Treba li više od milijun Hrvata staviti u karantenu, a ostale pustiti da žive kao prije?

Starije i ugrožene staviti u karantenu, a mlade pustiti da žive normalno. Tako bi se ukratko mogla sažeti deklaracija koju su ovih dana u javnost pustili znanstvenici i epidemiolozi s vodećih svjetskih sveučilišta, Jay Bhattacharya sa Sveučilišta Stanford, Sunetra Gupta s Oxforda i Martin Kulldorff s Harvarda. Tvrde da bi se društva diljem svijeta trebala odmah i potpuno otvoriti. "Velika Barringtonova deklaracija", nazvana po gradu u Massachusettsu gdje je sastavljena, predlaže, naime, jedan drugačiji model upravljanja društvom u jeku pandemije. Prvo, fokusirano zaštiti stare i rizične skupine za koje je virus pogibeljan, a drugo, mlade, s dokazano slabijim simptomima, potpuno osloboditi i vratiti u normalan život. Krajnji je cilj razvijanje kolektivnog imuniteta, tzv. "imuniteta krda", čime bi se eliminiralo širenje koronavirusa, a nakon toga bi se i rizične skupine bez straha mogle uključiti natrag u društvo.

Prijedlog koji je dosad potpisalo više od pet tisuća znanstvenika diljem svijeta, deset tisuća zdravstvenih radnika i više od 100 tisuća građana, naoko djeluje razumno. Trenutna je situacija, kažu, nepravedna prema mladima, šteti mentalnom zdravlju, šteti siromašnima, zdravstveni sustav je zapostavio sve ostale bolesti, društvo je iziritirano ograničenim slobodama. Njihov konkretan prijedlog, prema tome, jest staviti "starce" pod poseban tretman, a ostale osloboditi. To bi značilo, recimo, da oni u rizičnim godinama, iznad 65, smanje ili, bolje, posve prekinu svoje kontakte. Također, staračke domove treba staviti u izolaciju, a hranu i ostale potrepštine dostaviti im na vrata. Osoblje tih domova treba sastaviti isključivo od ljudi koji su preboljeli koronavirus sa što manjim smjenskim rotacijama, a posjete smanjiti i prebaciti na otvoreno. Ukratko, stariji i rizični bili bi pod lockdownom, a mladi i manje ugroženi odmah bi nastavili sa svim normalnim aktivnostima: pohađati škole i fakultete kao i dosad, odlaziti na posao, u kafiće, noćne klubove, na koncerte i sportska događanja.

Međutim, nekoliko kompleksnih pitanja se nameće. Prvo, zdravstveno-logističko, kako bi se to provelo u praksi, a drugo, društveno i filozofsko, ako jedan dio stanovništva izopćimo iz normalnih tokova društva, a druge oslobodimo da normalno žive i sudjeluju u svim "riskantnim" aktivnostima, stvaramo li time građane drugog reda? Provodimo li "ageism"? Je li to društveno opravdano? Etički ispravno?

Hipotetički, kada bi se takav model primijenio u Hrvatskoj, u prosjeku jednoj od najstarijih europskih nacija, na meti "karantene" odmah bi se našlo oko 850 tisuća osoba starijih od 65 godina. Pridružimo li im ostale rizične skupine, one koji pate od srčanih bolesti, hipertenzije, dijabetesa, pretilosti, mogli bismo u izolaciji naći gotovo trećinu stanovništva. Praktično je pitanje, dakle, kako trećinu Hrvata, više od milijun ljudi, spriječiti u izlasku iz kuće? Hoće li ih se kažnjavati ako to ipak učine? Što je s multigeneracijskim obiteljima, gdje u istoj kući ili stanu stanuju unuci školarci i djed i baka? Sve to bile su kritike epidemiologa koji nisu potpisali deklaraciju i ne slažu se s njenim sadržajem. Tako je Gregg Gonsalves, epidemiolog sa sveučilišta Yale, rekao da deklaracija predlaže "odstrel bolesnih i invalida" te da je cijeli prijedlog "groteskan". William Hanage, profesor epidemiologije na Harvardu, drži da bi nekontrolirano izbijanje virusa među mladima i zdravima moglo i na njima ostaviti dugotrajne zdravstvene posljedice. Naime, teži slučajevi oboljenja među 30-godišnjacima nisu statistički zanemarivi.

Naš epidemiolog Bernard Kaić iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) nije toliko oštar prema deklaraciji, ali kaže da je u ovom trenutku "bezveze o tome raspravljati". Ne planira potpisati deklaraciju, a smatra i da je pretpostavka stvaranja kolektivnog imuniteta, na kojoj počiva deklaracija, diskutabilna.

