rizik da se "dogodi nešto što je više od hematoma na nečijoj glavi", donosi neovisni portal nova.rs.
Prema bivšem dužnosniku DS-a Goranu Ješiću, koji se sada, kaže, ponovo aktivira u politici, prijelazna vlada s točnim zadacima i oročenim mandatom je jedini način da se izađe iz krize. Ali on napominje da se mora usuglasiti način na koji bi se do nje došlo i je li to prihvatljivo za one koji su podigli bunt - studente, navodi nova.rs. Da je Vučić zarobio Srbiju svjedoči i reakcija srpske oporbe, koja je ostala na njegovu tragu. Dragan Đilas tako smatra da je Rezolucija negativna; za bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića "Rezolucija nema potreban legitimitet"; a za predsjednika Nove demokratske stranke Srbije Miloša Jovanovića Rezolucija je "pokušaj da se laž pretvori u istinu i time ponizi srpski narod, ugrozi opstanak Republike Srpske i potvrdi zapadno viđenje jugoslovenske krize, po kojem su Srbi najveći krivci za rat". Jovanović čak ide i dalje pa, prenosi Danas, kaže da Srbija ne smije uvesti sankcije Rusiji "jer bi to bilo suprotno našim vitalnim nacionalnim interesima od Kosova, preko položaja srpskog naroda u Crnoj Gori, do Republike Srpske".
PROČITAJTE VIŠE Kako EU pomaže Vučiću
I to je najveći problem srpske oporbe koja se u mnogim suštinskim pitanjima ne razlikuje puno od Vučića ili ne znamo kakav je njezin stav o projektu, recimo, "srpskog sveta". Najjača opcija na oporbenoj sceni je Stranka slobode i pravde (SSP) tajkuna Dragana Đilasa, mada je njegova najisturenija i trenutačno najupoznatija političarka Marinika Tepić, koja je u Novom Sadu predvodila prosvjede, čak svojedobno išla i na štrajk glađu, koji se ugasio sam od sebe. No s obzirom na to da je ona etnička Rumunjka, to su prorežimski mediji i propagandisti nastojali iskoristiti protiv nje. Vučić je osobno morao intervenirati da je ne napadaju na taj način. No Đilas ne uživa veliku popularnost jer je tajkun, a i režimski mehanizam ga godinama sotonizira, ali su i njegovi stavovi o nekim krucijalnim pitanjima slični vladajućima. Recimo, i on je za Rezoluciju o Srebrenici kazao da je "zaista loša i izazvat će tenzije u regiji", a gostujući svojedobno na RTS-u naveo je da njegova koalicija nije za priznanje nezavisnosti Kosova.
- Kada budemo pobijedili na izborima i kada dobijemo na papiru što je potpisano i što stoji u Ohridskom sporazumu, onda ćemo se pozabaviti time i o tome će odlučivati Ustavni sud - rekao je Đilas. Slično je i s odnosom prema NATO-u. Srbija po njemu treba slijediti primjer Austrije kao vojno neutralne zemlje koja nije članica NATO-a. Srbiji je potrebna oporba "drugog kalibra", ona koja će definirati svoje stavove o regiji te prestati s politikom "srpskog sveta" i svojatanjem "tuđih teritorija". Problematičan je i odnos većine oporbe prema ratovima iz devedesetih, pa recimo Zdravko Ponoš za ratnog zločinca Ratka Mladića u televizijskoj emisiji Nove S kaže: "Upoznao sam ga na početku rata u Kninu, on jest bio dobar oficir. On je poduzimao briljantne vojne akcije u toku rata. Taj čovjek je uradio mnogo kvalitetnih vojničkih stvari, da to nije urađeno, danas ne bi bilo Republike Srpske".
U ovom preslagivanju na srpskoj političkoj sceni zanimljiva je i pozicija postmiloševićevske Socijalističke parije, koja je praktički na i u vlasti već preko 35 godina. Beogradski mediji navode da se osjeća da bi se SPS želio "bataliti" sadašnjeg Vučićeva bremena, između ostalog da bi "bezecirao" svoje mjesto u nekoj nadolazećoj vlasti. Tako Branko Ružić predvodi oporbu unutar stranke i radi o glavi Ivici Dačiću, koji ima sve manji utjecaj, a Ružić bi, piše Danas, mogao biti "prihvatljiv nekoj novoj vladajućoj strukturi". Doduše, na prosvjedima se pohvaljuju i neke poznate javne ličnosti, poput glumaca (Svetlana Bojković, Nikola Kojo, Dragan Bjelogrlić, Zoran Kesić) ili sportaša (tenisač Novak Đoković ili atletičarka Ivana Španović). Podršku daje velik broj glumaca beogradskih kazališta, koji uz burne aplauze na scenu izlaze sa simbolom prosvjeda, okrvavljenim dlanovima, ali teško da bi se među njima našao netko tko bi bio predvodnik istinske političke borbe, osim da daje aktivnu podršku kao što je u vrijeme Slobodana Miloševića recimo bio glumac Branislav Lečić.
No to ipak svjedoči da se prosvjed širi, ali koliko će trajati i s kakvim završetkom, ipak se ne može prognozirati. Rekli smo da se Milošević uspijevao održavati mada je stalno imao pobunu pod prozorima i neusporedivo jaču oporbu nego što je ima Vučić, ali smo isto tako svjedoci da se stvari mogu mijenjati u nekoliko sati i lako može doći do sloma preko noći. Srbija svakako u 2025. godinu ulazi s puno briga i neizvjesnosti, ali uz puno nade i želje za promjenom - Vučića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....