Tri su velika gubitnika zbog pada Asada, vode se i nekad nezamislivi razgovori, svi žele izbjeći irački scenarij

Rušenjem režima Bašara al-Asada, 8. prosinca, nije se samo promijenilo unutarnje političko uređenje zemlje, nego i geopolitički identitet Sirije. Ona više nije dio iranske "osovine otpora", Rusija je izgubila jednog od najdugovječnijih saveznika u arapskom svijetu, na čijem tlu ima zračne i pomorske baze.

Padom dinastije Asad, koja je vladala Sirijom pola stoljeća, gubitnici su Iran, Rusija i Hezbolah. Manje je jednostavno utvrđivanje dobitnika, analizira utjecajni Foreign Policy. Na dobitku bi mogla biti regionalna sigurnost, pa onda i čitav svijet - ali pod uvjetom da svi međunarodni akteri - od susjednih zemalja do SAD-a i EU - shvate svoju odgovornost i ozbiljnost trenutka kako bi se spriječilo da Sirija potone u kaos i spiralu nasilja poput one u Libiji ili Iraku.

Pitanje je koliko će HTS i druge pobunjeničke skupine biti u stanju upravljati zemljom.

Znamo što je srušeno u Siriji, ali ne znamo što je čeka, napominje FP. Potreban je zajednički napor sirijskih, regionalnih i međunarodnih aktera kako bi se spriječilo daljnje krvoproliće u toj zemlji, fragmentacija i posrednički ratovi. Taj napor mora početi s novom privremenom vladom u Damasku i novim regionalnim i međunarodnim blokom koji će pomoći u političkom procesu i obnovi zemlje. U njega bi bila uključena Turska, arapski susjedi Katar i Saudijska Arabija, Jordan i Irak te EU i SAD.

Jedna je od najvećih opasnosti ponavljanje scenarija iz Libije, slom države. Stoga je potrebno održati institucije i mehanizme sirijske države, savjetuje FP. Potrebno je odmah fomirati privremenu vladu kako bi se očuvale državne institucije i funkcije te spriječio kaos i vakuum moći. Zato FP pozdravlja imenovanje privremenog premijera sa zadatkom da uspostavi privremenu vladu samo dan nakon pada Damaska te odluku HTS-a da sazove prvi zajednički sastanak s ministrima iz Asadove ere. HTS, odnosno Hajat Tahrir al-Šam, jedna je od pobunjeničkih skupina koja je vodila ofanzivu u kojoj je svrgnut Asadov režim.

Sirijski studenti ruše kip nekadašnjeg predsjednika Hafaza al Asada pored Sveučilišta u Damasku

Louai Beshara/Afp

Nova vlada morala bi održavati različitost zemlje, kako bi stekla legitimitet i međunarodno prihvaćanje. To ne može biti samo HTS-ova vlada, koja je dosad imala sjedište u Idlibu. Negativan primjer je Irak; nakon američkog rušenja sunitskog režima Sadama Huseina 2003. uspostavljena je vlast koju su predvodili šijiti i Kurdi. To je izazvalo teške reakcije sunitske zajednice, potičući valove ekstremizma u Iraku i šire, od pojave Al-Kaide do Islamske države. Dakle, nova sirijska vlada ne smije marginalizirati alavitske i šijitske zajednice, upozorava FP, što je ključno i za ograničavanje utjecaja šijitskog Irana.

Američka invazija na Irak 2003. slomila je stari Bliski istok, nakon čega su Iran i njegova regionalna osovina šijitskih skupina bili u usponu, a arapske sile u povlačenju. Pobune arapskog proljeća iz 2011. dodatno su potkopale nekadašnji regionalni poredak. No od početka rata između Izraela i Hamasa do Asadova pada Iran i njegova regionalna mreža su u padu, a odnos snaga se značajno mijenja, analizira FP.

Jača položaj Turske, jer je Asadov pad značajno ojačao utjecaj i položaj Turske u Siriji i u široj regionalnoj geopolitici. Turska nema direktnu kontrolu nad HTS-om, ali kako je podržavala sirijske oporbene skupine i u teškim vremenima, ima značajan utjecaj na HTS. Turska bi mogla odigrati važnu ulogu da pridobije arapske zemlje za podršku novoj, uključivoj vladi u Damasku koja bi mogla osigurati stabilnost.

Sirijski studenti prosvjeduju pored Sveučilišta u Damasku nakon rušenja režima Bašara al Asada

Louai Beshara/Afp

Stvaranje konsenzusa o Siriji moglo bi poslužiti kao temelj za novi regionalni poredak. Bez regionalnog konsenzusa vjerojatno ćemo vidjeti široku koaliciju arapskih država koje će pokušati potkopati bilo kakvu demokratsku političku tranziciju - kao što je bio slučaj nakon arapskog proljeća početkom 2010-ih, upozorava FP. Sirija bi, nasuprot tome, mogla postati test za regionalni proces normalizacije koji se odvijao posljednjih godina, uključujući onaj između Turske i arapskih država, kao i Irana i zaljevskih država.

Nužna je pomoć Zapada raznim paketima pomoći, upozorava Foreign Policy. Turska, EU, Sjedinjene Države i ključne arapske države trebale bi održavati redoviti i strukturirani dijalog o političkoj tranziciji, obnovi i ponovnoj izgradnji Sirije. Bliska suradnja između Sirije, arapskih država i međunarodnih sila ključna je kako bi se spriječio kaotičan ishod i omogućila izgradnja nove, legitimne vlade u Damasku.