- Bez trajnog imuniteta nema kolektivnog imuniteta. I ne kaže se 'imunitet krda', nego kolektivni imunitet, nismo stoka. Uglavnom, dok god ne znamo koliko dugo imunitet traje i koliko dugo čovjek može nositi virus, preko kolonizacije grla ili nosa, a da nema simptome, dotad ne vidim kako ideja o prokuživanju stanovništva može jamčiti bilo kakvu sigurnost za starije - kaže Kaić, dodajući da je stvaranje kolektivnog imuniteta, po sebi, iznimno dug proces.

Jedino što preostaje

Drugim riječima, ideja prema kojoj bi se "prokužilo" mlađe i otpornije prije nego što se starije i rizične vrati u društvo ne mora funkcionirati iz jednostavnog razloga što još uvijek ne znamo imaju li mladi koji prebole infekciju koronavirusom trajni imunitet ili ne. U slučaju da mladi nemaju trajni imunitet ili da virus mogu prenositi bez simptoma, to bi značilo da stariji i rizični mogu i dalje podleći zarazi u naoko "prokuženom" društvu.

S druge strane, za razliku od Kaića, Zlatko Trobonjača, profesor na katedrama fiziologije, patofiziologije i imunologije Medicinskog fakulteta u Rijeci, smatra da je ono što deklaracija predlaže provedivo i, zapravo, ako razmislimo, jedino što nam preostaje.

- Glavni je problem što mi ne znamo koliko će to sve skupa trajati. Mi prihvaćamo 'novo normalno', koje usput nije normalno, jer se nadamo da će to sve skupa brzo završiti. I to može biti, ali što ako to potraje deset godina. Po toj logici mi nemamo izbora nego nastaviti normalan društveni i ekonomski život - objašnjava Trobonjača.

Naravno, dodaje, mi bismo u slučaju provođenja takvog modela morali imati na umu našu specifičnu situaciju. Mi nismo Švedska, kaže, Hrvati u prosjeku obiteljske domove napuštaju tek s 33 godine, a to znači da još uvijek imamo brojna rizična kućanstva sastavljena od djece, roditelja, djedova i baka, od "slobodnih" i "zatvorenih" koji ne bi smjeli dolaziti u kontakt.

- Moramo prilagoditi model našim socijalnim uvjetima, na razini cijelog društva.

Naravno, ne mislim da ćemo u potpunosti uspjeti osloboditi mlade koji žive u takvim širokim obiteljima, a istovremeno zaštiti starije koji s njima žive. Zato moramo napraviti razumno otvaranje društva. Recimo, deklaracija predlaže otvaranje koncerata, ali ne morate imati deset tisuća ljudi u publici, može ih biti tisuću, s tim da se mjere poštuju - predlaže.

Trobonjača priznaje da još nije potpisao deklaraciju, želi još malo razmisliti, ali, kaže, gledamo li koje je tu temeljno pitanje, mogućnost da epidemija traje godinama ili desetljećima, razumno je zahtijevati normalizaciju društva. Drugi je problem i to što se zdravstvo ne stigne baviti ničim drugim nego samo virusom.

- Nestala je većina kampanja za, recimo, upozoravanje na rak debelog crijeva ili rak dojke, sve je to zapostavljeno. Tko od doktora više svojim pacijentima preko 50 godina govori da bi trebali ići na kolonoskopiju, vjerojatno mali broj. Takva situacija neće dugo biti održiva - upozorava, dodajući da bi sve to moglo ostaviti brojne društvene posljedice. Neupitno je da se, kako kaže Trobonjača, društveni i ekonomski život mora nastaviti. Štoviše, mlađa i srednja generacija stanovništva, oni zreli potrošači, u najvećoj mjeri imaju zadaću da vrte taj ekonomski kotač - posjećuju kafiće, klubove, kina, koncerte, troše u dućanima i šoping centrima. Stoga zatvaranjem starijeg i rizičnog pučanstva, grubo rečeno slabijih potrošača, šteta po ekonomiju ostaje zanemariva. To je, među ostalim, i ono što kritičari deklaracije ističu - da su u pozadini deklaracije, zapravo, ekonomski interesi.

U prilog tome govori činjenica da je deklaracija sastavljena i potpisana u Američkom institutu za ekonomska istraživanja (American Institute for Economic Research), poznatom libertarijanskom trustu mozgova koji se uglavnom bavi promocijom svojih ekonomskih svjetonazora. Prema tome, tvrde kritičari, kad iz Instituta plaše brojkama da će 130 milijuna ljudi umrijeti od gladi jer su lanci opskrbe zaustavljeni zbog lockdowna, a to je i jedan od argumenta Deklaracije, bave se manje medicinskim promišljanjima, a više ekonomskim. Riječju, kako otvaranjem društva ili oslobađanjem potrošača otvoriti i tržište. Ugostitelji i vlasnici noćnih klubova, možemo reći, i tako ne računaju na penzije. Imajući sve to na umu, Hrvoje Jurić, profesor etike i bioetike na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, usprkos dobrim namjerama potpisnika deklaracije, smatra da je ona "etički i politički neprihvatljiva".

- Ne radi se o seksizmu ili rasizmu, ali se radi o takozvanom 'ageismu', diskriminaciji na temelju dobi. Ako pristanemo na diskriminaciju određenih skupina iz razloga koji nam se danas čine prihvatljivima, sutra ćemo morati pristati na neke druge 'dobre razloge' za stigmatiziranje i diskriminiranje nekih drugih skupina - ističe profesor Jurić. To da jedan dio društva, stariji, mora podnijeti žrtvu kako bi drugi dio, mlađi, mogao nastaviti normalno živjeti on vidi kao argument utilitarističke naravi. Drugim riječima, to je ona iluzija da postoji neki objektivni i nepristrani "etički kalkulator" koji će izračunati što to ima "najveću korist za najveći broj ljudi".

- Bazirati etiku i politiku na matematici nije samo opasno, nego je u krajnjem slučaju i nemoguće, jer su čovječanstvo i ljudske zajednice vrlo kompleksne mreže odnosa ili živi organizmi. Od 'najveće koristi za najveći broj ljudi' profitiraju oni koji i inače imaju najviše koristi u postojećim socijalnim strukturama. Zato ne bismo smjeli odustati od načela dostojanstva i prava čovjeka, ni od načela slobode, jednakosti, pravednosti, odgovornosti i solidarnosti. Mjere koje predlaže Deklaracija kratkoročno bi možda i mogle imati neke pozitivne posljedice, ali dugoročno je rizično i vrlo opasno eksperimentirati s ljudskom slobodom i pravima na velikoj skali, što možemo pratiti od samog početka pandemije koronavirusa - izlaže Jurić.

Navodi primjer kako je ta "utopija općeg zdravlja", koju među ostalim predlaže Deklaracija, već poprimila svoj distopijski oblik u našem susjedstvu, u Bosni i Hercegovini te u Srbiji. Ondje su, naime, građani stariji od 65 godina, iako zdravstveno najzbrinutiji i najdiscipliniraniji, bili prisiljeni mjesece provoditi u kućnom pritvoru.

- Ono što ih je pritom najviše boljelo nije bilo toliko ograničavanje ili uskraćivanje kretanja, koliko narušavanje njihovog dostojanstva putem generalnog svrstavanja u kategoriju 'građana drugog reda'. A sve se to činilo, nominalno, za njihovo dobro. Tu onda često pate najsiromašniji. Biti 'samoizoliran' u Bijeloj kući ili na imanju na Floridi mnogo je lakše nego biti zatočen u suterenskoj garsonijeri ili potleušici u nekom slamu - podcrtava.

Prepušteni sami sebi

Drugačije čitanje, ipak, nudi profesorica socijalne psihologije Dinka Čorkalo Biruški s Odsjeka psihologije zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Za razliku od Jurića, ona Deklaraciju ne vidi kao poziv na segregaciju, već upravo obrnuto - poziv na društvenu solidarnost.

- Nisam sigurna da prema ovoj inicijativi možemo i trebamo biti jako kritični. Starije moramo zaštititi i to je ono o čemu ova deklaracija jasno govori, barem je ja tako čitam. To su naši ostarjeli roditelji, to su naše bake i djedovi. Kada tako razmišljamo, onda ih možemo prepoznati kao važan dio zajednice. Zaštititi najslabije jest važan i značajan element dobre, funkcionalne zajednice i može nas potaknuti da starijima vraćamo dobra koja su oni nama pružili dok su bili aktivni - kaže Čorkalo. Pritom, napominje, to ne znači da bismo starije trebali sasvim izolirati ili se prema njima ponašati patronizirajuće. Važno je da se i njihovi društveni kontakti nastave kako je to najbolje moguće. Možda u ograničenom opsegu, ali, kako kaže, cilj je jasan - ne izolirati ih, ne segregirati ih, nego ih zaštiti. Da bi taj model mogao zaživjeti, ističe, važna je i uloga autoriteta.

- Ne bi se smjelo dogoditi da su neki zaštićeni, a neki ne ili da mjere vrijede za nekoga, ali ne i za nekoga drugoga. Da imamo seniore koji su sasvim izolirani i prepušteni sami sebi. Da skrb o njima nije organizirana, pravodobna i funkcionalna. Na tom testu povjerenja su se naši odgovorni u ovoj pandemiji pokliznuli više puta. U krizi nema i ne može biti Jupitera i volova. Dakle, javnosti mora biti sasvim jasno što sve mora poduzeti kako bi se širenje virusa usporilo ili kontroliralo u novim okolnostima. Tako se stvara veza između nadležnih i javnosti, dijeljeni identitet, dojam zajedničke sudbine. Sve je lakše podnijeti ako imamo dojam da smo u tome zajedno i da svatko pridonosi prihvaćajući svoj dio odgovornosti - zaključuje.